Stoljeće Ivana Ilicha i njegovih genijalnih subverzija

Filozof, katolički svećenik i kritičar institucija moderne zapadne kulture, Ivan Illich rođen je u Beču na današnji dan prije stotinu godina (Beč, 4. 9. 1926. – Bremen, 2. 12. 2002). U nekim krugovima u svijetu smatraju ga svjetionikom misli. Kod nas je još uvijek rubno prisutan u općoj javnosti, ali ga neke iznimno važne glave posebno cijene i smatraju svojim ključnim duhovnim osloncem.

Ivan Ilich je naše gore list. Otac mu je bio građevinski inženjer i diplomat iz zemljoposjedničke katoličke obitelji u Dalmaciji, s imanjima u gradu Splitu te vinogradima i maslinarima na otoku Braču. Majka je potjecala je iz sefardske židovske obitelji koja je prešla na kršćanstvo. S djedom je djetinjstvo provodio na Sutivanu. Školovao se u Splitu i Beču, a filozofiju i teologiju studirao u Salzburgu i Rimu.

Prema enciklopediji, od 1951. župnik je u siromašnim četvrtima New Yorka; vicerektor Katoličkoga sveučilišta u Puerto Ricu (1956–1960). Osnovao je 1961. Centar za interkulturnu dokumentaciju (CIDOC) u Cuernavaci (Meksiko). Izrađuje programe razvoja i ekonomsko-političke izgradnje Srednje i Južne Amerike te provodi eksperimente u odgojnom i socijalnom razvoju. Oštar je kritičar zapadnog industrijskoga društva. Zbog toga su ga osuđivale crkvene i svjetovne vlasti; laicizirao se 1969.

Glavna djela su mu: Razškolovanje društva (Deschooling Society, 1971), Energija i pravičnost (Energy and Equity, 1973), Medicinska nemeza (Medical Nemesis, 1974), Rod (Gender, 1982), H2O i vode zaborava (H2O and the Waters of Forgetfulness, 1985).

Na wikipediji se ističe da je bio oštar kritičar obveznog masovnog obrazovanja. Tvrdio je da se ono što je opisao kao opresivna struktura školskog sustava ne može reformirati. Mora se demontirati kako bi se čovječanstvo oslobodilo od paralizirajućih učinaka institucionalizacije svega živog.

Nastavio je kritizirati modernu masovnu medicinu. Zdravlje, tvrdi Illich, je sposobnost suočavanja s ljudskom stvarnošću smrti, boli i bolesti. Tehnologija može koristiti mnogima, ali, vjerovao je, moderna masovna medicina otišla je predaleko, pretvarajući ljude u objekte koji izbjegavaju rizik.

U svojih nekoliko utjecajnih knjiga tvrdio je da prekomjerna upotreba prednosti mnogih modernih tehnologija i društvenih aranžmana potkopava ljudske vrijednosti i ljudsku samodostatnost, slobodu i dostojanstvo.

Illichova strast bila je rekonfiguracija društvenih struktura i sustava prema davanju prioriteta ljudskoj dobrobiti i smislenim odnosima, uz istovremeno vraćanje autonomije i sposobnosti djelovanja pojedincima i zajednicama, kaže se na stranicama Island School of Social Autonomy.

Kako su upoznali Ilicha

Na našu molbu da se osvrnu na tu visoku okruglu obljetnicu Ivan Ilicha, da nam kažu o svojim iskustvima s djelom Ivana Ilicha i svoj osobni odnos prema njemu, odgovorili su književnik Ivan Lovrenović, povjesničar akademik Jozo Džambo i filozof i pjesnik Hrvoje Jurić.

Hrvoje Jurić kaže da je djelo Ivana Illicha upoznao slučajno. „Upoznao sam ga slučajno, bez ičije preporuke, polovicom 1990-ih, dok sam redom čitao knjige iz famozne beogradske biblioteke ‘XX vek’, gdje sam naletio i na Illichevu knjigu Dole škole, što je inventivan srpski prijevod Illicheva naslova Deschooling Society‘ Kako je to bilo vrijeme kad smo se tek počinjali koristiti internetom (koji je, nota bene, tada bio još prilično siromašan), a u knjižnicama na prvu nisam bio pronašao nikakve podatke o Ivanu Illichu, pročitao sam Dole škole bez ikakva znanja o Illichu. Ali me je knjiga oduševila, kao što me je oduševilo otkriće druge njegove knjige, Medicinska Nemezis, također u srpskom prijevodu, objavljene u beogradskoj Kulturi, a potom i sama knjiga. Takve dvije knjige, o različitim temama (obrazovanju i medicini), ali pisane u istom duhu, s iste kritičke pozicije, misaono konzistentno i snažno, a izvan uskih akademskih okvira, nimalo suhoparno, i to gađajući u središte problema suvremenog svijeta, premda sam ih čitao dvadesetak godina nakon što su objavljene… Pomislio sam tada: mora da se radi o nekom genijalcu! I zaista, kopajući dalje, pronalazio sam druge knjige i članke Ivana Illicha, kao i tekstove o njemu, potvrđujući svoje prve dojmove. Sve do danas, štoviše, sve više!“

Ivan Lovrenović za ovu priliku vadi svoju bilješku iz dnevnika:

„Priča mi Jozo Džambo o znamenitom Ivanu Illichu nakon što je vidio njegov fragment o vernakularnim vrijednostima koji sam stavio kao moto u knjigu Ulazeći u Varcar. Surađivao je, kaže Džambo, s Illichem u Münchenu na nekom njegovu projektu, čudilo ga je i impresioniralo kako je Illich radio: u sobi bez namještaja, sjedeći na golom podu, oko njega more knjiga. Kazivao mu je kako je, budući još svećenikom, bio zvan u Rim, u Propagandu, da se opravdava zbog kritičkih članaka o hijerarhijskom ustroju Crkve i o njezinu odnosu prema Latinskoj Americi. Šef Propagande je hrvatski kardinal Franjo Šeper. Kako je završilo: „Idite, vi nam takav ne trebate!“ Logično.

Jozo Džambo potvrđuje riječi Ivana Lovrenovića: „Jest, istina je da sam poznavao Ivana Illicha… Poznanstvo s Ivanom Illichem počelo je 1984. godine kada sam kao nafriško promovirani povjesničar dospio u Bavarski nacionalni muzej u Münchenu, gdje je Illich već boravio kao gost i honorarni suradnik Muzeja. Tako se podesilo da smo on i ja bili angažirani u ekipi koja je radila na konceptu i realizaciji školskog muzeja u bavarskom mjestu Ichenhausenu (Bayerisches Schuluseum Ichenhausen), filijalnog muzeja spomenutog Nacionalnog muzeja.Direktor Muzeja Lenz Kriss-Rettenbeck predstavio me je Illichu kao njegovog ‘zemljaka’ što je on nonšalantno prihvatio i u razgovorima svako malo navraćao se na ‘domaće’ teme. Kako je poznato, Illich se rodio u Beču, ali je obiteljskim vezama bio izdanak propale Austro-Ugarske Monarhije. Otac mu je bio Petar (Piero) Ilić, građevinski inženjer, Hrvat, katolik; majka Ellen Rose Židovka sefardskog podrijetla. Zahvaljujući očevu podrijetlu Dalmacija je bila Ivanova druga domovina. Illichev djed s majčine strane Friedrich Regenstreif bio je trgovac drvom u Bosni i Hercegovini. Naši razgovori bili su neiscrpni, ali oni nisu nikada išli nauštrb muzejskog posla.

Spomenuo sam mu da je on bio jedan od trojice vrlo različitih autora čije sam knjige kao prve čitao kada sam došao u Njemačku. (Druga dvojica bli su Heinrich Böll, tada još ne nobelovac, i Karlheinz Deschner.) Izbor sam napravio po jednostavnom kriteriju: imao sam dojam da s njihovim tekstovima mogu jezično izaći nakraj, nesigurno tapkajući po gramatici i leksici. Od Bölla sam čitao njegove ratne pripovijetke, od Deschnera, kojeg sam jednom upoznao, njegovu kritičku povijest kršćanstva, djelo s velikim ambicijama, ali vrlo jednostrano.

Ivan Illich: Schulen helfen nicht (Škole ne pomažu), džepno izdanje iz Rowohlt Verlaga koji je slovio kao „lijevi”, a toj struji se mirne duše mogao pripisati i Ivan Illich.

Illich kao kritičar institucionalnog školstva bio je upravo fasciniran fenomenom pamćenja koje se upravo zatomljuje u školskim klupama, a ne njeguje. Sjećam se da je južnoslavensku guslarsku epiku isticao kao primjer homerovske memorije, kao primjer ‘prirodnog’ znanja, daleko od konzuma školskog znanja koje je proizvodilo dvoklasno društvo. Nažalost ne sjećam se čiju je teoriju elaborirao prema kojoj škole ne odgajaju za život nego samo za ‘uspjeh’, premda se život sastoji od uspjeha i neuspjeha. Njegova kritika školstva nije bila svugdje shvaćena, a imao sam dojam da je u protivljenju njegovim teorijama upravo uživao. Bio je rođen za dijalog, za disput kojim je obilovala srednjovjekovna literatura u kojoj se on suvereno snalazio kao i u modernoj literaturi“, kaže Džambo.

Iskustva s Ilichem

Ivan Lovrenović se sjeća svoga posjeta kući koja je za Ilicha imala golemu važnost:

„U jednom od posljednjih javnih razgovora Illich kaže: ‘Otkad sam napustio staru kuću na otoku u Dalmaciji, više nisam imao mjesto koje bih mogao nazvati domom.’ Imao sam priliku boraviti jedan dan u toj kući u malome Sutivanu na Braču. Bilo je to u rujnu 1997, Hrvatski PEN organizirao je mediteransku regionalnu konferenciju o umijeću nasljeđivanja, jedna sesija održana je u Sutivanu, u čarobnoj, prizemno razvedenoj kući Illicheva djetinjstva, cijeloj sazdanoj po nepisanim vernakularnim mjerama. Predložio sam, pa je i prihvaćeno, da se u dokumente konferencije uvrsti i rezolucija o uništavanju spomenika kulturne baštine u Bosni i Hercegovini.“

Džambo kaže da je zatečen sada viješću da je Ivanova stota godišnjica rođenja na pragu: „Priznajem da sam zatečen viješću da je Ivanova stota godišnjica rođenja na pragu. Spominjem to s nelagodom jer me to podsjeća na najmanje dvije godine star naum da za jednog drugog Ivana, sada Lovrenovića, prevedem Illichev tekst o prijateljstvu, objavljen u razgovorima koje je s njim o religiji i društvu vodio David Cayley, moderator na kanadskom CBC Radiju: kanadsko originalno izdanje The Rivers North od the Future. The Testament of Ivan Illich as Told to David Cayley, Toronto 2005; njemačko izdanje: In den Flüssen nördlich der Zukunft, München 2006, dakle Na rijekama sjeverno od budućnosti, naslov koji je početni stih jedne pjesme Paula Celana.
Ivan Illich bio je poliglot. Mene je posebno fasciniralo njegovo poznavanje latinskog srednjovjekovnih teologa, filozofa i mistika. Za pisanje mu nisu nužno bili potrebni leksikoni i druga priručna sredstva. Najradije bi izabrao neki prazan prostor bez slika i predmeta koje bi odvraćale njegovu pažnju, sjeo u kut alla turca i pred sobom imao samo bilježnicu i olovku. (Oni koji su poznavali njegovo obitavalište u Meksiku pričaju da ih je njegova radna soba više podsjećala na monašku ćeliju nego na kabinet učenjaka.)“, kaže Jozo Džambo.

Hrvoje Jurić otkriva odnos koji je razvio prema djelu Ivan Ilicha i što mu on danas znači:

„U međuvremenu, Illich je postao jedan od mojih ‘najdražih mislitelja’ i mojih ‘intelektualnih heroja’, ako su to primjereni izrazi. Svaka čast velikanima filozofije i drugih znanosti, koji su i drugima i meni trajni orijentiri u promišljanju života, svijeta i čovjeka, ali što sam stariji, to mi sve više znače mislitelji poput Illicha (recimo, Jacques Ellul je usporediv s njime), koje je teško kategorizirati, jer su – i svojim pristupom i temama kojima su se bavili – preširoki za bilo koju kategoriju. Mislitelji koji su sveobuhvatni, a nisu šarlatani.

U Illicha mi imponira i u njega me fascinira širina i dubina mišljenja, široki zahvati i duboki uvidi, probijanje do onog bitnog uz istovremeni kritički prikaz nepregledne ‘materije’ u bilo kojem području u koje je ulazio. A ulazio je, suvereno i kompetentno, u brojna, ako ne i sva područja o kojima bismo danas trebali razmišljati i raspravljati. Činio je to podjednako strogo i razbarušeno, bez kalkulacija i beskompromisno, tako da mi je upravo Illich prva pomisao kad čujem onu marksovsko-praksisovsku krilaticu ‘nepoštedna kritika svega postojećeg’. Pored toga, uvijek je, kako u zabilježenim nastupima koje sam gledao i slušao, tako i u živim i živahnim tekstovima, srčano, krajnje iskreno i zauzeto zastupao ono što je teorijski dokučio i ono u što je vjerovao. I svjedočio je to vlastitim životom, svakodnevno, sve do svog bolnog, ali s lakoćom, možda i s radošću, prihvaćenog umiranja i smrti. Bio je naprosto slobodan čovjek, pa i u tom pogledu – uzor.“, kaže Hrvoje Jurić.

Percepcija i važnost Ilicha kod nas

Osvrćući se na percopciju Ivana Ilicha i što je od Ilicheva djela najviše utjecalo na njega, Ivan Lovrenović skreće pažnju da je „U naš svijet Illich ulazio preko izdanja u beogradskim kućama, gdje su prijevodi njegovih knjiga objavljivani vrlo brzo nakon prvih izdanja na svjetskim jezicima: Dole škole  (Deschooling Society) 1972. (i ponovo 1980) u Čolovićevoj Biblioteci XX vek, čuvena Medicinska Nemezis 1976 kod ‘Vuka Karadžića’, Pravo na zajedništvo 1985. kod Rada u biblioteci ‘Pečat’, Svetkovina svesnosti: poziv na institucionalnu revoluciju 1985. kod Gradine u Nišu.

Trebalo je da se prolomi epoha, pa da se i u hrvatskoj kulturi javi interes za prevođenje Illicha: Medicinska Nemeza: Eksproprijacija zdravlja, 2010, Vernakularne vrijednosti i drugi eseji, Zagreb 2013 – oboje kod Litterisa. Možda još ponešto, što mi je posljednjih godina promaknulo.

Od širokoga registra Illichevih genijalnih subverzija (medicina, školstvo, Crkva, institucije, ekologija, društvo…), u svijetu mojih preokupacija najintenzivnije se udomaćila ideja vernakularnih vrijednosti, u svim svojim aspektima, a osobito u aspektu jezika. Ovako govori Illich: ‘Vernakular se širi primjenom u praksi; uči se od ljudi koji misle ono što govore i koji kažu ono što misle osobi kojoj se obraćaju u svakodnevnom kontekstu. To nije slučaj s jezikom koji se uči. Osoba od koje ga učim nije netko koga volim ili ne volim, već profesionalni govornik. Primjer onoga tko je taj jezik učio osoba je koja ne govori ono što misli, nego recitira ono što su joj drugi pripremili. Vernakularni jezik rađa se u meni iz razmjene misli dviju potpunih osoba koje razgovaraju, a naučeni jezik sinkroniziran je sa zvučnicima, čiji je posao brbljati.’“

Hrvoje Jurić kaže da u pogledu recepcije Ivana Illicha kod nas, „imamo razloga i za zadovoljstvo i za žaljenje. Zvuči paradoksalno, ali i situacija je paradoksalna, jer postoji veliki nerazmjer između broja objavljenih prijevoda Illichevih knjiga i članaka te tekstova o njemu, s jedne strane, te broja ljudi koji ga čitaju, cijene ga i inspiriraju se njime, s druge strane. Taj paradoks (u kojemu se i ja osobno smatram odgovornim, jer sam mogao učiniti više u promoviranju njegova djela) objašnjiv je možda ‘naravlju Illicha’, jer on nije mislitelj kojim se netko može tek teorijsko-akademski ‘baviti’, pa postati ‘iličolog’. On nije ni mislitelj uz čiju ‘agendu’ možete pristati, pa postati ‘iličist’. Illich poziva i nudi, te istodobno odbija prihvaćanje bilo čega i pristajanje uz bilo što – osim uz ono što je nedvojbeno dokazano kao univerzalističko-humanističko, a što više nije (jer ne smije biti) samo ‘iličevsko’.

Mnogi su Ivana Illicha otkrili u vrijeme pandemije koronavirusa, čitajući Medicinsku Nemezu, što nije slučajno, jer i onima koji su ga poznavali otprije, a među koje spadam i ja, u to je vrijeme on ponovno bio tješitelj i savjetnik, sigurna kap razuma i srca, koja bistri svaku mutnu vodu.“

Džambo se nadalje prisjeća Ilicha: „Kada sam Illichu na njegovo traženje poslao u Cuernavacu svoj magistarski rad o knjizi i čitanju u bosansko-hercegovačkom društvu 19. stoljeća, odgovorio mi je ne rukopisom, nego na pisaćem stroju. To mu pismo i riječi u njemu neću zaboraviti.

Illich je, između ostaloga, studirao teologiju i filozofiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana i u Rimu bio zaređen za svećenika. Zbog židovskog podrijetla njegove majke obitelj je morala 1941. napustiti Austriju i preseliti se u Firencu. On je od 1943. do 1951. živio u Rimu. Talijanski je bio njegova lingua franca, ali ništa manje nisu to bili ni španjolski ili engleski.

Na talijanskom je diskutirao s pročelnikom (prefektom) Kongregacije za nauk vjere kardinalom Franjom Šeperom čija ga je administracija pozvala na ‘informativni razgovor’. O tome susretu pričao mi je s neskrivenim zadovoljstvom, pa čak i trijumfom, premda je iz razgovora izašao kao ‘gubitnik’. Illich je bio isusovac, Šeperu su trebali ‘bojovnici’, posebno u tadašnjoj Latinskoj Americi, ali Illich nije bio navikao na komandu. Razgovor s kardinalom bivao je sve glasniji i vatreniji. Susret je okončao Šeper doslovno ovim riječima: ‘Idite, idite, ne trebate nam više‘. I Ivan Illich je otišao.“

Sumirajući svoj odnos prema Ilicu, Hrvoje Jurić kaže: „Više je puta Illich rekao da nije ni utopist, ni romantik, nego da je samo za – pojednostavljenje. Naravno, ne pojednostavljenje u smislu osiromašenja i banalizacije, nego u smislu povratka bogatstvu života, svijeta i čovjeka i podsjetnika na ono važno i bitno. Zato mi je ta njegova misao, kao i njegova misao općenito, pouzdana i neprocjenjiva misao vodilja.“

---

Ivo Lučić, polis.ba

---