Zilka Spahić-Šiljak: Mladićeva sahrana ozbiljan je religijski poraz

Mnogo se, s pravom, govori ovih dana o Mladiću i njegovoj sahrani, ali gotovo se sve pretvara u raspravu o patrijarhu Porfiriju, Srpskoj pravoslavnoj crkvi i političkom vrhu Srbije. A gdje su u svemu tome žrtve? Što se događa s čovjekom koji je preživio Mladićeve zločine kada ponovno vidi da se više govori o počinitelju i onima koji mu odaju počast nego o njegovim žrtvama?

Nažalost, ponovno smo dopustili da ratni zločinac zauzme cijeli javni prostor, dok njegove žrtve ostaju na margini. Ratko Mladić je pravosnažno osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, uključujući genocid u Srebrenici i teror nad civilima Sarajeva. Njegova sahrana, uz vojne počasti, prisustvo visokih političkih zvaničnika i opelo koje je služio patrijarh Porfirije, stoga nije bila samo privatni čin oproštaja od mrtvog čovjeka. Ona je postala javna poruka o tome kome društvo dodjeljuje čast, dostojanstvo i kako dirigira pravac kolektivnog sjećanji.

Kako sve to izgleda iz perspektive ljudi koji su preživjeli Srebrenicu, Prijedor, Foču, Vlasenicu ili opsadu Sarajeva? Kako to doživljava jedna majka čije dijete još nije pronađeno kada vidi vojne počasti čovjeku pod čijom su komandom počinjeni zločini? Kako je preživjelim logorašima, silovanim ženama  i svima koji su pogođeni zlodjelima Mladića? Vidim da su ljudi uznemireni, PTSP se vraća, strah da se zločini mogu ponoviti i nevjerica da su reakcije međunarodnih relevantnih čimbenika blage, razvodnjene i ambivalentne. Sve to je nova simbolička povreda i otvaranje rana, jer se žrtvama poručuje da ni nakon sudski utvrđenih činjenica društvo nije povuklo jasnu moralnu granicu između žrtve i počinitelja.

Posebno je opasno kada slavljenje ratnog zločinca postane ritual zajednice. Tada više nije riječ samo o odnosu prema prošlosti. Na taj način se stvara obrazac za budućnost, jer se mladim ljudima pokazuje da se zločin može relativizirati ako je počinjen „u ime našeg naroda“, da presude međunarodnih sudova nisu presudne za društvenu reputaciju i da se počinitelj može vratiti u kolektivno pamćenje kao junak. To je zapravo duboko moralno razaranje društva. Naravno da treba govoriti o odgovornosti političkog vrha Srbije, o ulozi Srpske pravoslavne crkve i o činjenici da su sahrani prisustvovali državni zvaničnici. Ali ako razgovor ostane samo na Porfiriju, Vučiću, Dodiku ili drugim političarima, opet smo žrtvama oduzeli mjesto koje bi morale imati u središtu ove priče. Na koncu, ako želimo graditi ozbiljnu kulturu sjećanja ne možemo dozvoliti da počinitelj bude vidljiv i slavljen a preživjeli marginalizirani i ušutkani.

Vjera bi trebala biti prostor u kojem čovjek može pronaći smisao nakon najdubljeg stradanja. Ali što se događa s vjerom žrtve kada vidi da religijski ljudi i institucije sudjeluju u javnom iskazivanju poštovanja prema čovjeku koji je odgovoran za njezinu patnju? Može li takva religija još uvijek biti doživljena kao prostor utjehe i moralnog autoriteta?

Vjera bi u svom najdubljem smislu trebala biti prostor u kojem ranjena osoba može pronaći smisao, dostojanstvo i nadu nakon patnje i stradanja koja su razorila njezin svijet. Upravo zato je posebno teško kada religijski autoriteti i institucije javno iskazuju poštovanje prema čovjeku odgovornom za masovne zločine. Iz perspektive žrtve nije riječ o tome da je povrijeđena samo uspomena na ubijene, već i da je poljuljano povjerenje u religijski jezik pravde, milosrđa i svetosti ljudskog života. Postavlja se pitanje kako vjerovati propovijedima o dostojanstvu svakog čovjeka ako se istodobno odaje počast nekome ko je to dostojanstvo sistematski gazio? Tako politizirana religija prestaje biti utočište za preživjele i postaje sredstvo moralne konfuzije. Najopasnija poruka nije samo da je zločin moguće relativizirati, nego da pripadnost „našoj“ zajednici može postati važnija od istine, pravde i patnje drugoga. To je ozbiljan poraz religije, jer vjera koja ne može jasno stati uz žrtvu onda kada je to najteže gubi upravo ono na čemu temelji svoj moralni autoritet. Za preživjele je stoga važno da čuju poruke da njihova patnja nije religijski neugodna činjenica koju treba skloniti u stranu radi nacionalnog jedinstva. Ona mora biti u središtu moralnog govora vjerskih zajednica i crkava. Da bi religija postala prostor utjehe i moralnog autoriteta mora pokazati da joj je ljudska patnja važnija od kolektivne lojalnosti, da joj je istina važnija od nacionalnog mita, a žrtva važnija od počiniteljevog statusa, uniforme ili pripadnosti.

I kršćanstvo i islam snažno govore o oprostu, milosrđu i pomirenju. Ali često se zaboravlja da je oprost prije svega pitanje žrtve, a ne promatrača sa strane. Može li se od žrtve tražiti da oprosti ako se istodobno ne priznaje istina o onome što joj je učinjeno?

Nemamo pravo od žrtava i preživjelih tražiti oprost dok im istodobno osporavamo pravo na istinu. I u kršćanstvu i u islamu oprost nije zaborav, nije negiranje zločina i nije moralna obaveza koja se može nametnuti izvana. Mnogo smo zadnjih 30 godina govorili o oprostu iz pozicije onih koji nisu pretrpjeli nasilje i nekako teret stavljali na preživjele da budu plemenitiji i spremniji na pomirenje. Oprost isključivo pripada preživjelima i samo oni imaju pravo oprostiti, ili ne oprostiti. U svemu tome ne možemo nametati tempo i vremenski okvir ozdravljenja. Kada govorimo o oprostu u kršćansvu i islamu važno je podsjetiti se da milosrđe bez istine lahko postaje puka sentimentalnost, a pomirenje bez pravde postaje drugo ime za prisilu na šutnju. Ne može se od majke tražiti da oprosti, a istodobno slaviti čovjeka odgovornog za smrt njezina djeteta. Ne može se govoriti o pomirenju, a prešućivati presude, negirati zločine ili relativizirati odgovornost. U kršćanstvu i islamu postoji mogućnost pokajanja ali to je vrlo ozbiljan moralni čin. Pokajanje podrazumijeva priznanje učinjenog zla, preuzimanje odgovornosti i nastojanje da se nepravda ispravi koliko je to moguće. Bez toga, zahtjev za oprostom može postati dodatni teret upravo onome ko je već najviše stradao. Zato bih rekla da put prema pomirenju ne treba počinjati pitanjem zašto žrtva još nije oprostila, već jesmo li kao društvo učinili dovoljno da žrtva osjeti da je njezina patnja priznata, da je istina zaštićena i da se zločin više nikada neće slaviti? Bojim se da nismo ni blizu toga.

U kršćanstvu i islamu postoji mogućnost pokajanja ali to je vrlo ozbiljan moralni čin. Pokajanje podrazumijeva priznanje učinjenog zla, preuzimanje odgovornosti i nastojanje da se nepravda ispravi koliko je to moguće. Bez toga, zahtjev za oprostom može postati dodatni teret upravo onome ko je već najviše stradao. Zato bih rekla da put prema pomirenju ne treba počinjati pitanjem zašto žrtva još nije oprostila, već jesmo li kao društvo učinili dovoljno da žrtva osjeti da je njezina patnja priznata, da je istina zaštićena i da se zločin više nikada neće slaviti? Bojim se da nismo ni blizu toga

Što bi, iz perspektive i kršćanske i islamske teologije, danas bilo najvažnije reći žrtvama Mladićevih zločina? Ne političarima, ne crkvenim i državnim strukturama, nego upravo majkama, suprugama, djeci i svim ljudima koji i danas žive s posljedicama onoga zbog čega je Mladić osuđen?

Najvažnije bi bilo reći preživjelima da njihova patnja nije zaboravljena, da njihovo dostojanstvo nije umanjeno i da niko nema pravo tražiti od njih da svoju bol prilagođavaju političkim ili religijskim potrebama drugih. U svojoj biti i kršćanska i islamska teologija, u najdubljim etičkim obzorima svojih učenja, uvijek su uz povrijeđenu osobu, a ne uz moć i tiraniju. Moramo jasno reći da ubijeni nisu puka statistika, da nestali nisu fusnota povijesti i da preživjeli nisu smetnja pomirenju zato što još uvijek traže istinu i pravdu. Majkama, suprugama, djeci i svim preživjelima trebalo bi reći da ne moraju dokazivati svoju ljudskost tako što će oprostiti prije nego što budu spremni. Njihova vjera se ne mjeri time koliko brzo mogu oprostiti onome ko im je nanio nepopravljivu štetu. U radu sa preživjelima, potrebno je govoriti im da  imaju pravo tugovati, pamtiti i naravno tražiti pravdu. Također je vrlo važno podsjećati da njihov odnos s Bogom ne treba nužno biti definiran postupcima religijskih institucija ili ljudi koji govore u Božije ime, posebno ako imamo u vidu posvemašnju politizaciju religije u dnevno-političke svrhe. Vjernici i vjernice znaju da je Bog uvijek uz one koji pate, koji su poniženi, obespravljeni i one kojima je učinjena nepravda. Zato je očuvanje istine o zločinu duboko moralni i duhovni čin, jer se time čuva dostojanstvo mrtvih i brane živi od ponavljanja istog zla.

Kako nakon svega što su Bošnjaci doživjeli, posebno genocida u Srebrenici i današnjeg suočavanja s relativiziranjem tih zločina, sačuvati vlastito dostojanstvo i ne dopustiti da bol i nepravda prerastu u mržnju prema cijelom jednom narodu? Može li vjera pomoći čovjeku da pamti i traži pravdu, a da pritom ne postane zarobljenik mržnje?

To je jedan od najtežih moralnih zadataka nakon masovnih zločina. Teško je pronaći pravi balans da se sačuva sjećanje i  traži pravda, a da se istovremeno ne dopusti da nas zločinac oblikuje prema vlastitoj logici mržnje. Bošnjaci i Bonjakinje ali i drugi koji su stradali imaju puno pravo pamtiti genocid u Srebrenici, opsadu Sarajeva, logore, progone, silovanja i sva druga stradanja. Imaju pravo tražiti istinu, pravdu, odgovornost i priznanje. Ali postoji velika razlika između imenovanja počinitelja i kolektiviziranja krivnje. Zločine čine konkretni ljudi, vojske, politike i institucije. Krivnja se ne može nasljeđivati po krvi, imenu ili naciji.

Međutim, ono što smo vidjeli posljednjih dana na sahrani ratnog zločinca Ratka Mladića pokazuje da problem više nije samo u pojedinačnoj krivnji, nego i u društvenoj spremnosti da se zločin relativizira, a počinitelj simbolički rehabilitira. Kada hiljade ljudi odaju počast pravosnažno osuđenom ratnom zločincu, kada se oko njega proizvodi narativ časti, patriotizma i herojstva, onda ne možemo reći da je riječ samo o privatnoj žalosti jedne obitelji. Tada govorimo o kulturi sjećanja koju jedno društvo bira da njeguje. To, naravno, ne znači da su svi Srbi odgovorni za Mladićeve zločine niti da se krivnja može pripisati cijelom narodu. Ali znači da svako društvo ima odgovornost da se zapita šta radi sa zločinima počinjenim u njegovo ime. Nije isto biti kriv za zločin i biti odgovoran za odnos prema zločinu. U tome je danas možda najveći izazov. Kada se ratni zločinac slavi kao heroj, onda se mladim generacijama ne prenosi samo iskrivljena slika prošlosti nego i opasna moralna lekcija za budućnost a to je da je zločin dopušten ako je počinjen za “našu stvar”, da su žrtve manje važne ako pripadaju njihovoj zajednici i da nacionalna lojalnost može biti iznad univerzalnih moralnih principa.

Zato je važno ne odgovorati istom logikom, pa iz opravdanog gnjeva prema veličanju Mladića skliznuti u osudu cijelog srpskog naroda. Time bismo samo prihvatili logiku kolektivizacije na kojoj su nacionalizmi i počivali. No, isto tako ne treba umanjivati ozbiljnost onoga što gledamo. Odbijanje kolektivne krivnje ne znači odbijanje da govorimo o široj društvenoj odgovornosti, o institucijama, političkim elitama, vjerskim autoritetima, obrazovanju, medijima i građanima građankama koji aktivno sudjeluju u glorifikaciji zločinca. Možda je upravo tu najvažnija granica, da ne kažemo „svi su oni isti“, već imati hrabrosti reći da heroizacija ratnog zločinca nije privatna stvar niti bezazlen čin. Ona je pokazatelj dubokog moralnog problema društva koje još nije uspjelo uspostaviti jasnu razliku između ljubavi prema vlastitom narodu i opravdavanja zločina počinjenih u njegovo ime.

Vjera u tome može pomoći tako da bol ne pretvara u poricanje, ali ni u mržnju, da pamćenje ne pretvara u osvetu, nego u odgovornost te da nas podsjeća da dostojanstvo preživjelih nije u tome da osoba zaboravi ono što joj je učinjeno, nego da ne dopusti da učinjeno zlo određuje granice njezine vlastite ljudskosti. Da bi se pamtilo bez mržnje i zahtijevala pravda bez kolektivne osvete potrebna je velika moralna snaga i vjera da mrak ne rastjeruje mrakom već svjetlošću.

---

Razgovarao: Ivan Tučić

---