Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Pričanje povijesti
Jozo Džambo pokazuje da je više povijesti na njezinim marginama i rubovima nego što je ima u središtima u kojima se donose važne povijesne odluke i u kojima se piše povijest.
U izdanju Franjevačkog samostana sv. Luke u Jajcu iz tiska je ovih dana izišla knjiga Jajačke i druge zabilješke, povjesničara Joze Džambe. U knjizi su doneseni tekstovi o povijesti grada Jajca, svetištu sv. Ive u Podmilačju, fra Josipu Markušiću i drugi prilozi iz povijesti Bosne Srebrene i Bosne i Hercegovine. Tim povodom objavljujemo Predgovor Drage Bojića, urednika knjige.
Prije nego što je ustanovljena kao znanstvena disciplina, povijest je bila vrsta književnosti koja je opisivala određene događaje (narativna historija) ili je upućivala suvremenike na tradiciju (pragmatična historija). Takvo razumijevanje povijesti bilo je deskriptivno i didaktičko, a nedostajalo mu je kritičko sagledavanje prošlosti, s precizno utemeljenim znanstvenim aparatom provjere dokumenata i svjedočanstava.
Povjesničar Jozo Džambo u tekstovima sabranim u knjizi Jajačke i druge zabilješke pokazuje da je moguće pričati i opisivati povijest, a da se autor pritom ne ogriješi o povijesno-znanstvene metode. Štoviše, kad je riječi o Džambi, pokazao je to u brojnim studijama i tekstovima, riječ je o rijetko pouzdanom i akribičnom povjesničaru koji najviše pozornosti poklanja dokumentarnoj građi. U ovoj knjizi Džambo nam se otkriva i kao umješan narator koji na publicistički, znanstveno-popularni, zašto ne dodati i literarni način, piše o prošlosti.
Drugo važno obilježje Džambinih tekstova sabranih u ovoj knjizi tiče se odnosa takozvanih velikih i malih povijesti. Svjestan da velike – službene, državne, nacionalne povijesti ne kazuju ni izbliza što se sve i u kojim okolnostima dogodilo u prošlosti, Džambo pasionirano traga za malim povijestima, za događajima i akterima koje službena povijest ne spominje, smatrajući ih manje važnim ili nevažnim, ili ih naprosto izostavlja kako ne bi kvarili nacionalnu ili državnu povijesnu romantiku. Istražujući događaje malih mjesta, aktere malih zajednica, pojedinačne sudbine „malih“ ljudi, Džambo razotkriva ono što velika povijest ignorira i prešućuje, i tako popunjava njezine praznine.
Džambini tekstovi svjedoče i o tome koliko je kompleksna povijest i kako joj uvijek treba pristupati diferencirano bez zauzimanja prethodnih ideoloških stavova. Naše južnoslavenske povijesti i povjesničari, a slično je i s drugim nacionalnim i političkim povijestima, često simplificiraju povijest, ponekad je i prilagođavaju sadašnjem trenutku, a nerijetko je i posve iskrivljuju. To nije slučaj s Džambom, koji okolnim putem, bez velikih pretenzija, pokazuje da je više povijesti na njezinim marginama i rubovima nego što je ima u središtima u kojima se donose važne povijesne odluke i u kojima se piše povijest.
Način na koji povjesničar Jozo Džambo pristupa povijesti – događajima, akterima i fenomenima prošlosti – jedinstven je u bosanskohercegovačkoj historiografiji. Ta se jedinstvenost ogleda ponajprije u interdisciplinarnom pristupu koji spaja različite elemente historiografije, sociologije, antropologije, arheologije, etnologije, tehnologije, književnosti i umjetnosti. Istražujući povijesne događaje i njihove aktere, Džambo se ponajviše zanima za ono što drugi povjesničari ispuštaju: on se uživljuje u vrijeme o kojem piše, pokušava što više doznati o ljudima, njihovu načinu života, njihovim vjerovanjima, običajima, odijevanju, ishrani.
Povjesničar Jozo Džambo svakim svojim tekstom i svakom svojom knjigom pokazuje da je doista jedan od „najrjeđih duhova“ koji svu svoju intelektualnu snagu ulaže kako bi od zaborava sačuvao ono što je „vrijedno znanja i očuvanja“.
Takav pristup povijesti mogao bi se bar dijelom povezati s disciplinom koja se posljednjih desetljeća razvila u historiografiji i kojoj se sve više okreću povjesničari. Riječ je o takozvanoj „javnoj povijesti“ koja se bavi odnosom društva i povijesti, utjecajem povijesti na sadašnjost, pokušajem da se povijest približi ljudima. „Javna povijest“ se ne zaustavlja samo na historiografiji, nego uvažava i druge znanstvene discipline koje suhe povijesne podatke upotpunjuju, rasvjetljavaju i oživljuju. „Katedarska“ historijska znanost, da se poslužimo terminom Miroslava Krleže iz njegovog eseja o historijskoj znanosti Magistra vitae iz 1940. godine, vodi se pokušajem „da se historija shvati u svojoj kvintesenciji ili bîti“, što prema Krleži „svršava jalovo kroz vjekove“. U Džambinim tekstovima sabranim u ovoj knjizi, ali i općenito u njegovim povijesnim radovima, nema ambicije te vrste. Džambo ne pretendira da javnosti ponudi jedno sveobuhvatno viđenje prošlosti pa čak ni njezinih pojedinačnih događaja. Njemu je više stalo, takav je dojam potpisnika ovih redaka, da uspostavi kontakt s prošlošću, da joj se kroz istraživanje što više približi, da, koliko je to moguće, odgonetne i razumije njezine kontinuitete i diskontinuitete, da za nju zainteresira čitatelje, ostavljajući im mogućnost vlastitog doživljaja povijesnih zbivanja.
Jozo Džambo je povjesničar detalja. Da bi došao do tih dragocjenih informacija, autor neumorno istražuje „rudareći“ po domaćim i stranim arhivima. Njegova znanstvena metoda upravo bi se mogla nazvati arheološkom. U knjizi Jajačke i druge zabilješke to posebno dolazi do izražaja u tekstovima o Jajcu (Jajce: od kraljevskog grada do Jezera) i Podmilačju (Podmilačje: proštenište Ive Proroka) koncem 19. i početkom 20. stoljeća. Iščitavanjem stranih književnika i putopisaca koji su, što privatno, što službeno, posjećivali ove krajeve, Džambo nam plastično, uvjerljivo, slikovito dočarava vrijeme i ljude o kojima piše. Zahvaljujući Džambinoj intelektualnoj radoznalosti, osobnoj i profesionalnoj, saznajemo puno toga što se nije znalo, a ako se nekada nešto i znalo, bilo je posve zaboravljeno i prekriveno prašinom domaćih i stranih arhiva. Neki od ovih tekstova prvi put se objavljuju, a i dio literature kojom se Džambo služi na stranim je jezicima (njemački, poljski). Tekstovi iz prva dva dijela knjige – o Jajcu i Podmilačju – najviše bi trebali zanimati čitatelje Jajca i okolnih mjesta (župa), ali mogu biti interesantno štivo i za čitatelje koji ne potječu iz ovih krajeva. Posebno se to odnosi na tekstove o prošteništu/svetištu u Podmilačju s detaljnim opisima hodočasničke kulture, religijske prakse i egzorcističkih obreda.
Uz tekstove o Jajcu i Podmilačju, u ovu knjigu su uvršteni i Džambini tekstovi o fra Josipu Markušiću (1880.–1968.). Zahvaljujući ustrajnom i strpljivom radu Joze Džambe, Franjevački samostan sv. Luke u Jajce objavio je nekoliko kapitalnih djela o znamenitom bosanskom franjevcu fra Josipu Markušiću. Džambo je pripremio za tisak Ratne zabilješke fra Josipa Markušića, objavljene 2019. godine, a potom i njegovu korespondenciju sa slovenskim arhitektom Jožom Plečnikom, 2023. godine. Prije toga, sudjelovao je i u pripremi zbornika posvećenog fra Josipu Markušiću u povodu 50. obljetnice njegove smrti (objavljen 2018. godine).
Istodobno, dok je Džambo priređivao spomenuta djela, povremeno je pisao za Vjesnik, mjesečni list jajačkog samostana i pripadajućih župa. Svi ti tekstovi uvršteni su u ovu knjigu, a uz one o fra Josipu Markušiću (treći dio knjige – Markušić: „Ratne zabilješke“ i Plečnik), tu su i tekstovi o Bosni Srebrenoj i bosanskim franjevcima u četvrtom dijelu knjige naslovljenom S rubova povijesti. Konačno, peti dio knjige (Svaštice) čine tekstovi koji ponajbolje dočaravaju autorovu istraživačku radoznalost. Riječ je o temama o kojima se rijetko piše (o glasinama, čarapama, gangi…), ali su pravi čitateljski desert, zbog čega ih je autor i smjestio na koncu knjige.
Istražujući povijesne događaje i njihove aktere, Džambo se ponajviše zanima za ono što drugi povjesničari ispuštaju: on se uživljuje u vrijeme o kojem piše, pokušava što više doznati o ljudima, njihovu načinu života, njihovim vjerovanjima, običajima, odijevanju, ishrani.
Povijest se često doživljava kao suhoparna znanost opterećena mnoštvom podataka koji kod čitatelja stvaraju osjećaj zamora i dosade. Džambo je mislio i na takvo čitateljsko iskustvo te se pobrinuo da svaki tekst opremi fotografijama, ilustracijama i crtežima. Budući da se dio tekstova odnosi na vrijeme prije stotinu i više godina, to nije bio nimalo lagan zadatak. Autor je morao uložiti puno truda, pretražiti mnoge arhive, angažirati prijatelje i poznanike kako bi prikupio kvalitetne ilustracije za svoje tekstove. Nema sumnje da će upravo prateće fotografije, ilustracije i crteži iščitavanje ovih tekstova učiniti uzbudljivijim i interesantnijim.
Njemački filozof Friedrich Nietzsche (1844.–1900.), koji nije previše držao do historije, preciznije kazano do pretjeranog i prenaglašenog vrednovanja historijske znanosti i pomame za prošlošću, u svom eseju O koristi i štetnosti historije za život zapisuje sljedeće riječi: „Samo iz najviše snage sadašnjosti smijete tumačiti prošlo: samo u najsnažnijoj napregnutosti svojih najplemenitijih svojstava odgonetnut ćete što je u prošlome vrijedno znanja i očuvanja, i što je u prošlom veliko. […] Ne vjerujte pisanju povijesti ako ne proizlazi iz glave najrjeđih duhova.“ Povjesničar Jozo Džambo svakim svojim tekstom i svakom svojom knjigom pokazuje da je doista jedan od „najrjeđih duhova“ koji svu svoju intelektualnu snagu ulaže kako bi od zaborava sačuvao ono što je „vrijedno znanja i očuvanja“.
Knjiga Jajačke i druge zabilješke povjesničara Joze Džambe s jedne strane dar je čitateljima jajačkog Vjesnika i ljudima jajačkog kraja, a s druge strane zahvala autoru koji posljednjih godina strastveno istražuje povijest ovog kraja te ga s pravom možemo nazvati „svojim“ – jajačkim povjesničarom. Riječ je o jedinstvenoj knjizi iznimne kvalitete koja zahvaća mnoštvo različitih tema i koja će bez sumnje grijati ruke čitatelja.
Bilješka o autoru
Dr. Jozo Džambo je bosansko-hercegovački i hrvatski povjesničar, književni kritičar, esejist i prevoditelj. Od godine 1972. živi i radi u Njemačkoj. Studij slavistike, povijesti jugoistočne Europe i turske filologije završio na Ruhr-Universität u Bochumu gdje je 1979. magistrirao, a 1984. i doktorirao. Piše i objavljuje na hrvatskom i njemačkom eseje i studije s područja kulturne, književne i političke povijesti. Džambin spisateljski rad obuhvaća osam autorskih knjiga i preko 400 priloga i članaka u različitim domaćim i stranim knjigama, zbornicima, časopisima i novinama.