Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Entoni Šeperić: Nadbiskup Yuzinić
U vremenu u kojem se Crkva sve češće klanja naciji, a ne Evanđelju, nadbiskup Mate Uzinić ostaje kontrakulturna pojava. Njegova riječ ne traži ni pristanak ni slaganje, ona traži obraćenje
U Crkvi koja se sve češće ponaša kao ispostava stranačkog marketinga, nadbiskup Mate Uzinić ostaje rijedak podsjetnik da se Evanđelje ne može nacionalno “brendirati”. Njegov govor na koncertu Rijeka se budi u Rijeci, posvećenom 100. obljetnici Riječke nadbiskupije i 50. rođendanu Andreja Grozdanova, najnagrađivanijeg riječkog autora suvremene duhovne glazbe, nije bio ceremonijalna čestitka, nego poziv na preobrazbu. Dok drugi biskupi govore o naciji i granicama identiteta, Uzinić govori o životu. “Krist koji je živ, želi živa. Bog koji me ljubi, želi da ljubim”. U tim kratkim elipsama sažeta je teologija koja ne pristaje na pobožnu državotvornu statiku. Živi Krist ne traži bojovnike, nego svjedoke.
Ta je razlika ključna. U današnjem kršćanstvu sve je manje svjedoka, a sve više boraca. Sve više onih koji se zaklinju u Boga, a sve manje onih koji ga pokušavaju utjeloviti. Crkva koja brine za svoj ugled više nego za svoje srce lako postaje religijska birokracija. Uzinić to vidi i zato radije ne govori o obrani vjere, nego o njezinu oživljavanju. Vjera, kaže on, nije znanje o Bogu, nego sudjelovanje u njegovu životu. Bog nije ideja, nego zajednica. Ljubav nije osjećaj, nego čin.
Zbog toga se Uzinić ne uklapa u nacionalni obrazac kršćanstva, koji je i dalje dominantan. To je kršćanstvo koje traži zaštitu, ne obraćenje. Ono koje se pouzdaje u državu, ne u Duha Svetoga. Ono koje se ponosi tradicijom, ali zapostavlja milosrđe. U tom modelu Crkva postaje bojna glava identiteta, a ne svjedok Evanđelja. Uzinić, naprotiv, govori o vjeri koja ne brani granice, nego ih prelazi. Njegova Crkva nije tor za ispravne, nego prostor za ranjene.
Oni koji u njemu traže “naprednog” biskupa, glas liberalne Crkve ili barda salonske ljevice, promašuju bit njegove poruke. Jer on ne govori u ime ideologija, nego u ime istine. Nije protiv konzervativizma, nego protiv taštine. Nije kritičar tradicije, nego njezin svjedok – onaj koji zna da tradicija nije ono što se čuva, nego ono što se živi.
Odatle i ironija u jeziku onih koji ga nazivaju “nadbiskup Yuzinić”. U zemlji u kojoj se svaka riječ o pomirenju tumači kao izdaja, a svaka gesta dijaloga kao (jugo)nostalgija, dovoljno je da biskup spomene zajedništvo i već je optužen za mekoću. Kad na pozornici s baptistom Grozdanovom kaže da različitost nije prijetnja nego bogatstvo, ne govori o ekumenizmu kao projektu, nego o Crkvi kao stvarnosti. Nije Andrej postao manje baptist zato što pjeva s katolicima, niti su katolici postali manje katolici zato što pjevaju s Andrejem. To je rečenica koja bi trebala biti samorazumljiva, a u nas zvuči gotovo revolucionarno.
No Uzinića ne bi trebalo romantizirati ni s druge strane. Oni koji u njemu traže “naprednog” biskupa, glas liberalne Crkve ili barda salonske ljevice, promašuju bit njegove poruke. Jer on ne govori u ime ideologija, nego u ime istine. Nije protiv konzervativizma, nego protiv taštine. Nije kritičar tradicije, nego njezin svjedok – onaj koji zna da tradicija nije ono što se čuva, nego ono što se živi. Uzinić ne traži modernu Crkvu, nego evanđeosku. On ne pokušava Crkvu pomaknuti ulijevo, nego je vratiti u središte: u srce koje kuca za čovjeka, ne za ideologiju.
Zato ga ne razumiju ni desni ni lijevi. Prvi ga doživljavaju kao prijetnju, drugi kao potencijalnog saveznika. A on odbija biti bilo čiji simbol. Njegova poruka nije ideološka, nego evanđeoska – i upravo zato ima autentične političke posljedice. U društvu koje vjeru doživljava prvenstveno kao dokaz pripadnosti, svaka riječ o univerzalnosti zvuči kao prijetnja. Uzinić ne govori protiv Crkve, nego protiv njezina zatvaranja. Ne protiv vjernika, nego protiv sustava koji vjeru pretvara u politički kapital. Jer kad kaže da Bog ljubi sve, a ne samo naše, to više nije propovijed, nego provokacija. Njegova pozicija nije ni lijeva ni desna, nego jednostavno – evanđeoska. I upravo zato tako rijetka.
No ono što Uzinića čini kontrakulturnim nije samo način njegova govora, nego i vrijeme u kojem ga izgovara. Povijest nas uči da se Crkva, kad god se previše približila vlasti, brzo pretvarala u njezinu produženu ruku. Kad je zaboravila svjedočiti, počela je opravdavati. U Njemačkoj tridesetih godina većina se Crkava prilagodila nacističkom režimu, ušutkana ugovorima, iluzijama i strahom. No postojali su i oni koji su odbili da se Krist pretvori u simbol poretka.
Jedan od njih bio je Dietrich Bonhoeffer, mladi luteranski teolog i osnivač “Ispovijedajuće Crkve”, koja je stala nasuprot državnoj, “njemačkoj Crkvi”. Bonhoeffer je znao da se vjera ne mjeri poslušnošću, nego istinom. Zato je platio glavom: obješen 1945. u logoru Flossenbürg, ostao je simbol one manjine koja se usudila vjerovati da poslušnost Bogu ponekad znači neposluh vlasti. Uz njega, rijedak katolički glas otpora bio je i Konrad von Preysing, berlinski biskup koji je, kad je Hitler preuzeo vlast, rekao: “Pali smo u ruke zločinaca i budala”. Hitler ga je zbog toga prezirao i nazivao “najgnjusnijom strvinom u haljini poniznosti”. Nije teško prepoznati ton: uvijek isti prezir moćnika prema onome tko ne pristaje biti poslušan.
I možda je upravo zato nadbiskup Uzinić u današnjoj Crkvi najopasniji čovjek: jer podsjeća da se Evanđelje još uvijek može živjeti bez pokroviteljstva moći, bez patronata države i bez zastave nad oltarom. Njegova pozicija nije povijesno promašena, nego povijesno rijetka – ona koja se u svako doba nalazi na rubu, ali ostaje na pravoj strani.
U tom svjetlu pozicija nadbiskupa Uzinića nije samo teološki nego i civilizacijski izazov. On ne govori protiv države, nego protiv idolopoklonstva države. Ne protiv nacije, nego protiv njezina obogotvorenja. U vremenu u kojem nacionalna euforija sve više nalikuje religijskoj ekstazi, Uzinić se usudi podsjetiti da Bog ne nosi zastavu, nego rane.
U društvu u kojem je i religija postala roba, a vjera valuta političke lojalnosti, takva poruka ima subverzivnu snagu. Ne zato što ruši poredak, nego zato što ga razotkriva. Crkva koja se slizala s moći gubi vjerodostojnost, a nacija koja vjeru koristi za legitimitet gubi dušu. Uzinić to zna. I zato i šuti i govori drukčije od ostalih, jer umije slušati.
U konačnici, ono što ga razlikuje nije posebna odvažnost govora, nego hrabrost da ne sudjeluje u laži. U vremenu u kojem Crkva druge “utjeruje” u istinu, on pokušava svjedočiti Evanđelje. U svijetu u kojem svi žele dokazati tko je veći vjernik, on se usuđuje pitati ima li još ljudi, baš kao što je Diogen nekad po danu hodao s upaljenom lampom tražeći čovjeka.
I možda je upravo zato nadbiskup Uzinić u današnjoj Crkvi najopasniji čovjek: jer podsjeća da se Evanđelje još uvijek može živjeti bez pokroviteljstva moći, bez patronata države i bez zastave nad oltarom. Njegova pozicija nije povijesno promašena, nego povijesno rijetka – ona koja se u svako doba nalazi na rubu, ali ostaje na pravoj strani. Jer većina je uvijek stajala uz moć, a manjina uz ljubav.
U društvu koje je već zaboravilo razliku između vjere i idolopoklonstva, takva vjernost ne spašava sustav. Ona spašava dušu.
Tekst je objavljen na autorovom osobnom blogu, a prenosimo ga uz dopuštenje.