XIII. nedjelja kroz godinu | Paradoks ljubavi i poretka

Tko ne uzme križa, nije mene dostojan. Tko vas prima, mene prima.

„U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga. Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.“

Postoji paradoks u samom srcu kršćanstva koji se ne može razriješiti pukom logikom, nego samo životom. Isus kaže: „Tko izgubi život svoj, naći će ga.“ To nije metafora. To je opis stvarnosti koju svaki čovjek mora, prije ili poslije, mora iskusiti na vlastitoj koži.

Današnje Evanđelje na prvu zvuči gotovo okrutno. Ljubi me više od oca i majke. Više od sina i kćeri. Uzmi križ i pođi za mnom. Izgubi život da bi ga našao. Koji je to Bog koji traži da ga volimo više od najmilijih? Koji je to Učitelj koji umjesto utjehe nudi križ? No ovdje nije riječ o manjoj ljubavi, nego o ljubavi u pravom poretku. Jer ljubav koja ne počiva na Bogu, ljubav koja od čovjeka ili djeteta pravi apsolutni centar svemira, na kraju postaje teret – i onome tko voli i onome tko je voljen. Ona guši, posjeduje, pretvara se u strah od gubitka, a strah u kontrolu, a kontrola u bol.

Samo ljubav ukorijenjena u nečem većem od nas samih može biti istinski slobodna. Samo takva ljubav može darivati, a ne uzimati.

„Tko nađe život svoj, izgubit će ga.“ Ovo je precizna dijagnoza jedne od najtežih bolesti našega vremena. Živimo u svijetu koji nas neprestano poziva da sebe stavimo na prvo na prvo mjesto. Društvene mreže pretvaraju život u izlog, politika u sukob, a gospodarstvo nas uvjerava da vrijedimo onoliko koliko posjedujemo ili proizvodimo. U takvom ozračju lako povjerujemo da je smisao života sačuvati sebe, zaštititi svoje interese i osigurati vlastitu udobnost. Posljedice su vidljive posvuda: usamljenost raste unatoč povezanosti, nepovjerenje unatoč poplavi informacija, a ratovi i dalje razaraju narode. Milijuni ljudi bježe od nasilja i siromaštva. I u Hrvatskoj osjećamo duboki umor od podjela, nepovjerenje prema institucijama i iskušenje da se povučemo u vlastite krugove, brinući samo za sebe i svoje.

Nije slučajno što papa Lav XIV. u enciklici Magnifica Humanitas poziva na „razoružavanje riječi“, na obnovu kulture susreta i na ponovno otkrivanje ljudskog dostojanstva koje prethodi svim našim političkim, nacionalnim i ideološkim podjelama. Korijen mnogih današnjih sukoba upravo je u grčevitom držanju vlastitih interesa, identiteta i uvjerenja, kao da ćemo bez njih prestati postojati. Evanđelje nas, međutim, poziva na suprotan put. Tko izgubi život svoj poradi Krista, naći će ga. Tko se odrekne potrebe da uvijek pobijeđuje, da bude u pravu i da nadvlada drugoga, otvara prostor za susret, pomirenje i istinsko zajedništvo. Isusove riječi tako nisu samo duhovni savjet pojedincu, nego i duboki program ozdravljenja društva. Ondje gdje čovjek prestaje živjeti samo za sebe, počinje rasti ono što Papa zove „veličanstvenom humanošću – sposobnost dau drugome prepoznamo brata, a ne protivnika.

Isus zato nudi nešto radikalno: pusti ga. Ne iz prezira prema sebi, nego iz povjerenja u Onoga koji ti ga je darovao. Pusti život koji želiš grčevito zadržati. Pusti potrebu da uvijek budeš u pravu. Pusti želju da sve kontroliraš. Pusti strah od gubitka. I dobit ćeš ga natrag – ali preobražena: slobodnijeg, dubljeg i radosnijeg. Sveci to znaju. Znao je to sveti Franjo koji je odbacio sigurnost bogatstva i pronašao bogatstvo koje mu nitko nije mogao oduzeti. Zna to svaka majka koja se noću budi uz bolesno dijete. Zna to svaki otac koji se odriče vlastite udobnosti za dobro obitelji. Zna to svaki volonter, liječnik, učitelj – svaki čovjek koji daje više nego što mora i pritom otkriva da je upravo u darivanju pronašao sebe.

Na kraju Evanđelja stoji nešto naizgled sitno: čaša hladne vode. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih, neće izgubiti svoju nagradu. To je Božja logika. Nisu presudna velika djela koja završavaju na naslovnicama. Presudni su mali, često neprimječeni znakovi ljubavi: riječ ohrabrenja, neočekivani oprost, posjet osamljenome, pomoć susjedu, pošteno obavljen posao, strpljenje prema onome tko nas iscrpljuje. U svijetu koji se divi moći, Bog primjećuje čašu vode. U svijetu koji slavi uspjeh, Bog vidi srce koje daruje. U svijetu koji nas uči da spašavamo sebe, Krist nas poziva da se darujemo.

I upravo tu leži duboki paradoks Evanđelja: tek kada prestanemo grčevito čuvati vlastiti život, otkrivamo da nam je on oduvijek bio darovan.

Krešimir Cerovac