Cvjetnica – Nedjelja muke Gospodnje | Prevrtljivost i ravnodušnost mnogih

Što se korizmeno vrijeme više bliži svome kraju to su događaji iz Isusovog života zgusnutiji. Nakon pet korizmenih nedjelja dolazi Nedjelja Muke Gospodnje, tradicionalno nazvana Cvjetnicom ili Nedjeljom palmi, koja predstavlja svojevrsni most između nazovi redovitog korizmenog vremena i posebnog, velikog vremena, tj. Velikog tjedna. Nedjeljom Muke Isusa Krista, za koju se kod nas ustalio naziv Cvjetnica, završava važno, a počinje još važnije vrijeme: započinje prisjećanje na najvažnije i najmučnije trenutke iz Isusovog hoda zemljom: posljednja, oproštajna večera; posvemašnje izručenje ljudskoj zloći praćeno zatajenjem i šutnjom najbližih; smrtni krici jednog uistinu Nevinog… Započinje, ukratko, zadnja i najteža dionica Isusove spasonosne trke.

Radi se o nedjelji u kojoj je spojeno ono što je samo prividno nespojivo: radost i žalost, oduševljenje i razočaranje, klicanje i proklinjanje, hosana i raspni ga, zaklinjanje na vjernost i zataja tj. izdaja, obećanje nasljedovanja sve do smrti i bijeg u mišju rupu, prostiranje svojih i otimačina za tuđe haljine, mahanje palminim grančicama i udaranje šibama i bičevima, ljubljenje ruku i prikivanja tih istih ruku na drvo križa… Ukratko, Cvjetnica je spomen-čin čovjekove prevrtljivosti, trajni podsjetnik na ljudsku slabost da se, što iz straha što iz nutarnje pokvarenosti, odlučuje za zlo, ona je i podsjetnik da se u patnji drugoga sudjeluje i onda kada se izravno ne sudjeluje, odnosno da je odluka za neutralnost također odluka, ponekad gotovo presudna.

Bilo bi za očekivati da se na Cvjetnicu u liturgijskim slavljima naviještaju svetopisamski tekstovi koji govore o Isusovom svečanom, kraljevskom ulasku u Jeruzalem. No, na Cvjetnicu se naviještaju evanđeoski izvještaji o Isusovoj muci – ovisno o liturgijskom ciklusu, radi se o Matejevom, Markovom ili Ivanovom izvješću. Zašto? Zato što je Cvjetnica uvod u događaje Velikoga tjedna, ona je iskustveno-teološka poveznica Isusovog zemaljskog života i završetka na Kalvariji, onda je paradigma ljudskog ponašanja: činjenice da se ljudi oduševljavaju dobrom, ali još više zlom; da više vole tamu od svjetlosti, da im Dobro u konačnici smeta. Smeta, zato što u njima budi (pra)iskonsku dobrotu, ono stanje nevinosti dok se još nisu prozlili, što je dobra osoba ogledalo u kojem vide sebe, tj. vide kakvi su oni mogli (i trebali) biti da su za to imali volje i hrabrosti, vide ostvarene i nutarnje ispunjene sebe.

Možda se upravo u ovim činjenicama krije odgovor na gotovo neodgovorivo pitanje zašto je dobri (u najvećem stupnju) Isus – paradigma pravednosti – tako bezočno i bezbožno ubijen; zašto su se toliki, inače međusobno neprijateljski nastrojeni, udružili da ga ubiju; zašto su protiv njega vođena dva sudska procesa, oba s nemalim brojem nepravilnosti; zašto su Isusovi tužitelji opako i lukavo iskrivili i izopačili njegove riječi i djela te ga pred njegovim sunarodnjacima i suvjernicima predstavili kao od Boga prokletog i napuštenog, dodjeljujući mu najsramotniju od svih tada poznatih smrti; zašto su, u konačnici, tako brzo zaboravljena sva Isusova dobra djela koja je mnogima tako darežljivo činio… Zašto se onaj koji je prošao zemljom čineći ljudima dobro našao u žrvnju duhovnih i društvenih vlasti koje, ni jedne ne druge, uopće ne zanima istina, još manje pravednost, nego protiv Isusa udružuju sve svoje snage i sposobnosti: odjednom i farizeji i saduceji imaju potpuno isti cilj, prijateljima postaju i Pilat i Herod Antipa, do tada gotovo smrtni neprijatelji (Lk 23,12). Svi žele Isusa učiniti „bezopasnim“, svima smeta Isusova nepopravljiva dobrota.

Zato je Cvjetnica na poseban način dan kada bi kršćani trebali ozbiljnije promišljati o vlastitoj nedosljednosti, o osobnoj prevrtljivosti u nasljedovanju Isusa, o činjenici da i sami sudjeluju u suđenju i razapinjanju Isusa svaki put kada u suvremenim suđenjima Isusima zauzimaju jednu od uloga Isusovih protivnika, ako nikoju drugu onda onu ravnodušnosti mnoštva. Teško je ne priznati istinitost riječi Gerharda Lohfinka da je „Isusovu smrt prouzročilo i oklijevanje onih koji se nisu mogli brzo odlučiti“, odnosno da se „onaj koji se nije odlučio ili je odluku odlagao, odlučio se – htio ili ne – protiv Isusa“. Upravo zbog neodlučnosti onih koji su se morali odlučiti, Isusovi su protivnici mogli raditi s njim što ih je volja: kako nekoć, tako i danas. Zato se, između ostaloga, i mogu događati tolika zla oko nas, tolika nepravedna suđenja i patnje pravednih, jer je dominantna ravnodušnost mnoštva, u našem slučaju ravnodušnost nas kršćana – onih koji nasljeduje onoga koji je otišao na križ da na svijetu bude manje križeva, nepravedno osuđenog Pravednika da bi on bio posljednji nepravedno osuđeni…

Premda su zapisane prije gotovo sedamdeset godina, riječi Leonarda Castellanija, još uvijek su itekako aktualne i bolno istinite: „Ono loše je drugo Kristovo raspeće (Rursum crucifigentes Filium Dei) koje mi kršćani činimo. U vlastitom životu imam dovoljno toga za pretresti; ali nije prikladno ovdje to govoriti. Ali u javnom životu naroda koji se zovu kršćanskim, od reformacije pa naovamo, dugi i zlosretni Via Crucis pogubljuje mistično tijelo Kristovo. Množe se Kajfe, Jude, Petri, Herodi, Pilati; i svi izrazi tog zlokobnog pothvata simbolički se iznova izvode: niječe ga se, kleveće ga se, proklinje ga se, bičuje ga se i razapinje ga se. I pokapa ga se.“

Preporuka je da se na Cvjetnicu ili drže kratke homilije ili da se ispuste, jer je navještaj Isusove muke zapravo (po)najbolja homilija. Jest, ako ćemo ga čuti, ako ćemo se uspoređivati ne samo s Isusom nego i s onima koji mu o glavi rade, ako ćemo vidjeti sebe ne samo u Petrovom zatajenju ili Judinoj izdaji, nego i u onima koji smatraju svojom vjerskom dužnošću ušutkati provokatora Isusa, onoga koji kuca na vrata njihove savjesti, koji svojom dobrotom raskrinkava njihovo religiozno licemjerstvo. Navještaj Muke bi doista mogla biti izvrsna propovijed ako bismo vidjeli sebe u nemalom broju onih koji s neokrvavljenim (ta oni nisu nikoga ubili!) ili opranim rukama pasivno, a zapravo vrlo aktivno, sudjeluju u Isusovom osuđivanju i razapinjanju. I ne samo vidjeli – razumije se.

Stipo Kljajić