Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Ivica Đikić: Fratri su u svim tim našim malenim mjestima uvijek bili više od svećenika
Vratiti se Franji značilo bi, vrlo pojednostavljeno, odmaknuti se od dnevne politike, od službenih istina, od tapkanja za politikom u pogledu stvarnih interesa ljudi, bez obzira na to kojem narodu ili kojoj vjeri pripadaju ti ljudi, a opet pronaći diskretan način da se utječe na one koji odlučuju i da taj utjecaj ide u korist općeg dobra. To je umijeće, čini mi se, ugrađeno u kod bosanskih fratara
Ivica Đikić, književnik, novinar i publicist, rođen u Duvnu, a živi i radi u Zagrebu. Autor je brojnih književnih i publicističkih djela, među kojima se izdvajaju roman Divlji kvas, dokumentarna knjiga Beara o genocidu u Srebrenici te pjesnička zbirka Međugorje. U njegovu pisanju posebno mjesto zauzimaju zavičaj, ljudske sudbine, ratno naslijeđe i odnos pojedinca prema zajednici. U razgovoru povodom 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga prisjeća se franjevaca koji su obilježili njegovo odrastanje u Duvnu te promišlja o njihovoj ulozi u životu lokalnih zajednica. Govori i o odgovornosti prema žrtvama drugih naroda, važnosti kritičkog odnosa prema vlastitoj tradiciji te potrebi da Crkva i franjevci sačuvaju neovisnost od dnevne politike i ostanu dosljedni zauzimanju za opće dobro.
Rođeni ste Duvnjak, živite u Zagrebu, u svom romanu Divlji kvas vraćate se Duvnu, prostoru u kojemu se osobne sudbine ne mogu odvojiti od povijesti i zajednice. U takvim sredinama franjevci nisu samo vjerski službenici nego i ljudi koji poznaju obitelji, njihove sukobe, strahove i neizgovorene priče. Kako gledate na njihovu ulogu u životu takvih sredina?
Gledam na to vrlo pozitivno, ako je ta uloga onakva kakvom je ja pamtim iz svog dječaštva i najranije mladosti u Duvnu. U našoj su kući od sredine osamdesetih godina, a ja sam rođen 1977., česti gosti bili fra Jozo Križić (1951. – 1993.) i fra Ferdo Vlašić (1920. – 1995.). Fra Jozo je bio fratar na sliku i priliku svetog Franje: skroman, vedar, marljiv, omiljen u narodu, autentičan u najboljem smislu te riječi. Dušu dao da bude među ljudima, da ih sluša, da razumije svaku njihovu nevolju i da pomogne koliko može. Fra Ferdo bio je hrabar i mudar čovjek, ali ne od onih što mudruju da bi u vlastitim očima bili filozofi. Imao je i crtu praktične pameti, odnosno sposobnost i upornost da pronađe rješenje nekog konkretnog problema. Obojica su bili svjesni da je fratarsko poslanje biti aktivno prisutan u životu zajednice, a ne zatvarati se u bjelokosnu kulu vjere i Knjige, propovijedi i obreda. Fratri su u svim tim našim malenim mjestima uvijek bili više od svećenika, morali su biti jer to je bio uvjet opstanka. Nisu, naravno, svi bili jednako nadareni i jednako zainteresirani, ali važno je da uvijek ima – ima i danas – barem jedan koji brine da nema gladnih, žednih, ozeblih, zaboravljenih, jedan na kojeg se možete osloniti u najvećoj nevolji. Neovisno o vjerskoj dimenziji, to je društvena vrijednost našeg svijeta i bilo bi dobro da ta vrijednost bude sačuvana, unatoč svemu.
U knjizi Beara bavite se genocidom u Srebrenici. Srebrenica je jedno, možda i glavno mjesto ne samo prošlosti nego i budućnosti BiH. Srebrenica je važna i za bosanske franjevce, jer po njoj naša provincija nosi ime Bosna Srebrena. Zbog naše povijesti i povezanosti sa Srebrenicom, imamo li mi kao franjevci, da kažem apriornu odgovornost i za žrtve koje ne pripadaju našem narodu?
Srebrenica bi morala biti prvorazredna franjevačka tema, katolička tema. I žrtve genocida i zločinci dolaze iz mikrosvjetova ili mikrokultura od kojih bosanskohercegovački katolici i Hrvati nemaju bližih, s kojima u značajnoj mjeri dijele iste kulturološke obrasce, bez obzira na to što su se pripadnici tih zajednica međusobno ubijali u dva rata tokom 20. stoljeća. Mi bismo, ovdje ne mislim samo na franjevce, morali uložiti emocionalni i intelektualni napor da pokušamo razumjeti patnju drugih s kojima živimo i s kojima smo, sviđalo se to nekome ili ne, najtješnje povezani, ali i da se suočimo s vlastitim zlom, da svojim primjerom ohrabrimo i druge da se uhvate ukoštac sa svojim zlom. U tome se mora ustrajati, premda je više-manje uzaludno jer taj pristup nikad neće prevladati. Ono u čemu bi mogli predvoditi svećenici svih konfesija jest osvješćivanje ljudi o tome da komemoriranje samo svojih ratnih žrtava ne služi ničemu osim održavanju mržnje na „radnoj temperaturi“. Moramo iskoračiti iz tog začaranog kruga, ali ni u jednoj od ovih naših država ne vidim relevantnu društvenu i političku opciju koja bi imala pameti i hrabrosti da nas konačno izvede iz rata.
Bosanski franjevci stoljećima su bili važni za očuvanje vjerskog i kulturnog identiteta katolika i Hrvata u Bosni i Hercegovini. No identitet može postati zapreka i granica prema drugima. Kako razlikovati vjernost vlastitoj tradiciji od čvrstog zatvaranja u vlastiti nacionalni krug? I koliko su sami franjevci, prema vašem mišljenju, danas svjesni te napetosti?
Vjernost vlastitoj tradiciji ne isključuje preispitivanje te tradicije, kao i dijalog i polemiku s tradicijom. Shvaćanje tradicije kao dogme vodi u okoštavanje i propadanje. Kritička privrženost, što se mene tiče, najinspirativniji je oblik odnosa prema tradiciji, ali i prema zavičaju i svemu što osjećamo dijelom svoga identiteta, a što se tiče nečeg grupnog. Kad se kritička privrženost počne dominantno doživljavati i javno ozloglašavati kao izdaja, a ovdje je to – uz manje oscilacije – trajno stanje, onda je društvo u ozbiljnom problemu. Nisam ni protiv promišljenog odbacivanja tradicije, dapače, ako se pritom ne radi o licemjerju, pukom ekshibicionizmu i interesnoj motiviranosti. Nema napretka bez skepse, sumnje, eksperimenta, kretanja neistraženim i nesigurnim stazama. Uvijek je među franjevcima, pogotovo među bosanskim franjevcima, bilo ličnosti svjesnih te napetosti i opasnosti koju nosi zatvaranje u se, ima ih i danas, ali nije realno očekivati da u okviru Crkve, koja ipak počiva na dogmi i tradiciji, takve ličnosti budu u većini, da budu više od iznimke. Važno je da ih ima i da ih se čuje, da budu moralni svjetionici i nekima od nas koji nismo religiozni ili smo ambivalentni u pitanjima vjere.
Srebrenica bi morala biti prvorazredna franjevačka tema, katolička tema. I žrtve genocida i zločinci dolaze iz mikrosvjetova ili mikrokultura od kojih bosanskohercegovački katolici i Hrvati nemaju bližih, s kojima u značajnoj mjeri dijele iste kulturološke obrasce, bez obzira na to što su se pripadnici tih zajednica međusobno ubijali u dva rata tokom 20. stoljeća. (…) Ono u čemu bi mogli predvoditi svećenici svih konfesija jest osvješćivanje ljudi o tome da komemoriranje samo svojih ratnih žrtava ne služi ničemu osim održavanju mržnje na ‘radnoj temperaturi’. Moramo iskoračiti iz tog začaranog kruga, ali ni u jednoj od ovih naših država ne vidim relevantnu društvenu i političku opciju koja bi imala pameti i hrabrosti da nas konačno izvede iz rata
Franjo Asiški nije tražio susret samo s ljudima koji su mu bili bliski. Njegov susret sa sultanom često se spominje kao primjer spremnosti na razgovor s drukčijim i u vremenu sukoba. Vi ste kao pisac, pjesnik, ovdje mislim naročito na Vašu posljednju zbirku pjesama Međugorje, mnogo istraživali tamnu stranu čovjeka, njegove bolesti, ali i zastrašujuću sklonost zlu, pitanjem neprijateljstva i kako se ona prenose s generacije na generaciju. Što je potrebno da susret s drugim prestane biti samo lijepa moralna poruka i postane stvarna promjena u načinu na koji živimo?
Potrebna je, prije svega, istinska intelektualna hrabrost – a kod nas je na cijeni isključivo fizička hrabrost – jer radi se o svjesnom odabiru težeg i riskantnijeg puta. Lakše je pripadati, slijediti kolektivne stereotipe ili signalizirati vrlinu u nečemu od čega osobno ne možemo imati nikakvu štetu. Potreban je trud da se pokuša razumjeti patnja drugoga, da se pokuša razumjeti i motivacija drugoga kad čini zlo, kad nam nastoji naštetiti. Književnost je, između ostalog, važna zbog toga da bismo se učili poistovjećivanju s tuđom mukom i radošću. Čovjek je generalno dizajniran kao egocentrično i egoistično biće koje misli samo na sebe i o sebi, to je valjda neki zalog opstanka vrste i to se nikad neće bitno promijeniti, no ne treba podcijeniti značaj sitnih i individualnih promjena i otvaranja, odnosno izlaska iz vlastite zone komfora barem u nekoj mjeri. Književnost, kao i sva umjetnost, jedan je od oblika pripreme za poduzimanje iskoraka iz svoje tople čahure.
Kada danas pogledate Bosnu i Hercegovinu, čini li Vam se da su franjevci i uopće duhovnici svih vjera u stanju biti kritička savjest vlastitoga naroda ili su i oni, poput mnogih drugih institucija, izloženi političkom pritisku da prije svega čuvaju nacionalne interese? Što bi značilo vratiti se Franji u vremenu kada se od Crkve i crkvenih ljudi često očekuje da potvrđuju ono što zastupaju službene politike?
Crkva nas je u protekla tri i pol desetljeća navikla na snishodljivost prema tzv. nacionalnim interesima i prema onim političkim opcijama i strukturama koje se predstavljaju najgorljivijim zaštitnicima tih interesa, naravno, uz izuzetke kojih je bilo i kojih i danas ima na svim razinama hijerarhije, uključujući i biskupsku razinu. Riječ je ujedno i o snishodljivosti spram niskih strasti kojima se rukovodi dio glasača i medija. Ta sraslost vjerskog i nacionalnog na ovim prostorima objašnjiva je povijesnim i političkim okolnostima, možda je to imalo pozitivnu funkciju u nekim vremenima i nekim aspektima života zajednice, ali nema sumnje da je ta izmiješanost donijela i mnogo toga negativnog, pogotovo u sferi morala. Vratiti se Franji značilo bi, vrlo pojednostavljeno, odmaknuti se od dnevne politike, od službenih istina, od tapkanja za politikom u pogledu stvarnih interesa ljudi, bez obzira na to kojem narodu ili kojoj vjeri pripadaju ti ljudi, a opet pronaći diskretan način da se utječe na one koji odlučuju i da taj utjecaj ide u korist općeg dobra. To je umijeće, čini mi se, ugrađeno u kod bosanskih fratara i ne bi trebalo dopustiti da iščezne.
Nema sumnje, Franju Asiškoga je odredio njegov Asiz, njegova Umbrija. U nas se od kako znamo smatra da su Duvnjaci, Livnjaci i Ramljaci nešto drukčiji od Bosanaca i Hercegovaca. Ono već poslovično «i». Koliko je Vas odredilo vaše Duvno?
Duvno me odredilo u velikoj mjeri, koliko god sam se u nekim razdobljima i slojevima svoga života nastojao otrgnuti, što je valjda prirodan poriv i normalna faza u procesu sazrijevanja i pronalaženja svoga mjesta u svijetu i među ljudima. Danas shvaćam da su se ti pokušaji ticali relativno banalnih i površnih elemenata moje određenosti Duvnom. Sve u svemu, ja sam više-manje zavičajni pisac, sva ta moja književnost vrti se oko Duvna, neposredno ili posredno. Jezik ili mikrojezik Duvna – jezik u kojem ima i Hercegovine, i Bosne, i Dalmacije – moja je najčvršća i najživlja veza sa zavičajem. Ponekad imam osjećaj da se slobodno i sigurno služim jezikom samo kad razgovaram s onima koji govore jezikom Duvna.
Razgovarao: Ivan Tučić