Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Cvjetnica | Pregača umjesto mantije
Cvjetnica nije tek svečanost – ona je poziv na revoluciju. Na bunt protiv svijeta koji veliča snagu. Na pobunu protiv religije koja traži čistoću, a ne ljubav, protiv religije koja voli svečanosti, a prezire služenje
Gledajte ga! Dolazi na magarcu – ne na bijelom konju. Ne prate ga vojnici, nego sirotinja. Ne nosi zlatnu krunu, već ranjivo ljudsko tijelo. Danas slavimo ulazak koji ruši sve naše predodžbe o moći i pobjedi, sve naše predrasude o Bogu. Jer Isus ne dolazi osvajati, već služiti. Ne dolazi uzeti, već dati. Ne dolazi živjeti, već umrijeti. Ovo nije puka povijesna uspomena. Ovo je zrcalo u koje nam je pogledati svaki dan: tko je naš Kralj? Što znači biti Njegov u svijetu koji veliča snagu, bogatstvo, dominaciju?
Prije no što će ga izdati, Isus zna da je došao njegov čas. I što čini? Ne priprema govor o svojoj veličini. Ne traži osvetu. On skida gornju odjeću – simbol vlasti – i vezuje pregaču oko struka. Znači: odriče se svake titule, svog ugleda, svega što ga čini „gospodarem“ u očima svijeta.
Zatim klekne pred učenike i počne im prati noge. Ne prije večere, kako bi se očistili, već usred jela. U svijetu gdje svi žele biti prvi, Isus postaje posljednji. U društvu gdje se bogovi traže na oltarima, on silazi među prljave ulice. U religiji gdje se traže ritualne čistoće, on dira prljave tabore – gubavce, grješnike, prostitutke – i tim gestama otkriva sliku Boga i podsjeća čovjeka da je stvoren i da treba stvarati na njegovu sliku i priliku.
Petar se usteže: „Gospodine, ti meni da pereš noge? Nikada!“ (Iv 13,8). Zašto? Jer Petar voli ideju Boga, ali ne i njegovu stvarnost. Želi Gospodina na prijestolju, a ne na koljenima. Želi Krista koji će ga osloboditi Rimljana, a ne Krista koji ga oslobađa njegove oholosti. Isus odgovara oštro: „Ako ti ne operem noge, nemaš udjela sa mnom.“ (Iv 13,8). Riječi koje trebaju zapaliti svaku dušu: Ne možeš biti Kristov ako odbacuješ njegov način vladanja. Koliko je nas danas poput Petra? Tražimo Boga koji će nam dati blagoslov, ali ne i Boga koji traži da mi postanemo blagoslov. Želimo Crkvu koja nas uzdiže, a ne Crkvu koja nas šalje da peremo noge drugima.
Kada završi, Isus kaže: „I vi trebate jedni drugima prati noge.“ (Iv 13,14). Ovo nije samo „lijepa pouka“, već test. Jer svaki put kada odaberemo moć umjesto službe – poričemo ga, svaki put kada tražimo da nas drugi slave umjesto da kleknemo pred njih – izdajemo ga, svaki put kada mislimo da je vjera u redu dok god idemo na misu, a istovremeno zanemarujemo gladne i žedne – lažemo sami sebi. Isus nije rekao: „Počastite me svečanim procesijama.“ (što također ne trebamo prestati činiti), već: „Što god učinite najmanjima od ovih, meni učiniste.“ (Mt 25,40).
Isus, koji ulazi u Jeruzalem na magarcu, ne samo da odbacuje moć – On preobražava sam njen smisao. Njegova „slava“ nije u carskom plaštu, već u pregači i ručniku oko struka. Njegova „pobjeda“ nije u vojsci, već u lavoru s vodom. I tu dolazimo do srži: Krist nije došao osnivati instituciju, već zajednicu slugu. Kao što je rekao don Tonino Bello: Prava Crkva nije ona „s lekcionarom u ruci ili misnom haljom“, već ona „s krpom na bokovima, lavorom u ruci i nesigurnim izgledom poslužitelja“.
Što to znači danas? Crkva pregače nije paradiranje na televiziji – ona je u domu staraca gdje netko drži ruku umirućem kojeg obitelj zaboravila. Crkva pregače ne traži privilegije – ona kleči pred izbjeglicama, pere noge narkomanima, dijeli kruh gladnima. Crkva pregače ne pita „Tko si ti?“ – već, poput Isusa, prvo daje, a tek onda nenametljivo propituje.
Kako je rekao don Tonino: „Ova Crkva ne postiže visoke razine konsenzusa.“ Naravno! Jer svijet aplaudira moći, a ruga se poniznosti. Ali upravo zato je pregača znak istine: Bog je tu gdje se služi, a ne gdje se vlada. Papa Franjo to naziva „siromašnom Crkvom za siromašne“. To nije romantična ideja – to je revolucija. Jer dok svijet kaže: „Uzvisi se!“, Isus kaže: „Poniznost!“ Dok religija traži čistoću obreda, On traži da „isprljamo ruke“ – dodirom gubavaca, suzama na nogama grešnika, prašinom ulica gdje se nalaze izgubljeni.
Mantija (slično kao talar i reverenda) – ta duga, svečana haljina – nije izmišljena u Nazaretu, već u Bizantskim dvorovima. Postala je simbol odvajanja: svećenik se ne smije uprljati ovim svijetom, jer je ‘posvećen Bogu’. Ali evo paradoksa: Isus nije nosio mantiju – On skida gornju haljinu (Iv 13,4). Kada Crkva pretvori svoju odjeću u znak svetog distanciranja, izdaje Kristovu revoluciju. Jer pravo ‘posvećenje’ nije bijeg iz svijeta – već prljanje ruku u njemu. Don Tonino Bello znao je: „Pregača ne štiti tvoj ugled – ona otkriva tvoje ruke.“ Stoga je pitanje za sve nas: Što nosimo: plašt koji nas čini ‘svetima’ ili krpu koja nas vezuje uz bol svijeta?
Danas, dok držimo palmine grančice, pitajmo se: Kome mi mašemo? Ako je naš Kralj Isus, onda naš „trijumf“ nije u pobjedi, već u gubitku. Ne u usponu, već u poniznosti. Ne u klicanju „Hosana!“, već u pranju nogu onima koje nitko ne vidi. Ako je naš kralj svijet, onda ćemo – kao oni u Jeruzalemu – sutra vikati „Raspni Ga!“ čim nas Njegov križ počne koštati udobnosti. Pomislit ćemo: „Šta će nam takav Isus?“
Još jedno pitanje za svakog od nas danas je: Želimo li biti dio „Crkve lekcionara“ ili „Crkve pregače“? Ako odaberemo prvu, možemo nastaviti mahati palmama i pjevati „Hosana“ – ali naša vjera će ostati poprilično prazna. Ako odaberemo drugu, moramo skinuti svečano odijelo te zavezati pregaču i ručnik oko struka. Jer jedino tako će svijet povjerovati da je evanđelje istina. Jer Cvjetnica nije tek svečanost – ona je poziv na revoluciju. Na bunt protiv svijeta koji veliča snagu. Na pobunu protiv religije koja traži čistoću, a ne ljubav, protiv religije koja voli svečanosti, a prezire služenje.
Završimo ovo promišljanje molitvom:
Gospodine, Ti si svoju Crkvu zamislio kao zajednicu pregače – ljudi koji se ne boje „uprljati ruke“. Daj nam hrabrosti da skinemo sve što nas čini „važnima“ i da, poput Tebe, kleknemo pred svakog kome treba oprana noga, zagrljena rana, ili samo tišina puna prisustva. Amen.
Branko Jurić, polis.ba