Franjo: svetac koji nas još uznemiruje

Ad fontes

Postoji elegantan način kako neutralizirati ono što nam propitkuje savjest. Jednostavno tu pojavu institucionaliziramo, ozakonimo je, učinimo obvezujućom pretvarajući je u mlaku verziju izvora. Max Weber to naziva „rutinizacija karizme“. Redovito je to slučaj s provokativnim svecima. U Latinskoj Americi se posljednjih godina u tom kontekstu često spominje Oscar Romero. Prije kanonizacije bio je u tamošnjoj Crkvi pojava koja je izazivala podvojenost: za jedne je bio uzor i ideal, a drugi su ga ignorirali ili prezirali. Nakon što je 2018. proglašen svetim, u Salvadoru su se njegove slike povješale posvuda po crkvenim prostorima, ali potonje spomenuti najčešće nisu promijenili svoj stav. Samo su narativ prilagodili tome da Romero kao osoba bude poštovan, dok su vrijednosti koje je promicao i dalje ignorirane ili prezirane.

Svetac nas više ne uznemiruje kad dobije aureolu, umjetnički prikaz i blagdan u kalendaru. Postaje nasljeđe koje se štuje, a ne život koji se nasljeduje. I Franjo Asiški je u ovih 800 godina od smrti morao proći kroz taj proces. Čovjek koji je odbacio ovozemno bogatstvo, zagrlio gubavca, otišao sultanu usred križarskih ratova i na sve gledao kao na svoju obitelj, s vremenom je postao simpatični svetac s pticama na ramenima, dobar za dječje slikovnice i blagoslov životinja u listopadu. Postavili smo tako dekoraciju i neutralizirali opasnost.

Ivan Illich je tvrdio da svaka institucija koja nastaje da bi služila određenoj vrijednosti s vremenom počinje tu vrijednost nadzirati i zarobljavati. Škola zarobljava učenje, bolnica zdravlje, Crkva vjeru. Karizmatični impuls koji je pokrenuo instituciju postaje njezin zatočenik. Ipak, dogodi se katkad, u vremenu krize, da se institucija poželi vratiti na izvore. To jasno vidimo u kršćanstvu posljednjih desetljeća, koje je izvana žestoko udarano valovima sekularizma, a iznutra poljuljano snažnim potresima skandala i zlostavljanja. Svi se slažu kako se valja vratiti izvorima, ali su se ti izvori disperzirali: evangelikalni i karizmatski pokreti ih vide u ponovnom podčinjavanju djelovanju Duha Svetoga, tradicionalistički i etnoreligijski u vremenu kad je Crkva dominirala društvom, a progresivni i reformski u kontekstualiziranoj prošlosti.

Godine 2013.  na čelo je Katoličke Crkve neočekivano došao papa koji je plodonosni izvor vidio u Franji Asiškom. Njegovo ime nije izabrao slučajno ili tek simbolički. Izabrao ga je programatski, kao putokaz svoga pontifikata i svjetonazora. Upravo je kroz papu Franju postalo jasno što je kod sveca iz Asiza danas najradikalnije i najaktualnije. Nisu to teme o kojima je Franjo Asiški napisao neku raspravu, o kojima je diskutirao sa suvremenicima ili ih podučavao. No, te teme je živio i zato o njima govori puno glasnije od ostalih.

Gubavac ima lice

Svi volimo ljude stavljati u kategorije. Tako je lakše, tako se snalazimo, tako je svijet jasniji. Bilo je tako i u Franjino vrijeme. Kao prekretnica njegovog života opisuje se susret s gubavcem. U srednjovjekovnom društvu gubavac nije bio samo bolestan čovjek već onaj kojega je društvo ritualno udaljilo, lice pred kojim se okretao pogled, tijelo od kojega se prolaznik odmicao. Franjo je ranije od gubavaca zazirao, a sada je učinio nešto jednostavno i gotovo nemoguće: prišao je jednome i poljubio ga. Dok mu je ranije bio tek kategorija koje se gnušao, sada je jedan gubavac za Franju postao čovjekom. Iz tog susreta i iz tog lica niknulo je sve ostalo u Franjinom životu. Po tome se razlikuje evanđelje od filantropije, karitativnosti i humanitarizma. Evanđelje ne funkcionira izdaleka, ono traži da priđeš.

Današnje kategorije kojima promatramo ljude su mnogo razvijenije nego u Franjino vrijeme, pa su time i naše polarizacije puno istančanije. Vidimo ateista, katolibana, uhljeba, migranta, muslimana, lijevoga, desnoga, leftarda, fašista – i brojne druge kategorije kojima napravimo ugodnu barijeru između sebe i drugog čovjeka. Papa je pak Franjinu intuiciju pretvorio u jednu od središnjih osi svoga pontifikata. Njegova neprestana kritika kulture odbacivanja, inzistiranje na periferijama i blizini onima koje je društvo gurnulo na rub nisu bili tek politički stavovi. Iza svega je stajala jedna dublja antropologija prema kojoj čovjek nikada ne smije biti reduciran na ono što o njemu možemo reći. Prije nego što je migrant, čovjek je. Prije nego što je kriminalac, čovjek je. Prije nego što je pripadnik neke ideologije, nacije ili religije, čovjek je.

Čovjek, ali ne nužno i svetac. Franjino bratstvo nije manično traženje prijatelja u svima. Bilo mu je jasno da mora raskinuti odnose s ocem i ostalima koji su mu nametali stari identitet određen rođenjem, imovinom i očekivanjima. Međutim, nije dopustio da mu oni postanu neprijatelji. Čak ni onaj koji mi je stran, drukčiji ili protiv mene nije izvan kruga ljudskog dostojanstva. Odbijam ga prezirati i on je za mene i dalje brat. Spram njega mi Bog postavlja isto pitanje kao Kajinu spram Abela: „Gdje ti je brat?“ Ako ga nisam prekrižio i kategorizirao znati ću odgovor na to pitanje.

Sultan nije neprijatelj

Time dolazimo do jedne od najzahtjevnijih dimenzija Franjina života: njegova razumijevanja bratstva koje ne poznaje granicu „naših“ i „njihovih“. Franjo nije bratstvo shvaćao kao ugodnu bliskost s onima koji su nam slični; bratstvo za njega nije imalo unutarnji krug. Bratstvo koje se odnosi samo na one koji su poput nas nije bratstvo već je to klan. Pravi ispit bratstva počinje onda kada pred nama stoji netko čiju različitost doživljavamo kao prijetnju ili nelagodu. Takvog brata je Franjo našao u sultanu Maliku al-Kamilu. U vrijeme kada su se između kršćana i muslimana gradili zidovi rata i kada je Crkva pozivala na križarski pohod, Franjo se usudio prijeći liniju razdvajanja i otići Sultanu. Premalo o samom sadržaju susreta znamo i zato ga ne treba idealizirati ni projicirati na njega suvremene kategorije međureligijskog dijaloga. Ali ostaje činjenica koja i danas izaziva: u trenutku kada su logika rata i logika religije zajedno govorile da je sultan neprijatelj, Franjo je odlučio prijeći granicu i susresti čovjeka s druge strane. I nije morao prestati biti kršćanin da bi to učinio. Upravo suprotno, njegova vjera ga je odvela na put susreta.

U vremenu podizanja zidova i žilet-žica, kada se bojimo da će susret s drugačijim oslabiti naš identitet i kad smo taj identitet preoblikovali u obrambeni bedem, važno se je vratiti Franji. On pokazuje upravo suprotno: identitet koji je ukorijenjen ne mora svoju čvrstoću graditi na odbacivanju drugoga; štoviše, susret s drugim ga jača. I tu je intuiciju papa Franjo učinio jednom od središnjih tema svoga pontifikata. Serafski ga je svetac kao uzor univerzalnoga bratstva nadahnuo u pisanju enciklike Fratelli tutti. U Abu Dhabiju je pak s jednim od čelnika sunitskog svijeta, velikim imamom Al-Azhara Ahmadom Al-Tayyibom, potpisao Dokument o ljudskom bratstvu. Čitajući taj povijesni tekst možemo zamisliti da bi ga i Franjo i Sultan u svoje vrijeme bili rado potpisali.

Zemlja je sestra i majka

Od čovjeka dolazimo do zemlje, a taj prijelaz kod Franje Asiškoga nije slučajan ni napet. Čovjek i priroda su dijelovi iste stvarnosti, izrasli iz istoga izvora. Njegova Pjesma stvorenja nije pjesma čovjeka koji stoji izvan prirode i divi joj se iz sigurne udaljenosti. To je pjesma nekoga tko se osjeća dijelom zajedništva stvorenog, bratom sunca, mjeseca, zvijezda, vjetra, vode i vatre. Zemlju pak naziva „sora nostra matre terra“, naša sestra majka zemlja. Ona je, naime, istovremeno naša sestra jer dijelimo porijeklo od istoga Stvoritelja, i naša majka jer nas nosi, hrani i prima natrag. U oba slučaja radi se o odnosu, a ne o vlasništvu. Ono što je sestra ili majka ne može biti samo resurs; ono traži poštovanje koje prethodi korisnosti.

Papa Franjo upravo je tu intuiciju stavio u središte enciklike Laudato si’. Ondje ne iznosi samo poziv na odgovornije ponašanje prema okolišu, već poput asiškog siromaha pokušava promijeniti pogled koji prethodi svakom ponašanju. Prije nego što pitamo koliko možemo uzeti od zemlje, moramo naučiti gledati je kao dar koji nam je povjeren, a ne kao vlasništvo koje možemo trošiti. Jer ono što primamo kao dar čuvamo, a ono što smatramo samorazumljivim vlasništvom iskorištavamo i ne primjećujemo granice dok ih ne prijeđemo.

Veza između odnosa prema zemlji i odnosa prema čovjeku nije slučajna. Kultura koja sve mjeri korisnošću i svodi na resurs, istom logikom mjeri i prirodu i čovjeka. Tko nije dovoljno produktivan, dovoljno bogat, dovoljno mlad ili dovoljno snažan, taj postaje višak. Ekološki problemi su pokazatelj problema naših odnosa. Zato je Bergoglio inzistirao da je Laudato si’ socijalna, a ne tek ekološka enciklika. Ništa, naime, nije izolirano: čovjek je povezan s čovjekom, čovjek sa zemljom, zemlja sa Stvoriteljem. Kad jedan od tih odnosa krene krivim smjerom, posljedice ne ostaju lokalne.

Franjevac i isusovac

Sjećam se te večeri u ožujku 2013. kada je Franjo izabran. U to sam vrijeme studirao filozofiju i narednog smo dana franjevci i isusovci došli u habitima i talarima na predavanje. Neki od nas smo tada i zamijenili odore u znak slavlja i oduševljenja što je prvi papa isusovac izabrao Franjino ime. Prvih su dana, doduše, neki tvrdili da bi to ime moglo biti asocijacija na Franju Ksaverskoga i da će Bergoglio pokrenuti veliku misijsku ofenzivu. Drugi su, poznavajući njegove ranije konflikte s isusovačkom kurijom, tvrdili da je ime uzeo prema Franji Borgiji, velikom isposniku i isusovačkom generalu koji je postrožio Družbina pravila. Ubrzo su se takva nagađanja pokazala netočnima.

Nekoliko godina nakon toga sam od jednog starijeg isusovca čuo rečenicu koja mi se usjekla u pamćenje. „Isusov stil je bio“, kazao je na engleskom, „live simply and leave no one behind“. Moglo bi se prevesti kao „živi jednostavno i ne zaboravi nikoga“. Čini mi se da se i franjevačka i isusovačka karizma mogu svesti na te riječi. To je stil života koji smo i mi izabrali, premda smo mu prečesto nevjerni. Život koji prije svega treba progovarati vlastitim primjerom, ali uvijek vođen idejom dobrobiti drugoga. Življen iz materijalne nenavezanosti, upućen na siromaha, stranca i prirodu, u kojima prepoznajem – franjevac bi rekao brata i sestru, a isusovac Boga. I jedan i drugi Franjo su zato, svaki na svoj način, najviše prokazivali materijalizam i upućenost na sebe: klerikalizam, autoreferentnost, religiju koja je postala jezik moći umjesto jezik služenja, pastoral koji je izgubio miris ovaca. A ono što im je također zajedničko, a nama zacijelo najteže, ni jedan ni drugi nas nisu pozvali da ih se sjećamo. Pozvali su nas da njihovim putem nastavimo.

---

Stanko Perica

---