Božić: Božja pravednost se očituje u ljubavi

Iv 1,1-5.9-14: U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.

Od samih početaka povijest čovječanstva, kako nam svjedoči Sveto pismo, obilježena je stvarnošću grijeha. Već u šestom poglavlju Knjige Postanka sveti pisac donosi dramatičnu ocjenu ljudske povijesti: „Vidje Gospod da je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i da je svaka pomisao njegova srca uvijek samo zloća. I pokaja se Gospod što je načinio čovjeka na zemlji i ražalosti se u srcu svome” (Post 6,5–6). U punini vremena Bog odlučuje intervenirati — ne da uništi čovjeka, nego da ga spasi; ne da odgovori kaznom, nego da objavi svoju pravednost. Kako pjeva psalam današnjega liturgijskog slavlja, Gospod dolazi „objaviti u očima naroda svoju pravdu”. No ta Božja pravednost bitno je drukčija od one koju mi ljudi poznajemo. Naša je pravednost najčešće zakonska: ona mjeri krivnju i odmjerava kaznu. Božja pravednost ne odgovara na grijeh osvetom, nego novim činom ljubavi.

Bog ne odgovara na ljudsku nevjernost kaznom, nego darom: šalje na svijet svoga Sina. Jedan dio teologije prošlih vremena nepromišljeno je na Boga primijenio mjerila ljudske pravednosti te ga prikazao kao strogog suca i izvršitelja kazne. Iz takvog shvaćanja razvio se i oblik kršćanstva koji je više širio strah nego što je naviještao Evanđelje. A kršćanstvo nije rođeno kao navještaj straha, nego kao radosna vijest o Kraljevstvu Božjem, koje je „pravednost, mir i radost u Duhu Svetom” (Rim 14,17).

U otajstvu Božića, Bog očituje neizmjernost svoje bezuvjetne ljubavi — i to je njegova pravednost. Svi su narodi pozvani s divljenjem promatrati tu ljubav i dopustiti da ih ona oslobodi straha, jer „u ljubavi nema straha; naprotiv, savršena ljubav izgoni strah, jer strah ima kaznu, a tko se boji, nije savršen u ljubavi” (1 Iv 4,18).

Upravo u tom svjetlu treba slušati današnje Evanđelje. Evanđelist Ivan ne započinje opisom betlehemske noći, nego nas vraća na početak svega: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog.” A zatim izgovara rečenicu koja sažima cijelo božićno otajstvo: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1,1.14).

Današnje Evanđelje kratak je teološki sažetak čitavoga božićnog otajstva, ali i evanđeoske poruke u cjelini. Dijete iz Betlehema punina je Božje objave čovjeku; ono je istina o Bogu i o čovjeku. Stoga, pažljivo slušajući evanđeoski tekst, u njemu otkrivamo tko je Bog i tko je čovjek. Vječna Očeva Riječ, po kojoj je sve postalo, uzima našu ljudsku narav, postaje u svemu nama jednaka, osim u grijehu, da bi uzdigla paloga čovjeka. Crkveni su oci tu istinu saželi riječima: „Sin Božji je postao čovjekom da bi ljudi postali sinovi Božji.”

Mi kršćani vjerujemo u Boga koji je izabrao poniznost i malenost da bi se objavio svijetu. Bog je postao čovjekom jedne noći, u jednom neznatnom mjestu. Kao i svako dijete, bio je malen i nezaštićen. U potpunosti je prihvatio naše siromaštvo. Bog je postao radikalno malen — i to je tajna koju ljudski razum teško prihvaća. To je novost kršćanstva, trajni izazov svakoj logici moći.

U Isusu se Bog ne objavljuje u slavnoj i moćnoj ljudskosti, nego u poniznoj, siromašnoj i patničkoj ljudskoj naravi, bliskoj čovjeku koji trpi. Takvo viđenje Boga bitno se razlikuje od drugih religijskih i filozofskih predodžbi. Kršćansko viđenje Boga jedinstveno je: Bog se objavljuje kao ljubav bez granica. U svojoj slobodi mogao se objaviti kako je htio, a izabrao je put poniznosti, siromaštva, patnje i smrti. Proročke riječi Izaije: „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku” ispunjaju se u današnjem Evanđelju. Isus je „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka” (usp. Iv 1,9).

U tom svjetlu spoznajemo punu istinu o Bogu i o čovjeku. Bog u kojega vjerujemo Bog je ljubavi: Bog koji je toliko ljubio svijet da je poslao Sina svoga da otkupi paloga čovjeka, da preuzme našu ljudsku narav, da živi naš život i da svojom smrću i uskrsnućem izliječi čovjeka ranjenog grijehom.

Rođenje Isusa Krista u ljudskoj naravi najveća je objava dostojanstva čovjeka. Ono nam otkriva tko je čovjek u Božjem naumu: onaj koji je pozvan u Kristu postati dijete Božje. Takvo kršćansko viđenje Boga ima izravne posljedice i za kršćansko viđenje čovjeka. Svaki kršćanin dolazi do trenutka u kojem se mora suočiti sa zahtjevom poniznosti. Tu se donose odluke. Kršćanin je onaj koji ima hrabrosti biti ranjiv. Krista nasljedujemo u onoj mjeri u kojoj smo spremni odreći se samih sebe kako bismo iskazali ljubav bližnjemu: nahranili gladnoga, primili stranca, utješili nevoljnika. U opisu posljednjega suda, Bog se očituje upravo u licu drugoga čovjeka. Ako se Bog rodio kao čovjek u obitelji siromašnih, ako je pastirima povjerio radost svoga rođenja, tada svaki čovjek ima neotuđivo dostojanstvo — pa i onaj najmanji i prezreni. Svaki je čovjek vrijedan Božje ljubavi, jer se Sin Božji rodio i umro za svakoga. Kršćanin stoga nikada ne smije gaziti čovjeka. Bog bira malenost, poniznost i neznatnost za svoga Sina; mi, naprotiv, često biramo silu, bahatost i moć.

Današnje Evanđelje upućuje nam i ozbiljno upozorenje: „Svojima dođe, a njegovi ga ne primiše.” Svjetlo je došlo na svijet, ali su ljudi više ljubili tamu nego svjetlo, jer su im djela bila zla. Kršćanstvo se i danas može potvrditi samo čovječnošću svojih vjernika — nema drugoga mjerila. Isus se rodio radi čovjeka; stoga je čovjekoljublje njegova najupečatljivija osobina i mora postati mjerilo našega življenja i djelovanja.

Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama — neka se po nama nastani i u drugima i u cijelome svijetu.

Marinko Pejić, polis.ba