Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Vukovar, žrtva i mir
Isus opraštanjem spašava i žrtve i počinitelje i poziva ih na novi život. Radikalna vjera u Boga koji oprašta čak i ubojstvo nevina vraća povjerenje u čovjeka, i u žrtvu i u počinitelja. Opraštanje nije zaborav ili brisanje istine, već oslobođenje i povratak povjerenja. Bez istinskog praštanja i pomirbe nema trajnog mira
Grob kao mjesto sjećanja
Studeni je mjesec tišine i dubokog sjećanja, vrijeme kada obilazimo grobove naših najmilijih. Grob nije tek mjesto pokopa, nego prostor susreta s istinom da je netko živio, bio voljen i da nije zaboravljen.
Najstariji trag takvog pobožnog sjećanja na našem području star je oko devet tisuća godina. Riječ je o kosturu odraslog muškarca iz razdoblja srednjeg kamenog doba, pronađenog u Veloj spilji u Veloj Luci na otoku Korčuli. Najstariji pak grobovi naše vrste uopće, stari oko sto tisuća godina, pronađeni su u špiljama današnjeg Izraela.
Čovjek je od davnina pokapao svoje mrtve pokazujući tako svijest o smrti i o povezanosti s precima, zajednicom i budućnošću. Zato je posebno bolno i dubok udarac ljudskom dostojanstvu kada nemamo priliku pokopati svoje najmilije.
Rat i pokušaj brisanja sjećanja
Svaki rat, nažalost, sa sobom nosi i pokušaj brisanja sjećanja, planske egzekucije u kojima se ne ubija samo tijelo, nego se pokušava zatrti i spomen na žrtvu.
“Rat je doista nešto najstrašnije i najpogubnije za čovječanstvo.”
Ove riječi zapisao je Siniša Glavašević u “Pričama iz Vukovara” malo prije 19. studenoga 1991. godine, kada je odveden iz vukovarske bolnice i od kada se vodio kao nestala osoba. Njegove priče objavljene su 1992., a godinu kasnije, Šima Jovanovac i Tamburaški orkestar HRT-a izveli su pjesmu njemu posvećenu pod nazivom “Ako se vratiš”. Odgovor na to pitanje čekao se šest godina, sve do veljače 1997. godine kada je njegovo tijelo konačno pronađeno pri ekshumaciji masovne grobnice na Ovčari.
Mnoge obitelji i danas čekaju istinu i mogućnost dostojanstvenog pokopa. Prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja, još je uvijek nepoznata sudbina 1.352 osobe, a za 388 žrtava ne zna se mjesto ukopa. Prema objavama Instituta za nestale osobe u BiH, još uvijek se traga za 7.575 nestalih. Sveukupno, iz ratnih sukoba devedesetih do danas vodi se preko 10.000 nestalih osoba. Toliko obitelji još živi svoju Veliku subotu, dan šutnje i odsutnosti. Naša je dužnost da neumorno tražimo istinu za svakoga, da ne dopustimo da se profitira i manipulira sa smrću.
Vrtlog zla
Promatrajući kontekst i sustavnost zločina, Vukovar predstavlja jedno od najvećih stratišta i poraza humanosti u novijoj povijesti. Zajedno sa Škabrnjom, bio je tragičan uvod u spiralu zla koja je svoj vrhunac imala u Srebrenici. U tim događajima uništenje nije bilo samo posljedica, nego smisao.
Pa ipak, u trenutku okupacije u listopadu 1991., kada je sve izgledalo potpuno crno, Hrvoje Hegedušić stvorio je možda jednu od najljepših pjesama o Vukovaru, “Stoji grad”. U toj pjesmi, iako je pisana u trenutku katastrofalnih gubitaka i razaranja, zrači nevjerojatna nada i vjera da zlo ne može pobijediti: “Iz majčinog krika sloboda se rađa”, “Iz krvi i bola niknut će cvijeće.” I bio je u pravu. Zlo nije pobijedilo.
To je duboka kršćanska istina. Isusovo uskrsnuće potvrđuje da je ljubav jača od smrti, a dobro moćnije od zla. U trenutku stradanja i patnje zlo nas može poniziti, ali ne smijemo dopustiti da nas raščovječi.
Opraštanje kao prekid zla
Krajnji cilj zločinca jest da ga žrtva počne oponašati, da se zarazi mržnjom. Isus taj krug prekida. Uči nas da se ne opiremo zlomu, da se ne damo uhvatiti u beskonačni krug osvete, nego da svoja stradanja iz prošlosti pretočimo u napore oko izgradnje čovječnije sadašnjosti. Da mi kao većina pokažemo suosjećanje prema manjinama i prema susjedima drugih vjera i naroda.
Isus opraštanjem spašava i žrtve i počinitelje i poziva ih na novi život. Radikalna vjera u Boga koji oprašta čak i ubojstvo nevina vraća povjerenje u čovjeka, i u žrtvu i u počinitelja. Opraštanje nije zaborav ili brisanje istine, već oslobođenje i povratak povjerenja. Bez istinskog praštanja i pomirbe nema trajnog mira.
Inzistiranje na pronalasku svakog nestalog, bez obzira na narod, nije relativizacija Vukovara, nego trijumf ljudskosti nad ideologijom i put prema miru. Suživot se mora temeljiti na istini, a ne na mitologiji, i ne smijemo dopustiti da se profitira na smrti.
Liječiti sjećanje
Kad promišljamo o žrtvi, prijeti opasnost dviju krajnosti. Prva je viktimizacija, koja veliča žrtvu na način koji nas zatvara i udaljava od drugih. Druga je hladni utilitarizam, pozicija počinitelja koji opravdava zločin “višim ciljevima”.
Kršćanski stav nadilazi te krajnosti. Krist je uzor svake žrtve: nepravedno je smaknut, ali sud prepušta Bogu, što mu omogućuje uskrsnuće, novi život, dublji i obogaćeniji.
Bolna povijest sukoba na našim prostorima pokazuje kako se tragična sjećanja mogu zloupotrijebiti kao pokretač novog nasilja, stvarajući začarani krug osvete kroz generacije. Sjećanje može postati oružje umjesto mosta, kada svaka zajednica čuva “svoju” verziju povijesti, dok rane drugih ostaju nevidljive.
Potrebno je priznati žrtve svih strana i odbaciti jednostrana tumačenja. Tek tada sjećanje postaje ljekovito. Ne smijemo zbog zločina pojedinaca ili režima okriviti cijeli narod, jer tada opet stradaju nevini. Meša Selimović to lijepo izražava: “Zlo nije u narodu, nego u ljudima. Ima ga svuda, na svakoj strani. Kao što ima i dobra na svakoj strani.”
Poziv na unutarnju obnovu
Žrtve Vukovara i Domovinskog rata nisu poziv na mržnju, nego na unutarnju obnovu koja nam omogućuje da stvarnost gledamo Božjim očima. Božanskim očima sada vjerujemo da gledaju i naši mili pokojnici. Oni žele da njihova žrtva bude plodonosna, da nas nadahne da budemo neumorni graditelji mira.
Hrvoje Katušić, polis.ba