Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Intervju s Violom Raheb: Moramo se kao kršćani suprotstaviti eri militarizma
Postoji jedan članak pravoslavnog teologa s Krete koji često citiram, a naslovljen je „Crkva pripada paklu“. Njegov glavni argument bio je: ako vjerujemo da postoji pakao, onda je mjesto Crkve tamo, da se pobrine da se taj pakao pretvori u raj. I mislim da je to ono što ljudi trebaju čuti od nas
Viola Raheb je teologinja rođena u Betlehemu, a trenutačno je programska direktorica Zaklade Pro Oriente iz Beča. Predavala je na sveučilištima u Njemačkoj, Austriji i Palestini. Bavi se pitanjima iz područja ekumenizma i međureligijskog dijaloga, kao i temama mira, sigurnosti i nenasilnog rješavanja sukoba.
Porijeklom ste iz Svete zemlje, točnije iz Betlehema, mjesta u kojem su ratovi i nasilje nažalost postali uobičajeni. Mnogi ljudi u tim krajevima niti nemaju iskustvo mira, jer su rat i zaraćenost trajno stanje. Danas pak diljem svijeta svjedočimo militarizaciji, novim konfliktima i antagonizmu. Kako se kao kršćani trebamo nositi s tom situacijom? Što vidite kao našu primarnu zadaću u ovom današnjem svijetu, ispunjenom ratovima i sukobima?
Mislim da je danas naša odgovornost kao kršćana, i naša dužnost, ustati, te zauzeti proročki stav, i to riječima i djelima. Prije svega, zaustaviti ubijanje. Moramo zaustaviti stroj rata. Moramo se suprotstaviti eri militarizma u kojoj se resursi ulažu u proizvodnju oružja koje uništava planet, koje ubija ljude. Trebamo zagovarati ulaganje u dostojanstven život za sve. I mislim da smo kao Crkve i kao kršćani pozvani ustati kada mediji, političke figure, pa čak i vjerske vođe, dehumaniziraju drugoga, tko god taj drugi bio. Jer znamo iz povijesti da možeš ubiti drugoga tek nakon što je taj drugi dehumaniziran. Sve počinje jezikom, a tek onda slijedi čin. Konačno, mislim da je naša odgovornost stati na stranu ljudi koji su pogođeni nepravdom, koji trpe nasilje, koji bivaju izbrisani, koji prolaze kroz genocid, rat, oduzimanje. Moramo biti na njihovoj strani, pomagati im da obnove svoju ljudskost, pomagati im da vjeruju i vide da postoje ljudi širom svijeta kojima je stalo do njih, da nisu zaboravljeni, i da je važno hoće li nastaviti postojati sutra ili prekosutra. Dakle, puno toga možemo učiniti i naša je dužnost preuzeti tu odgovornost.
Kad razmišljamo o toj odgovornosti, posebno u ovoj eri militarizacije i nasilnog narativa koji je postao novo normalno, nameće se pitanje što konkretno možemo učiniti. Vidimo da države, pa i ovdje u Hrvatskoj, troše golema sredstva na kupovinu oružja, a ne vidimo značajni otpor takvom djelovanju. Čini se da velika većina, ne samo u Hrvatskoj nego i diljem Europe, podržava taj militaristički narativ. Kako ustati protiv toga?
Mislim da ljudi koji podupiru militarizaciju i velika ulaganja u oružje, nisu rođeni s takvim razmišljanjem. To je rezultat politike straha. Strah im se svakodnevno nameće i propovijeda, po čitave dane, u njihovim domovima, na njihovim mobilnim uređajima, u medijima, u crkvama. Ako ljudima stalno govoriš da su u opasnosti i da je jedini način da budu sigurni kroz oružje, tako ih privučeš da to povjeruju i prihvate. Nalaze se u balonu u kojem se reproducira samo taj narativ. Prije svega, mislim da ih trebamo razumjeti i da ne smijemo suditi tim ljudima. Ne govorim o onima na vlasti, jer oni moraju biti odgovorni, već o običnim ljudima na ulici. Tko smo mi da ih sudimo? Moramo razgovarati s njima i uključiti se u dijalog koji nudi drugu perspektivu, onu koja je više usmjerena na ljudsku sigurnost.
I mislim da je dio problema da ljudi ne razumiju da se novac koji se ulijeva u industriju oružja mora uzeti od nečega drugoga. Neki možda neće biti za izdvajanja za humanitarnu pomoć, jer ta potreba nije u njihovom vidokrugu. Ali kad im objasnimo da se taj novac uzima iz sustava socijalne skrbi, obrazovnog sustava, bolnica, brige za starije, ulaganja u lokalne zajednice, u zaštitu okoliša, tada ljudi mijenjaju ili barem preispituju svoje stavove. Kad ljudi shvate da militarizacija utječe na njihov život i prije rata, tada možemo započeti dijalog s njima.
Osim toga, mislim da ne bismo trebali umanjivati ozbiljnost situacije kada se izgubi osjećaj sigurnosti. Ljudi se često ismijavaju s onima koji se bore sa svojom nesigurnošću. Ali ti ljudi su oko nas, ne možemo ih samo prebaciti negdje drugdje. Moramo ozbiljno shvatiti njihov strah i razgovarati s njima. I tu Crkva treba iskoristiti svoju poziciju.
Je li taj strah karakterističan za razvijeni svijet ili postoji i drugdje? I kako ga adresirati?
Europa ima goleme mogućnosti u usporedbi s zemljama trećeg svijeta ili s globalnim jugom. Ovdje imate sustav socijalne sigurnosti, imate javne škole, imate javne bolnice. U drugim zemljama postoje npr. razredi medicinskog sustava i dobivate bolji tretman ako plaćate. Ali ako ne možete platiti, što da radite? Čekate na operaciju 6 mjeseci? Do tada možda više nećete biti živi. To su, dakle, stvarni strahovi ljudi, i moramo ih ozbiljno shvatiti i razgovarati s tim ljudima. Stoga mislim da je naš poziv kao Crkve u vremenima militarizma to da ljudima osvijestimo kako im oružje neće donijeti sigurnost.
U Crkvi nemamo moć, nemamo velike materijalne mogućnosti, ali ipak smo pozvani ustati i zauzeti stav govoreći da znamo što je militarizam i što je rat donio Europi. Dovoljno se sjetiti strahota Drugog svjetskog rata i onda se moramo pitati kako želimo da sljedeća generacija živi. U kakvoj zajednici želimo da žive? Mislim da je ljudski željeti da naša djeca žive u miru. I tu ih trebamo podržati, jer će shvatiti da ta oružja oduzimaju ulaganja potrebna da sljedeća generacija ima miran život i puno dostojanstvo.
Koje su najveće snage Crkve kada je riječ o borbi protiv tog mentaliteta straha? Kako nasuprot njemu možemo njegovati nadu i stvarati kulturu dijaloga, susreta, bratstva? Što unutar Evanđelja, unutar Isusove poruke, vidite kao najpotrebnije današnjim ljudima?
Rođena sam u Betlehemu i vjerujem da je upravo Božje utjelovljenje najsnažnija poruka koju imamo. Bog u kojeg vjerujemo, Bog za kojeg svjedočimo, je Bog koji je postao tijelom, postao čovjekom, i to u kontekstu okupacije, u kontekstu nasilja. U tom malom mjestu Betlehemu gotovo nitko nije primijetio njegovo rođenje, a on sam je ubrzo postao izbjeglica. Mislim da je ta poruka najsnažnija koju imamo.
Ako je Bog odlučio postati čovjekom, ozbiljno shvaćajući našu bijedu, tko smo mi kao Crkva i teolozi da zanemarimo bijedu ljudi? Bog je htio da imamo, i danas želi da imamo, život u dostojanstvu, život u potpunosti. To je najsnažnija poruka koju možemo prenijeti: da je Božja vizija za nas imati život u punini, i to ovdje, ne u drugom životu. Ne trebamo samo propovijedati to, nego trebamo poduzeti korake koji će društvo u kojem živimo pretvoriti u ogledalo vizije neba o kojoj propovijedamo.
Postoji jedan članak pravoslavnog teologa s Krete koji često citiram, a naslovljen je „Crkva pripada paklu“. Njegov glavni argument bio je: ako vjerujemo da postoji pakao, onda je mjesto Crkve tamo, da se pobrine da se taj pakao pretvori u raj. I mislim da je to ono što ljudi trebaju čuti od nas.
Naša vjera nije samo da svake nedjelje idemo u crkvu. Nije samo ni post u zapovijedano vrijeme. Nije samo ispovijedanje grijeha. Naša vjera su i odluke koje donosimo svaki dan iznova, 24 sata, 7 dana u tjednu. Način na koji se odnosim prema tebi, način na koji vidim Boga u tebi, i način na koji govorim, svjedočim, živim, odražava tu poruku. I sve to počinje vrlo lako: umjesto da pokušavamo ljude uplašiti Bogom koji čeka da izbroji naše grijehe, svjedočiti za Boga koji ozbiljno shvaća svu našu krhkost i koji ima poslanje za nas.
Dolazite iz Zaklade Pro Oriente koja promiče ekumenski dijalog. S njom ste vrlo aktivni i u našoj regiji i poznajete ovdašnji kontekst. Što vidite kao našu najveću potrebu? Prošlo je 30 godina otkako je rat ovdje završio, ali još uvijek je prisutan mentalitet antagonizma i zlopamćenja. Kako si možemo pomoći da krenemo naprijed?
Vrlo teško pitanje i nisam sigurna imam li pravo na njega odgovoriti, ali dopustite mi da kažem ono što nosim sa sobom nakon što sam sada nekoliko puta bila u vašoj regiji. Prvo, mislim da trebamo shvatiti da, iako je rat iza nas, njegov utjecaj i sjećanje te međugeneracijska trauma još uvijek žive. I to neće nestati samo s prolazom vremena, pa stoga tome treba posvetiti više pažnje.
Razumijem da ljudi govore o oprostu, ali kao Palestinka mislim da postoji nešto što dolazi prije oprosta, a to je imenovanje onoga što se dogodilo. Znate, ponekad kada govorimo u Palestini o Nakbi, katastrofi Palestinaca 1948., ljudi nas mole za oprost. A ja kažem: „Možemo li prvo razgovarati o tome što se dogodilo ’48?“ Nije to bio potres. Nije bila prirodna katastrofa. To je bila katastrofa koju su ljudi prouzrokovali i trebamo je imenovati. Kad je imenujete, dio njene težine se skida. I kad je skinuta, onda možete nastaviti putem pomirenja koji može dovesti do oprosta.
Ponekad ljudi ne dođu do točke oprosta. I mislim da to također trebamo priznati. Ali možemo im našom teologijom pomoći razumjeti da je oprost čin Boga, i barem im pomoći da vide čovjeka u drugome, premda u isto vrijeme ne prihvaćaju ili ne opraštaju ono što se dogodilo.
Kad gledam vašu regiju, vidim da postoji golema potreba za sigurnim prostorima susreta. Znam da živite u situaciji gdje imate ljude, možda čak i u istom gradu, katolike, pravoslavce, muslimane, ali nesposobne razmišljati o zajedničkoj budućnosti ili o zajedničkom danas. Trebamo raditi na tome da se ti ljudi okupe i dožive onoga drugoga, da taj drugi dobije ime i lice, i to onda mijenja njihov način razmišljanja. Zato su susreti poput Mediteranskih teoloških susreta u Lovranu ključni. Ključni su jer ljudima daju mogućnost ljudskog susreta s drugima i shvaćanja da se i drugi bore s vrlo sličnim pitanjima.
To je bio moj dojam razgovarajući s mladima u Lovranu ovih dana. Neki od njih su nesigurni. Neki nose strah. Neki su sumnjičavi da će, ako se stvari razviju, opet doći do sukoba. Trebamo razgovarati s njima o tome, jer ako to drže u sebi, to im ne samo da oduzima energiju, već ih stavlja u stanje povlačenja. U tom smislu mislim da je važno otvaranje tih prostora, čak i za malu grupu ljudi. Jasno, nismo mi oni koji će spasiti svijet, hvala Bogu. To nikada nije bio naš zadatak. Ali ako možemo dati mali doprinos, stvoriti mali mozaik, onda možemo barem sebi reći da smo dali sve od sebe.
Ponekad ljudi kažu: „Da, ali ovdje ionako dolaze ljudi koji su već otvorenog uma.“ Točno. Ali, znate, ako se ne brinemo za njih, ako ne hodamo s njima, ako nismo sinodalni s njima, na duge staze ćemo ih izgubiti jer ih uzimamo zdravo za gotovo. A oni su ti koji čine tijesto tijestom. Kada pitam mlade zašto ste ovdje, oni kažu: „Pa, znate, moja prijateljica je bila ovdje prije dvije godine i rekla je, moraš doći, ovo je dobro mjesto.“ Oni su vaši ambasadori za jedan drugačiji osjećaj zajednice.
I da kažem nešto o Pro Orienteu i našem radu. Povijesno smo, u 90-ima, bili vrlo angažirani u konkretnijim projektima građenja mostova. Zatim smo se prebacili uglavnom na teološke, dogmatske susrete i dijaloge, koji su također važni. Ali, trebamo se ponovno povezati s građenjem mostova, otvaranjem sigurnih prostora, okupljanjem mladih. Mi možda imamo kapacitet to poticati izvana, umjesto lokalnih institucija i Crkava. Ali za to trebamo vas kao naše partnere, jer ne možemo donijeti ono ključno izvana. To mora doći odavde, mora biti razvijeno ovdje, provedeno ovdje, a mi smo, možda, samo posrednici. I nadam se da ćemo u budućnosti moći više doprinijeti ponudom tih prostora susreta, u kojima se grade novi mostovi, nova prijateljstva na temelju otvorenog i iskrenog dijaloga, bez straha da kažeš što misliš pred nekim koga identificiraš kao drugoga.
Razgovarao: Stanko Perica, polis.ba