www.polis.ba

Krist Kralj između religije i politike

Danas u fazi jačanja neotradicionalizma, treba podsjećati na mirenje Crkve s modernitetom koje se dogodilo s Drugim vatikanskim saborom. Koncil je, suprotno prethodnoj tradiciji kršćanskih vladara i njihovoj zaštiti Crkve, priznao slobodu vjerovanja, a prihvaćajući sekularnu državu otklonio aspiraciju na kršćanski biljeg nad državama ili kraljevima

Papa Pio XI. enciklikom Quas primas od 11. prosinca 1925. ustanovio je svetkovinu Krista Kralja. U stotinu godina koji nas dijele od uvođenja, povijest njezina slavljenja ne obuhvaća samo liturgijski kontekst ili isključivo teološko obrazlaganje vjere u Kristovo kraljevanje. Uvedena je u vrijeme promjena povezanih s napuštanjem monarhijskog ustrojstva brojnih država, a u proteklih sto godina može se uočiti kako je ta svetkovina bila i sredstvo kojim se nastojao vratiti ili potvrditi položaj Crkve i njezina moć u društvu moderniteta. Mislimo na društvenu i političku vlast, a ne na duhovnu moć koja spada na istinski identitet Crkve.

U crkveno-povijesnom pogledu, svetkovina se ne može posve razumjeti ukoliko je promatramo isključivo kao liturgijsku inicijativu na području pobožnosti. Svetkovina je odgovarala i određenom crkvenom projektu: ponovno potvrditi Kristova prava nad društvom i suprotstaviti se emancipaciji politike i građanskih ustanova od Crkve i vjerskoga autoriteta, kao što se uostalom i tvrdi u enciklici. To je značilo da se Kristovo kraljevstvo podrazumijeva i kao priznavanje javnoga autoriteta Crkve. Svetkovina je tako postala liturgijskim izrazom određenoga shvaćanja odnosa između religije i politike. Dakle, preko ovoga se liturgijskog spomena i njegova slavljenja tijekom 20. st. može razumjeti i razvoj odnosa između Katoličke Crkve, države i suvremenoga društva.

Zanimljiva je veza koju crkvena povijest registrira između Kristova društvenog kraljevstva i političkih režima 20. stoljeća. Pojam Kristova kraljevstva koristio se u različitim političkim i nacionalnim kontekstima, uključujući i potporu projektima obnove kršćanskoga društva (Societas christiana). Posebno je zanimljiva formula Živio Krist Kralj! koja je poprimila različita politička i religijska značenja, među ostalim u katoličkim pokretima suprotstavljenima liberalizmu, socijalizmu i komunizmu.

Nije potrebno dodatno obrazlagati kako, s obzirom na Francusku revoluciju, posebno mjesto u ovome kontekstu zauzima francusko katoličanstvo. Nauk o Kristu Kralju (francuski Christ-Roi) predstavlja središnji teološki i politički stup katoličke kontrarevolucije nakon 1789. Utemeljen na protivljenju modernom sekularizmu, liberalizmu i ideološkoj baštini Francuske revolucije, taj nauk tvrdi da Isus Krist ima vrhovnu vlast ne samo nad pojedinačnim dušama, nego i nad državnim vlastima, zakonima i društvom u cjelini. Francuska kontrarevolucionarna misao, u kojoj Joseph de Maistre zauzima istaknuto mjesto, zauzimala se za obranu saveza „prijestolja i oltara” ne samo u interpretaciji Francuske revolucije, već i tijekom 19. i 20. st. Tijekom Francuske Treće republike (1870.-1940.), tradicionalističke i monarhističke skupine prihvatile su poklič Christ-Roi (Krist Kralj) kao simbol otpora sekularnoj državi (laïcité). S obzirom na to da je prije spomenuta enciklika Quas primas Pija XI. dijagnosticirala moderne društvene krize kao izravnu posljedicu sekularizma koji je Krista istisnuo iz javnoga života, pripadnici kontrarevolucionarnih pokreta koristili su se tim tekstom kako bi osporili separaciju, liberalno odvajanje Crkve i države, inzistirajući na tome da se državna vlast mora podložiti božanskom zakonu.

Tijekom rata Cristerosa u Meksiku (1926.-1929.), nakon što je meksička vlada počela provoditi stroge protuklerikalne zakone utemeljene na Ustavu iz 1917. godine, katolički seljaci i vjernici pokrenuli su oružanu kontrarevoluciju. Njihov poznati borbeni poklič Viva Cristo Rey! (Živio Krist Kralj!), izričito je prikazivao njihov otpor kao obranu Kristove suverenosti od državnog ateizma.

Španjolski karlisti, tijekom 19. i 20. stoljeća, borili su se protiv liberalnih i republikanskih reformi pod geslom Dios, Patria, Fueros, Rey (Bog, Domovina, povijesna lokalna prava, Kralj), smatrajući zemaljskoga monarha služiteljem Krista Kralja.

Brazilski katolički političar Plinio Corrêa de Oliveira, u svojoj raspravi Revolucija i kontrarevolucija (Revolução e Contra-Revolução) iz 1959. godine, definirao je Revoluciju kao višestoljetni proces (koji obuhvaća renesansu, protestantsku reformaciju, Francusku revoluciju i komunizam), usmjeren na uništenje srednjovjekovnoga kršćanskog svijeta. Za njegov pokret, koji se okuplja pod geslom Tradicija, obitelj, vlasništvo (TFP), krajnji cilj kontrarevolucije jest preokrenuti taj proces i obnoviti Kristovu vladavinu u vremenitom svijetu. Dakle, diljem svijeta, pristaše takvih pokreta političko i kulturno djelovanje promatraju kao duhovni križarski pohod čiji je cilj ponovno kristijanizirati javne ustanove.

Kao što se vidi, povijesna istraživanja pokazuju kako se kult Krista Kralja koristio i prilagođavao različitim političkim okolnostima, pri čemu je nalazio znatno plodnije tlo u nedemokratskim poredcima od demokratskih. Neki povjesničari analiziraju kako se jezik Kristova kraljevstva koristio u različitim političkim i nacionalnim kontekstima, uključujući i potporu projektima obnove kršćanskoga društvenog poretka od strane autokratskih režima. Radi se o u razdobljima prije negoli je za Crkvu demokracija postala prihvatljiva opcija (1944.), odnosno pomirenju s modernitetom na Drugom vatikanskom koncilu (1962.-1965.).

Zasluga je Drugog vatikanskog koncila u prijelazu prema većoj sekularizaciji odnosa između katolicizma i politike. Nije riječ o napuštanju Kristova kraljevstva, nego o promjeni njegova političkog i ekleziološkog značenja. Kristovo se kraljevstvo više ne tumači prvenstveno kao pravo Crkve da pravno usmjerava društvo, nego kao odgovornost kršćana da pridonose izgradnji pravednijega društva putem milosrđa, solidarnosti i promicanja ljudskoga dostojanstva

Na primjeru Krista Kralja pokazuje se da i oblike pučke pobožnosti i liturgije treba proučavati u njihovu povijesnom, političkom i kulturnom kontekstu. Pritom valja znati kako je Crkva postupno mijenjala svoj odnos prema sekularnosti, vjerskoj slobodi i autonomiji svjetovnog područja. U konačnici, danas trebamo biti spremni uočiti razliku između evanđeoske poruke i njezine političke uporabe. Vjernik danas, a osobito teolog morao bi biti spreman na promišljanje o načinima na koje se religijski jezik koristi za legitimaciju određenih političkih poredaka, ne samo u prošlosti već i u sadašnjosti. Kristovo sveopće kraljevstvo pripada Kristologiji i tradiciji Crkve, ali povijesno-politička tumačenja Kristova kraljevstva bila su uvjetovana određenim shvaćanjima odnosa između Crkve, države i društva. U tome pogledu, drugo nužno ne iscrpljuje prvo.

U širem kontekstu nastanka svetkovine, važnu prekretnicu predstavlja pontifikat pape Lava XIII. U enciklici Annum sacrum iz 1899. godine, kojom je proglašena posveta ljudskoga roda Presvetomu Srcu Isusovu, može se prepoznati važan trenutak u procesu službenoga papinskog priznavanja društvenoga Kristova kraljevstva. Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu tako je dobila javnu i društvenu dimenziju – više se nije odnosila samo na osobnu pobožnost, nego je postala dijelom projekta obnove kršćanskoga društva. U toj je perspektivi pobožnost mogla poprimiti i političku funkciju.

Dakako, svetkovinu Krista Kralja ispravno ćemo razumjeti teološkim promišljanjem o Kristovu kraljevstvu. No danas, u fazi jačanja neotradicionalizma, treba podsjećati na mirenje Crkve s modernitetom koje se dogodilo s Drugim vatikanskim saborom. Koncil je, suprotno prethodnoj tradiciji kršćanskih vladara i njihovoj zaštiti Crkve, priznao slobodu vjerovanja, a prihvaćajući sekularnu državu otklonio aspiraciju na kršćanski biljeg nad državama ili kraljevima. Gaudium et spes i Dignitatis humanae pružaju važne elemente za novo promišljanje odnosa između Kristova kraljevstva, vjerske slobode i autonomije vremenitih stvarnosti. Drugim vatikanskim koncilom dolazi do promjene perspektive u razumijevanju prisutnosti Crkve u društvu. Postupno se prelazi od shvaćanja Kristova kraljevstva kao temelja pravnog autoriteta Crkve nad društvom, prema poimanju Kristova kraljevstva utemeljenog na Božjoj ljubavi, milosrđu i služenju čovječanstvu. Crkva više ne teži obnovom društva podvrgnutog vlastitom autoritetu, nego doprinosu u preobrazbi društva evanđeoskim svjedočanstvom kršćana. Zasluga je Drugog vatikanskog koncila u prijelazu prema većoj sekularizaciji odnosa između katolicizma i politike. Nije riječ o napuštanju Kristova kraljevstva, nego o promjeni njegova političkog i ekleziološkog značenja. Kristovo se kraljevstvo više ne tumači prvenstveno kao pravo Crkve da pravno usmjerava društvo, nego kao odgovornost kršćana da pridonose izgradnji pravednijega društva putem milosrđa, solidarnosti i promicanja ljudskoga dostojanstva.

U valu retradicionalizacije, koja ne ostaje samo na nostalgiji za starim liturgijskim obredima već stremi i povratku nadiđenim modelima crkvenosti, pronalazimo i promicanje starih uzora odnosa Crkve i države. Mnogi od zastupnika današnjega liturgijskog tradicionalizma simpatiziraju monarhiju i s nostalgijom govore o društvenom poretku – savezu prijestolja i oltara – koji sami nikada nisu poznavali, a u mnogim slučajevima nije ga iskusila čak ni generacija njihovih djedova i baka. Zajedno s tim ide više ili manje neskriveno odbacivanje principa Francuske revolucije kojoj se niječe vrijednosno utemeljujući utjecaj na moderne strukture društveno-političkog ustrojstva. Današnje neotradicionalističko čitanje povijesnih događaja potvrđuje kako je odnos prema Francuskoj revoluciji i principima koji utemeljuju liberalni društveni poredak u 19. i 20. st. do danas bio i ostao privilegirani ključ za razumijevanje pozicioniranja katolika s obzirom na suvremeno društvo i slobode, sve u skladu s intranzigentnom (nepopustljivom) linijom pape Pija IX.

Nedavno je u Splitu održan znanstveni skup prigodom 20. godina smrti sociologa religije Željka Mardešića. On jasno konfrontira njemu neprihvatljivi politički katolicizam s koncilskim kršćanstvom, ne skrivajući da je prvi skupo koštao katolike u prošlosti te da samo prihvaćanje koncilskih vrednota omogućuje učinkovitu prisutnost kršćana i u suvremenom društvu.

Sve navedeno ne znači da Kristovu kraljevstvu nema mjesta u liturgiji. Radi se o tome da se danas može ispravno promicati tu svetkovinu jedino prihvaćajući nauk Drugog vatikanskog koncila s kojim je Crkva odbacila nostalgije prema društvenoj moći. Drugim riječima, govoriti danas o Kristovu kraljevstvu može se jedino ako smo svjesni potrebe utjelovljenja Kristova sveopćeg kraljevstva u pluralističkom i demokratskom društvu koje počiva na vjerskoj slobodi.Pritom nam je potrebno razlikovati ono što pripada političkom projektu katoličke restauracije od onoga što čini specifični kristološki sadržaj Kristova kraljevstva.

Freska “Krist Kralj”, slikara Ive Dulčića (1916. – 1975.) u franjevačkoj crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu, izvedena 1959. godine.

Marko Medved