Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Pođi za mnom – prvi manji brat
Slušajući evanđeoska čitanja, nije se mjerio s ribarima Petrom i Andrijom ni s Jakovom i Ivanom, nego s imućnim carinikom Matejem. Matejev mu se izbor činio težim; posjedovao je više – baš kao i on. I sada je u sebi začuo iste one riječi upućene Mateju: „Pođi za mnom!“ Ostao je budan, čekajući jutro da Franji saopći svoju neopozivu odluku
Tišina u lazaretu bila je teža od svake riječi; prekidali su je tek uzdasi bolesnika i pucketanje drva na ognjištu. „Franjo, okreni me na bok“, zamolio ga je Vinko, gubavac uz čiji je ležaj Franjo spavao. Noć je već bila odmakla. Franjo je ustao, pridigao ga i pažljivo okrenuo na bok, a zatim na ognjište položio dva komada drva. Kleknuo je uz postelju i uronio u molitvu, sve dok ga iz tame nije dozvao glas drugog gubavca, moleći gutljaj vode.
Otac Sebastijan zatekao je Franju klonule glave nad bolesnikovim ležajem – san ga je svladao. Već se okrenuo da nečujno izađe, kada se Franjo trgnuo na škripu vrata kolibe: „Oče, gdje me trebate?“, upitao je Franjo. „Najprije se odmori“, rekao je redovnik. Franjo je samo odmahnuo i krenuo ispirati i previjati rane bolesnika. Oko podne kazao je Antoniju, samozatajnom pomoćniku u lazaretu Marije Magdalene, da će otići do crkvice Svetoga Damjana.
Došavši u crkvicu, kleknuo je raširenih ruku pod križem i zagledao se u lice koje ga je i dalje promatralo i dozivalo. „Franjo“, prekinuo je tišinu zvonki glas don Petra. Franjo je ustao i zagrlio ga – čovjeka koji mu je otvorio pogled prema drugima i naučio ga prihvaćati različitisti.
„Doista te vodi Božja ruka. Otkako si obnovio crkvicu, pastiri mi povremeno donesu janje, više ni sam ne znam kamo s njima. Upravo se mučim s gradnjom ovčinjaka od suhozida“, rekao je župnik. „Hajdemo, rado ću ti pomoći“, nasmiješio se Franjo. Dok su slagali kamenje, don Petar ispitivao ga je o lazaretu pa bi gdjekad zastao, sklopljenih ruku, kao da stoji pred anđelom.
Franjo je, nakon svakodnevnih obveza u lazaretu pokraj crkvice Svetoga Damjana, odlazio u benediktinsku crkvu svetoga Petra nedaleko od gradskih zidina, zatim u crkvu svetoga Jurja, poznatu mu još iz djetinjstva, a potom, dalje od žamora Asiza, do male crkvice na skromnoj čestici zemlje po kojoj je i dobila ime Porcijunkula – „mala čestica“. Crkvica je bila posvećena Gospi od Anđela, a nalazila se usred hrastove šume. O njoj su skrbili redovnici benediktinskog samostana svetoga Nikole.
Franjo je zazirao od govora pred ljudima koji su poznavali njegov prijašnji život. Ipak, skupio je snagu i otišao u najnaseljeniji dio grada, kako bi zatražio malo ulja za uljanicu pod križem crkvice Svetoga Damjana. Zaustavio se pred kućom svojega poznanika Bernarda Kvintavalskog. Taj imućni asiški plemić, mirna držanja i odmjerenih riječi, bio je nekoliko godina stariji od Franje.
Lijevom je rukom odgurnuo ulazna vrata pod polukružnim kamenim portalom. U predvorju je odmah spazio Bernarda u razgovoru s imućnim plemićima, među kojima su stajali i njegovi nekadašnji prijatelji. Njihovi su se pogledi, bez ijedne riječi, slili prema Franji, promatrajući njegovo ispijeno lice i grubu tuniku. Ni Franjo, nemirna pogleda, nije smogao snage izustiti ni riječ.
Ponovno je zatvorio dvorišna vrata i, poput djeteta, potrčao niz ulicu, bježeći – ni sam nije znao od čega. Nakon nekoliko koraka zastao je nasred ulice, okrenuo se i sigurnim korakom krenuo natrag. Na ulazu je stajao Bernard blaga pogleda. Uzmaknuo je i Franjo je ušao u dvorište. Podigao je glavu i pogledao okupljene. „Braćo, molim vas za malo ulja za uljanicu crkvice Svetoga Damjana“, rekao je Franjo pruženih ruku.
Ostali su zatečeni i samo su se pogledavali. Potom su se razišli kućama, rekavši mu neka pričeka. Franjo je ostao razgovoarati s Bernardom. Ubrzo su se vratili noseći darove, među kojima je bila i mala jajolika amfora s uljem. Franjo je prišao svakome od njih, pogledao ga u oči i čvrsto zagrlio. Uzeo je samo glinenu amforu s uljem te ih zamolio da ostale darove odnesu siromasima koje pronađu na glavnom trgu Asiza.
Prvo iskustvo prosjačenja otvorilo je Franji put u dotad nepoznat svijet. Milostinju je tražio iskreno, bez ikakva institucionalnog zaleđa – jedino su mu oslonac bili siromaštvo te potrebe slabih i nemoćnih. Ljudi su, međutim, reagirali različito. Uz milosrdne, bilo je i onih koji su ravnodušno prolazili pokraj njega, ne udjelivši mu mu ni pogleda, dok su ga neki čak prezrivo vrijeđali. Svakome je odgovarao zahvalnim pogledom, ali ga je ipak pogađao prezir ljudi.
Dvojica starijih redovnika benediktinskog samostana, nakon jutarnjega molenja časoslova u Porcijunkuli, zajedno s nekolicinom uglednijih građana slavili su jutarnju svetu misu. „Putom propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje“ (Mt 10,7-10), pročitao je svećenik na latinskom jeziku.
„Upravo to želim“, začuo je Franjo odjek vlastitoga glasa u dubini svoga bića te pogledao kroz polukružne otvore kamenih zidova male romaničke crkvice kroz koje je podrhtavalo jutarnje svjetlo. Kako živjeti? O čemu govoriti? Što činiti? Odgovor mu je dao Isus u Matejevu evanđelju.
Uz traženje milostinje, Franjo želi naviještati kraljevstvo nebesko. Nazire ga ondje gdje su ga ljudi odavno prestali tražiti: u svakodnevici, u malim stvarima, u raznolikosti svega stvorenoga i u svakome obliku života. Prepoznaje ga u lazaretu, međuu siromasima, u prirodi i u svakom stvorenju.
Franjo je u dvorište jedne asiške obitelji donio posljednja tri snopa žita s obližnjega polja. Spustio ih je na tlo i otresao slamu sa svoje tunike. „Franjo, dođi sutra poslagati žito na gumno. Sada ne možemo početi, volovi su umorni. Sutra ćemo ti dati hrane za lazaret“, rekao je domaćin držeći u jednoj ruci nož, a u drugoj komad sira. Franjo se praznih ruku zaputio ulicom prema lazaretu. Prije toga odlučio je svratiti u crkvicu Svetoga Damjana.
Prolazeći žurnim korakom kroz južna kamena gradska vrata, Franji ususret u kasu dojahao je Bernard Kvintavalski. Vraćao se s polja, gdje je nadzirao urod i rad seljaka na svojim imanjima. Ugledavši Franju, sjahao je s konja. „Franjo, ako imaš vremena, zamolio bih te da svratiš k meni“, rekao mu je Bernard vedra i otvorena lica. Franjo je prihvatio poziv te su zajedno krenuli prema Bernardovoj kući, povremeno zaustajkujući u razgovoru.
Bernardov konj koračao je s Franjine desne strane, pa se Franjo našao u sredini. Izgledalo je kao da bogati plemić i graciozni dorat svečano prate siromašnoga prosjaka.
Na ulazu u dvorište dočekao ih je štalar blago pognute glave. Preuzeo je konja i odveo ga pod nastrešnicu, gdje su ga čekale jasle pune sijena. Bernard i Franjo sjeli su u trijemu na konopljane vreće sa žitom, složene i pripremljene za otkup.
„Franjo“, započeo je Bernard, zastajkujući i držeći ga za podlakticu, „od našeg posljednjeg susreta ne izlaziš mi iz misli. Jašući prema kući, mislio sam na tebe. Želio sam te vidjeti. Kad sam te ugledao na gradskim vratima, duša mi je prodisala.“
Prestao je govoriti i nastavio gledati u Franju, očekujući pitanje. No, Franjo je pogledom kliznuo niz Bernardovu ruku te se zadržao na njegovim skupljenim obrvama. „Ja sam kroz ovo vrijeme molio za tebe“, rekao je Franjo i skrenuo pogled prema konju koji je razdragano čupao sijeno iz drvenih jasala, braneći se repom od muha.
Bernard se bojao vlastitih misli. Ulog je bio prevelik; bio je silno bogat, kao Franjo nekoć. „Franjo, htio bih tvoje bogatstvo“, izustio je tiho, gotovo sramežljivo, poput mladića koji prvi put otvara srce djevojci i plaši se odgovora.
Nakon poduže šutnje, Franjo mu je objema rukama uhvatio podlaktice i mirno upitao: „Bernarde, na koje bogatstvo misliš?“ „Na tvoju poniznost i svijest o vlastitim granicama, na sposobnost slušanja, odnos prema drugima, jednostavnost, strpljenje i povjerenje u Boga – sve to prepoznajem u tebi“, odgovorio je Bernard glasnije nego prije.
Franjo se podigao s vreća i stao pred Bernarda. I on je ustao. Nekoliko trenutaka promatrao je njegovo lice, kao da odmjerava iskrenost njegovih riječi, pa kazao: „Dragi Bernarde, to što si nabrojao ne posjeduje se: osvaja se iz dana u dan i nikada se posve ne doseže.“ Zatim ga je privukao k sebi i zadržao u zagrljaju.
Bernard je osjetio olakšanje; u njemu se nešto razmaklo, otvarajući prostor novom životu. Noć je već pala, a vrijeme je proteklo neprimjetno. Bernard je zamolio Franju da ostane i prenoći. On je pristao, ali je zatražio da spava u trijemu na vrećama sa žitom. Bernard je bez riječi prihvatio njegovu želju kao ispravnu, tražeći u njoj smisao.
Franjo se pružio po vrećama sa žitom, pokrio dvjema praznim vrećama i zagledao u zvjezdano nebo nad Asizom. Prvi put je osjetio kako odluka drugoga ovisi o njegovoj riječi. U njemu se javila težina odgovornosti pred Bogom. Misli su mu odlutale na Bernardovu obitelj: poznavao ih je, bili su dobri ljudi. Kako će primiti sinovu i bratovu odluku, što će mu reći?
Bio je uvjeren da će Bernard poći za njim. Tko će preuzeti odgovornost za njegov život? Hoće li ga odvesti u lazaret Marije Magdalene i predati ga ocu Sebastijanu? Kako će Bernard reagirati na to, a kako dominikanac? – preletjelo mu je kroz misli. Odgovora nije nalazio. Ustao je i kleknuo, podigavši pogled prema zvjezdanom nebu, te se predao molitvi, tražeći odgovor od onoga koji mu ga je već nekoliko puta darovao.
Istodobno se Bernard nemirno prevrtao po madracima ispunjenima vunom. Prebacio je preko ramena ovčje runo kako bi se zaštitio od noćne hladnoće. Pomisao na Franju na grubim džakovima, uznemirila ga je pa je sišao s mekog kreveta i legao na tvrdi drveni pod.
Tvrdoća poda razbudila ga je posve. „Kako Franji jasno kazati da želi krenuti za njim?“, zapitao se. Strahovao je da bi ga Franjo mogao poljuljati u odluci, a znao je: povratka nema. Misli su mu potom otišle prema roditeljima i dvojici mlađe braće, koji su već mogli preuzeti obiteljske obveze, i ta ga je spoznaja rasteretila.
Slušajući evanđeoska čitanja, nije se mjerio s ribarima Petrom i Andrijom ni s Jakovom i Ivanom, nego s imućnim carinikom Matejem. Matejev mu se izbor činio težim; posjedovao je više – baš kao i on. I sada je u sebi začuo iste one riječi upućene Mateju: „Pođi za mnom!“ Ostao je budan, čekajući jutro da Franji saopći svoju neopozivu odluku.
Jutarnje kukurikanje pijetlova trglo je Bernarda iz sna koji ga je tek prevario. Naglo je ustao, odjenuo se i pošao prema trijemu da probudi Franju i izrekne svoju odluku. Ondje ga je zatekao onakvoga kakva ga je i ostavio – kako sjedi na vrećama sa žitom, ruku sklopljenih u krilu.
„Franjo, odlučio sam – ostavljam sve i idem s tobom.“ Izgovorio je to ožarena lica i otvorena srca. Franjo je ustao s vreća i rekao mu: „Bernarde, to je Božja odluka kojoj se ne smijemo odupirati. To sam razumio i ove noći.“
Krenuli su prema dvorišnim vratima. Bernard je izvukao poprečnu gredu iz nosača na dovratnicama i položio je uz ulaz. Desnom rukom otvorio je vrata i propustio Franju da prvi izađe, a zatim je i sam izašao te ih, ne osvrnuvši se, zatvorio. Zastali su nakratko. „Kamo sada?“, upitao je Bernard. „Prije nego što pođemo u lazaret Marije Magdalene, svratit ćemo u Porcijunkulu“, rekao je Franjo i obojica su krenula praznom ulicom: Franjo i njegov prvi manji brat, Bernard Kvintavalski.
Pradrag Mijić, polis.ba
Ovo je šesti od dvanaest kratkih eseja o sv. Franji Asiškom koje je Predrag Mijić, inspiriran knjigom Francesco talijanskog novinara i pisca Alda Cazzulla, napisao za Polis.