Ljubav jača od smrti: Isusovo uskrsnuće kao misterij obnove čovjeka i kozmosa

Vjerovanje u uskrsnuće mrtvih božanskom moći nije tek jedna od kršćanskih doktrina – to je središnja je misao kršćanskog naučavanja. Ovo uvjerenje, koje kršćanstvo dijeli isključivo s judaizmom, čini najdublju točku susreta ta dva abrahamska nasljeđa, ali i najradikalniji raskid s antičkim poganskim viđenjem smrti kao konačne pobjede. Bez njega, kako apostol Pavao nedvosmisleno tvrdi, „uzaludna je i vjera vaša” (1 Kor 15:17).

Kardinal Joseph Ratzinger u svom temeljnom djelu Uvodu u kršćanstvo navodi:

„Priznavanje Isusova uskrsnuća za kršćanina je izraz sigurnosti u istinitosti onih riječi koje izgledaju kao kakav lijep san: Ljubav je jaka kao smrt (Pj, 8:6)“.

Ratzinger ovime ne iznosi tek dogmatsku tvrdnju – on opisuje egzistencijalnu odluku vjere. Priznati uskrsnuće znači povjerovati da ljubav nije nemoćna pred smrću, nego da je dublja, starija i trajnija od nje. Mudra literatura Staroga zavjeta tu je intuiciju izrekla u slici; kršćanstvo tvrdi da se ta intuicija ostvarila u tijelu i u povijesti.

Isusovo uskrsnuće – koje se zbilo nakon raspeća, najvjerojatnije 14. Nisana oko 30. godine – događaj je koji nosi paradoksalno obilježje: on je unutar povijesti, ali je i iznad nje. Upravo tu leži teološka napetost koja fascinira i izaziva mislioca svakoga naraštaja. Uskrsnuće tako ima dvostruku dimenziju: ono je i događaj i misterij. Kao povijesni događaj, ono je ukorijenjeno u konkretan prostor i vrijeme – grob je bio prazan, svjedoci su ga mogli susresti. Kao kozmički misterij, ono transcendira svaki okvir unutar kojega ga povijest može smjestiti. Ono nije samo Isusov privatni trijumf nad smrću – to je prosvit novog stvaranja, prva iskra eshatološke budućnosti koja je već ušla u sadašnjost.

U doktrini konačnog uskrsnuća Crkva ne naučava tek spasenje duše – ona naučava spasenje svega. Isusov slavni povratak, Paruzija, neće biti tihi, nevidljivi duhovni događaj negdje izvan vidljivog poretka stvari. Bit će to kozmički preokret koji će zahvatiti svaki sloj postojanja: od najtananije čestice materije do najdublje savjesti svakoga čovjeka koji je ikada živio.

Drugi vatikanski koncil u konstituciji Gaudium et Spes govori o tome da se ne čeka samo nebeski zavičaj dušâ, nego i „novu zemlju” u kojoj će pravednost obitavati – gdje će preobražena materija biti dom preobražena čovjeka:

„Crkva, u koju smo u Kristu svi pozvani i u kojoj po Božjoj milosti postižemo svetost, bit će dovršena tek u nebeskoj slavi, kad dođe vrijeme obnove sviju i kad se s ljudskim rodom u Kristu savršeno obnovi i cijeli svijet, koji je tijesno spojen s čovjekom i po njemu dolazi do svoje svrhe“,

Apostol Pavao sliku razrađuje do kozmičkih razmjera: cijelo stvorenje „uzdiše i trpi kao u porođajnim bolima” iščekujući objavljenje Božjih sinova (Rim 8:22), a sam Krist predaje vlast Ocu „da Bog bude sve u svemu” (1 Kor 15:28). Uskrsnuće nije evakuacija iz materije – ono je njena kraljevska restauracija. Sveto pismo jasno govori o razlici između sadašnjeg svemira i budućeg proslavljenog svijeta: „I vidjeh novo nebo i novu zemlju, jer – prvo nebo i prva zemlja uminu… (Otk, 21:1)“. No to ne znači trajno uništenje prvotno stvorenoga materijalnog svijeta.

Kozmos i čovjek oduvijek su nerazdvojni i kroz zajedništvo će postati jedno u ljubavi. Prema Svetom pismu, kako to tumači kardinal Ratzinger,

„kozmos i čovjek uopće nisu dvije odvojive veličine koje bi se dale međusobno potpuno lučiti, tako da bi kozmos bio slučajnim poprištem gdje se odvija ljudska egzistencija, koja bi, dakle, mogla biti i odvojena od njega te postojati na način koji nije primjeren svijetu“.

Kristovo spasiteljsko djelo ne samo da nadvladava razdor između grijeha i smrti, koji potječe od praiskonske ljudske neposlušnosti prema Bogu, nego i vodi prema konačnoj proslavi stvorenoga svijeta. U tom smislu Isusovo uskrsnuće i obećano uskrsnuće ljudi u Njemu nisu samo opipljiv znak Očeve radosne ljubavi prema Sinu i Njegove spremnosti na oprost svih grijeha. To je i Očevo vječno potvrđivanje stvorenog svijeta – Njegova želja da vlada nad stvorenim ne kroz uništenje ili poniženje, nego prihvaćanjem njegove unutarnje stvarnosti i uzdizanjem u Kristu do pune slave i ljepote.

Prema kršćanskoj vjeri, Krist – Božja Riječ, koja bijaše predodređena da se utjelovi – jest kraj i vrhovna svrha svemira. Drugim riječima, svemir od svojeg prvog postanka teži prema svojoj konačnoj savršenosti: Isusu Kristu, Božjoj vječnoj Riječi koja je postala čovjekom, to jest prema Uskrslom Gospodinu svega stvorenoga. Sveti Pavao često naglašava da čovjek samo ne samo da je spašen po Kristu, nego da je također i stvoren u Kristu: „Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo…“ (Kol, 1:16). Stvorenje i otkupljenje nisu, dakle, dva odvojena čina, već dvije dimenzije jednog te istog vječnog nauma. Svemir kao cjelina može se promatrati, slikovito rečeno, kao neka vrsta živog bića, stvorenog, oživljenog, održavanog i vođenog prema eshatološkoj punini kroz djelovanje utjelovljene Božje Riječi. Nije riječ o pukom mehaničkom procesu, nego o duboko personalnom odnosu između Stvoritelja i stvorenja, u kojemu cijeli kozmos nosi pečat one iste Riječi koja mu je dala bitak. Vrhunac tog procesa, u ljudskoj i kozmičkoj sferi, jest konačno uskrsnuće – dovršenje povijesti izvršeno snagom Onoga koji jest, koji bijaše i koji dolazi.

Radovan Grgec u knjizi Čežnja za kraljevstvom posebno dojmljivo ističe kako je

„uskrsnuće u povijesti svemira zapravo neka vrst ‘velikog praska’ koja je u tamu smrti i Velikog petka donijela svjetlo velike zore“.

Teolog Moltmann jasno kaže da „kršćanstvo stoji i pada sa stvarnošću Isusova uskrsnuća od mrtvih“. Za njega je vjera u uskrsnuće jedini razlog zašto je uopće kršćanin a ne ateist. Čak je i poznati marksist Roger Garaudy priznao:

„Bilo je nužno da on (Isus!) sam, preko svojeg uskrsnuća navijesti da su sve granice svladane, uključujući i najvišu – smrt.“

Mnogi ljudi sumnjaju u uskrsnuće jer im takav događaj, očito protivan svakodnevnom iskustvu, izgleda nevjerojatnim i zahtijeva više od povijesnog svjedočanstva kršćana da bi ga prihvatili. Ljudi se jednostavno ne podižu iz mrtvih pa zato ni snažan povijesni dokaz ni svjedočanstva milijuna vjernika neće mnoge uvjeriti, ako to nisu doživjeli u vlastitom odnosu s Bogom. No ako je Isus Bog, koji se je pojavio u tijelu („On, očitovan u tijelu… „- 1Tim, 3:16), ako je On ušao u ljudsku povijest i postao put kroz koji čovječanstvo dobiva spoznaju o Bogu, tada povijesne događaje valja gledati drugačije. Ne treba se pitati kako prihvatiti takav nadnaravni događaj kao činjenicu, nego ima li on smisla, pretpostavi li se da je Isusovo uskrsnuće stvarno.

Odbacivanjem mogućnosti da se Bog može pojaviti u ljudskoj povijesti na nadnaravan način razara se pravi smisao postojanja. Temelj za vjerovanje u čuda postavljen je već u prvom retku Biblije: „U početku stvori Bog nebo i zemlju“ (Post 1, 1). Tko prihvaća taj redak ozbiljno, prihvatio je već i načelo da stvarnost nije zatvoreni sustav u koji božanska snaga ne može prodrijeti. Stoga nema mjesta dvojbi: ako je Isus trebao objaviti zbilju vječnog i duhovnog života, ako je trebao posvjedočiti da je trijumfirao nad smrću i zlom, tada je njegovo uskrsnuće nužno središte cijele te poruke – ne jedan od mogućih tumačenja, nego sam temelj na kojemu sve ostalo stoji ili pada. Pavao je to rekao bez okolišanja: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša“ (1 Kor 15, 17). Novi svijet, koji je na svršetku Biblije predočen u slici novoga Jeruzalema, nije utopija ni puka metafora, nego zbilja kojoj, u vjeri i nadi, idemo ususret. Nije to bijeg od povijesti, nego njezino ispunjenje — dovršetak onoga što je u prvom retku Postanka začeto. O tome kršćani trebaju svjedočiti hrabro i bez isprike: ne kao oni koji nude jednu duhovnost među mnogima, nego kao nositelji vijesti koja, ako je istinita, mijenja sve.

---

Krešimir Cerovac, polis.ba

---