Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Tarik Haverić: Vjerujem da će franjevci naći ispravan put u ovim burnim vremenima
Politički akteri bore se za podršku izraženu glasovima, pa ako im je vrhovi crkve ili vjerske zajednice mogu donijeti onda će tome prilagoditi svoju retoriku i javna očitovanja. Spremni su, kada jednom osvoje vlast, da zauzvrat priznaju religijskim prvacima ulogu koja im inače ne pripada
U povodu 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga, za Polis.ba razgovarali smo s Tarikom Haverićem, filozofom, politologom i jednim od istaknutih kritičkih intelektualaca u Bosni i Hercegovini. U razgovoru se osvrće na povijesnu i današnju ulogu bosanskih franjevaca, s kojima ga povezuju i dugogodišnja osobna prijateljstva, ali i na pitanja nacionalizma, zloupotrebe povijesti te odnosa religije i politike. Posebno kritički progovara o nacionalnim mitovima, kolektivnim identitetima i odgovornosti intelektualaca u društvu u kojem se kritičko mišljenje nerijetko doživljava kao izdaja vlastite zajednice.
Bosanski franjevci stoljećima su prisutni u društvenom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine. Njihova se uloga često povezuje s očuvanjem vjere, kulture i identiteta katolika i Hrvata u Bosni. Kako vi, kao netko tko bosanske franjevce promatra izvana, gledate na njihovo mjesto u povijesti Bosne i Hercegovine?
Moje znanje o bosanskim franjevcima nije sistematizirano. Bio sam, naravno, svjestan njihovog značaja i povijesne uloge, ali te su informacije bile na razini opšte kulture, negdje na sredini između popularnog i akademskog znanja. A onda sam, prije kojih 35 godina, neke franjevce upoznao izbliza, u teškim vremenima kojih se nerado sjećamo. I tih nekoliko primjera požrtvovnosti i želje da se pomogne (a to govorim iz ličnog iskustva) uvjerili su me o kakvoj se zajednici radi. Otada pratim njihov rad i održavam intenzivne lične kontakte. I žalim, naravno, kada se gase neke važne institucije kakva je bila Franjevačka teologija…
U svojim ste se knjigama bavili nacionalizmima i ideološkim konstrukcijama povijesti, osobito načinima na koje se povijesne činjenice prilagođavaju potrebama nacionalnih narativa. U Bosni i Hercegovini takve konstrukcije postoje u svim nacionalnim zajednicama, ali se o njima ne govori uvijek s jednakom spremnošću. Kako objašnjavate potrebu da vlastitu zajednicu prikazujemo kao povijesno neupitnu, a njezine postupke i predodžbe izuzimamo od kritike? Što takav odnos prema povijesti govori o zrelosti jednoga društva?
Ta potreba nije specifično bosanskohercegovačka, niti je „povlastica“ jednog naroda više nego drugog. Konstrukcije koje spominjete djelo su elita koje, u ovom dijelu Evrope, nisu nikada usvojile prosvjetiteljske vrijednosti – a sa zabrinutošću vidimo slične pojave i u društvima za koja smo vjerovali da su nadišla nacionalromantizam. Izuzetno cijenim, recimo, skok koji je jedna Španija napravila u posljednjih 40 godina, ali i tamo postoje snage koje žele da od Velike Britanije povrate Gibraltar, dok im ne pada na pamet da Maroku vrate eksklavu Ceutu, naprimjer… Dvostruki kriteriji, dakle, ne njeguju se samo ovdje, mada ostaje nejasno šta se očekuje od tog nekritičkog samoprikazivanja. Mogu da shvatim da pozivanje na prošlost služi kao opravdanje današnjih postupaka, ali koji materijalni efekt iz toga slijedi? Balkanske populacije tonu u opipljivu bijedu, uvjeti njihovog života se pogoršavaju i ne mogu ih popraviti nikakvi oživljeni mitovi, i jedina kasta koja iz tog recikliranja mitologema izvlači korist su poslenici na nacionalnom samopotvrđivanju: za njihove projekte uvijek se nađe sredstava…
U povijesti Bosne, napose u 19. st. bilo je franjevaca koji su se izjašnjavali kao Bošnjaci, odnosno koristili bošnjačko ime u vremenu kada ono nije imalo isto nacionalno značenje kakvo ima danas. Danas se takvi primjeri ponekad navode kao dokaz da su svi stanovnici Bosne, uključujući i katolike i pravoslavce, zapravo bili Bošnjaci, pri čemu se zanemaruje da se muslimansko stanovništvo u tom povijesnim razdoblju nije nužno identificiralo na isti način. Možemo li ranije uporabe imena Bošnjak razumjeti bez njihova automatskog poistovjećivanja s današnjim bošnjačkim nacionalnim identitetom?
O tome iscrpnije pišem u Bošnjaštvu kao promašenom projektu: neki nazivi koji su oduvijek u upotrebi ne znače danas što su značili jučer. Otud je pogrešno, i skupo se na kraju plaća, kada današnja shvatanja retrojiciramo u prošlost, a nekadašnje koncepte koristimo kao alatke u analizi današnjih konstelacija. Pojam „bošnjaštva“ je u tome najeklatantniji primjer, ali nipošto i jedini. No meni je sociološki mnogo zanimljivije što i protivnici i pristaše prakse koju spominjete shvataju identitet prvenstveno kao svojstvo kolektiviteta, na taj način potirući individualnost – koja je međutim zaštitni znak modernosti. Da preuzmem jedan primjer iz Kritike bosanskog uma, a Vi ćete mi oprostiti što je navod poduži: „Za moderno shvatanje, Mujin identitet je ono što Muju odvaja od Himze i Reufa, što je samo njegovo i čini ga jedinstvenim i nezamjenjivim; za bosanski antiprosvjetiteljski um, naprotiv, identitet je ono što je Muji, Himzi i Reufu zajedničko, a što ih odvaja od Marka, Ivana ili Svetka… Pojedinci postoje samo kao (pre)nosioci skupa normativno postavljenih duhovnih i običajnosnih svojstava, neograničen broj umnožaka jednog istog i tradicijom ovjerovljenog modela“.
Naglasit ću, ako je to uopšte potrebno, da „bosanski antiprosvjetiteljski um“ ne cilja samo Bošnjake u današnjem etničkom smislu, već podjednako Hrvate i Srbe.
Balkanske populacije tonu u opipljivu bijedu, uvjeti njihovog života se pogoršavaju i ne mogu ih popraviti nikakvi oživljeni mitovi, i jedina kasta koja iz tog recikliranja mitologema izvlači korist su poslenici na nacionalnom samopotvrđivanju: za njihove projekte uvijek se nađe sredstava…
Religija i nacionalni identitet u Bosni i Hercegovini toliko su isprepleteni da se kritika nacionalizma često doživljava i kao napad na vjeru, dok se kritika vjerskih institucija može tumačiti kao neprijateljstvo prema vlastitom narodu. Može li religija u takvom društvu djelovati kao korektiv nacionalizma ili je njezin društveni i politički utjecaj previše vezan uz nacionalne zajednice kojima pripada?
U sekulariziranim zapadnim društvima religija gubi utjecaj na javne politike, no u našem društvu, kako s pravom primjećujete, taj utjecaj jača: politički akteri bore se za podršku izraženu glasovima, pa ako im je vrhovi crkve ili vjerske zajednice mogu donijeti onda će tome prilagoditi svoju retoriku i javna očitovanja. Spremni su, kada jednom osvoje vlast, da zauzvrat priznaju religijskim prvacima ulogu koja im inače ne pripada. U takvoj simbiozi, o nekom kritičkom odnosu ne može biti riječi. Pritom niko ne ističe očigledno, naime da ta sprega uzrokuje ukupno nazadovanje društva. Naprotiv, pogoršanje ukupne materijalne i duhovne situacije društva čita se kao odstupanje od etnoreligijske matrice, a ne kao njezino provođenje. I ne mogu da se ne sjetim Branka Mikulića koji je, u onom sistemu, ozbiljno tvrdio da za probleme s kojima se Jugoslavija u tom trenutku susretala „nije krivo samoupravljanje, već nedovoljna razvijenost samoupravljanja“.
U našim se društvima povijest često ne promatra kao područje kritičkog istraživanja, nego kao sredstvo dokazivanja vlastitoga nacionalnog identiteta i povijesnih prava. Koliko je u takvim okolnostima uopće moguće voditi ozbiljnu raspravu o prošlosti, a da ona ne postane dio nacionalnih obračuna? I kakva bi trebala biti uloga intelektualaca u društvu u kojem se kritika vlastitih nacionalnih mitova često doživljava kao izdaja?
Prema mom shvatanju, intelektualac djeluje prvenstveno kao pojedinac a ne kao glas kolektiviteta, i nemoguće je sugerirati neku ulogu za sve njih: svako određuje polje svoga angažmana s obzirom na vlastitu situaciju, intelektualni profil i prioritete. Historičarima je nešto teže, ali ne mnogo, nego sociolozima ili politolozima – od njih njihov „narod“ očekuje stavove u funkciji određenog programa, umjesto da se program pravi uzimajući u obzir potvrđena historijska saznanja. Neki od historičara ustrajavaju u očuvanju digniteta svoje discipline, ali je mnogo i onih koji pristaju na profanaciju struke i isporučuju zahtijevane rezultate. Takvi radovi koji „konačno otkrivaju istinu“ dočekuju se s vještački izazvanim oduševljenjem, kao nekad Kardeljevi Pravci razvoja socijalističkog samoupravljanja, da bi nakon izvjesnog vremena neprodani primjerci završili u rezalištu.
Za kraj ovog razgovora, ponovno bih se vratio na bosanske franjevce. Vi jako dobro poznajete njihovu povijest, čitali ste ljetopise bosanskih franjevaca, poznajete neke od njih, poput fra Marka Oršolića, ali i druge koji su ostavili važan trag u našem društvu. Što mislite, kakva bi trebala biti njihova uloga danas i u budućnosti?
Ljetopise sam čitao, još kao student, u starim Maslešinim izdanjima, a onda iznova, u ovom divot-izdanju Synopsisa koje je uredio Ivan Lovrenović. Od toga se, kao ni od Bašeskije, nikada ne mogu umoriti. Ti fragmenti subjektivno izložene franjevačke povijesti posložili su se kada sam se upoznao sa studijom Joze Džambe Franjevci u srednjovjekovnoj Bosni. Naporedo s tim knjiškim iskustvom, i važnije od njega kako će se pokazati, došlo je i lično: najprije je fra Marko Oršolić pomogao, u njemačkom izbjeglištvu, mojoj porodici kao i tolikim drugima, a zatim sam, spletom okolnosti, po povratku iz Francuske počeo da se družim s fra Ivanom Šarčevićem, fra Marinkom Pejićem, fra Dragom Bojićem i mnogim drugima… Sa žaljenjem sam primijetio neke disonantne tonove unutar te zajednice, valjda je to danak zbivanjima „u svijetu“ koja se nužno odražavaju i na redodržavu. Kao posmatrač izvana teško da se mogu normativno izjašnjavati o današnjoj, i pogotovu o budućoj ulozi franjevaca, i zadovoljavam se time da gajim nekolika individualna prijateljstva – ali vjerujem da će oni sami najbolje naći ispravan put u ovim burnim vremenima.
Razgovarao: Ivan Tučić