O ljubavi prema siromašnima

Apostolska pobudnica

Dilexi te

Sveti otac Leon XIV.

O ljubavi prema siromašnima

1. „Dilexi te [Ljubio sam te]“ (Otk 3,9), govori Gospodin kršćanskoj zajednici koja, za razliku od drugih, nije imala nikakvog značenja niti resursa te je bila izložena nasilju i preziru: „Malena je tvoja snaga […], ali ću učiniti da se pred tobom na koljena bace“ (usp. Otk 3, 8-9). Ovaj tekst podsjeća na riječi Marijina hvalospjeva: „Zbaci moćne s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne“ (Lk 1, 52-53).

2. Poruka ljubavi u Otkrivenju upućuje na neiscrpno otajstvo koje je Papa Franjo produbio u enciklici Dilexit nos [Ljubio nas je], enciklici o božanskoj i ljudskoj ljubavi Kristova srca. U enciklici smo se divili načinu na koji se Isus poistovjećuje „s najmanjima u društvu“ te kako po svojoj ljubavi, do kraja darovanoj, očituje dostojanstvo svakog čovjeka, posebno onih „najslabijih, najsiromašnijih i onih koji najviše pate“.¹ Kontemplirati Kristovu ljubav „pomaže nam da više pažnje obratimo na patnje i potrebe drugih, osnažuje nas da sudjelujemo u njegovu djelu oslobođenja, da budemo sredstva za širenje njegove ljubavi.²

3. Iz toga razloga, u kontinuitetu s enciklikom Dilexit nos, Papa Franjo je pripremao u posljednjim mjesecima svoga života apostolsku pobudnicu o brizi Crkve za siromašne i Crkvi sa siromašnima, naslovljenu Dilexi te, s mišlju da se Krist obraća svakom pojedinom govoreći: Nisi jak, nisi moćan, ali „ja sam te ljubio“ (Otk 3,9). Primivši u nasljedstvo ovaj projekt, sretan sam što ću ga učiniti svojim – dodajući neka promišljanja – i predstaviti ga već na početku svojeg pontifikata. Dijelim želju ljubljenog predšasnika da svi kršćani mogu razumjeti duboku povezanost koja postoji između Kristove ljubavi i njegovog poziva da budemo blizu siromasima. I ja također smatram nužnim ustrajati na ovom putu posvećenja, jer u „pozivu da ga prepoznamo u siromasima i patnicima se otkriva srce samog Isusa, njegovu opredijeljenost i najdublje odluke kojima se svaki sveti nastoji suobličiti“.³

PRVO POGLAVLJE

Nekoliko bitnih napomena

4. Isusovi učenici prekoravaju ženu koja je izlila na njegovu glavu vrlo dragocjeno mirisno ulje: „Čemu ovo rasipanje? – govorili su – Moglo ga se prodati za dosta novca i dati siromasima!“ Gospodin im govori: „Siromaha ćete uvijek imati sa sobom, ali mene neće uvijek imati“ (Mt 26, 8-9.11). Ova je žena shvatila da je Isus ponizni i trpeći Mesija na kojeg ona izlijeva svoju ljubav: kakva je utjeha bilo ovo pomazanje glave uljem, glave koja je samo nekoliko dana kasnije trpjela pod trnovom krunom! Bila je to mala gesta. Onaj koji pati zna koliko velike mogu biti male geste ljubavi i koliko utjehe one mogu donijeti. Isus razumije ovu gestu i potvrđuje njezinu svevremensku valjanost: „Gdje se god bude propovijedalo ovo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini“ (Mt 26,13). Jednostavnost ove geste otkriva nešto veće. Nijedna gesta ljubavi, ni ona najmanja, neće biti zaboravljena, posebno ako je upućena onima koji su u patnji, u samoći, u potrebi, kako je Gospodin bio u ovom trenutku.

5. Upravo se u ovoj perspektivi ljubav prema Gospodinu ujedinjuje s onom prema siromašnima. Onaj Isus koji kaže: „Uvijek ćete sa sobom imati siromaha“ (Mt 26,11), izražava istu stvar kada svojim učenicima obećava: „Ja sam s vama u sve dane“ (Mt 28,20). Istovremeno nam na um ponovno dolaze Gospodinove riječi: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40). Ovdje se ne radi tek o dobročinstvu, nego o objavi: susret s onima koji nemaju ni moć ni ugled temeljni je način susretanja s Gospodinom povijesti. U siromasima nam on ima još nešto kazati.

Sveto Franjo

6. Papa Franjo je podsjećajući na izbor svog imena pričao kako ga je jedan kardinal prijatelj zagrlio i rekao mu: „Nemoj zaboraviti siromahe!“⁴ To je ista ona preporuka koju su crkveni autoriteti dali Svetom Pavlu kada je odlazio u Jeruzalem kako bi potvrdio svoju misiju (usp. Gal 2,1-10). S odmakom godina, Apostol je mogao ustvrditi: „Upravo sam to revno činio“ (Gal 2,10). Bio je to također izbor i Svetog Franje Asiškog: Sam Krist bio je onaj koji ga je zagrlio u gubavcu, promijenivši mu život. Blistavi lik Siromaška neće nikada prestati nadahnjivati.

7. On je bio onaj koji je prije osam stoljeća potaknuo u kršćanima i u društvu svog vremena ponovno rođenje za Evanđelje. Mladi Franjo, isprva bogat i nadmen, ponovno se rađa u suočavanju sa stvarnošću onoga koji je bio isključen iz zajednice. Poticaj koji je on ostavio –  koji ne prestaje pokretati srca vjernika i tolikih nevjernika – „promijenio je povijest“.⁵ Sam Drugi vatikanski koncil, kako tvrdi Sveti Pavao VI, krenuo je ovim putem: „Drevna priča o dobrom Samaritancu bila je paradigma koncilske duhovnosti.“⁶ Uvjeren sam da će opcija za siromašne iznjedriti obnovu kako Crkve tako i društva, ukoliko budemo kadri osloboditi se autoreferencijalnosti i uspijemo čuti njihov vapaj.

Vapaj siromašnih

8. U ovom pogledu postoji jedan tekst Svetog pisma od kojeg uvijek valja započeti. Radi se o Božjoj objavi Mojsiju u gorućem grmu: „Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim […] Zato idi! Šaljem te“ (Izl 3,7-8.10).⁷ Bog se pokazuje brižljivim prema potrebi siromaha: „Kad su zavapili Gospodinu, on im je podigao spasitelja“ (Suc 3,15). Stoga, čuvši vapaj siromaha pozvani smo uživjeti se Božjim srcem. On je brižan prema potrebama svoje djece, posebno potrebitih. Ako bismo, pak, ostali ravnodušni na ovaj vapaj, siromah bi zavapio Gospodinu protiv nas i grijeh bi bio naš (usp. Pnz 15,9), a i udaljili bismo se od samog Božjeg srca.

9. Životna situacija siromašnih predstavlja vapaj koji u povijesti ljudskog roda neprestano propituje naš život, naša društva, političke i ekonomske sustave i, ne na koncu, Crkvu. Na ranjenom licu siromaha nalazimo utisnutu patnju nevinih, a time i samu Kristovu patnju. Istovremeno bismo morali još ispravnije govoriti o mnogim licima siromašnih i mnogim oblicima siromaštva, jer se radi o jednom višeslojnom fenomenu. Postoje, naime, mnogi oblici siromaštva: siromaštvo onih kojima nedostaje osnovno materijalno za život; siromaštvo onih koji su društveno skrajnuti i nemaju mogućnosti izraziti svoje dostojanstvo i sposobnosti; moralno i duhovno siromaštvo; kulturno siromaštvo; siromaštvo onih koji se nalaze u situaciji osobne ili društvene slabosti ili krhkosti; siromaštvo onih koji nemaju prava, prostora i slobode.

10. U ovom smislu se može kazati da je zauzimanje za siromašne i za otklanjanje društvenih i strukturalnih uzroka siromaštva zadnjih desetljeća dobilo na važnosti, ali to i dalje ostaje nedovoljno. Razlog tomu je taj da društva u kojima živimo često daju prednost životnim i političkim usmjerenjima obilježenim brojnim nejednakostima, pa se onda uz stare oblike siromaštva, kojih smo postali svjesni i kojima se pokušavamo suprotstaviti, pridodaju i novi oblici, ponekad puno suptilniji i opasniji. Iz ove perspektive je za pozdraviti to što su Ujedinjene nacije proglasili iskorjenjivanje siromaštva jednim od milenijskih ciljeva.

11. Uz konkretno zauzimanje za siromašne mora doći i do promjene mentaliteta koji se očituje u kulturi. Iluzija da sreća dolazi iz materijalno osiguranog života navodi mnoge ljude na viziju života baziranog na zgrtanju bogatstva i postizanju društvenog uspjeha po svaku cijenu, čak i kada se to događa na štetu drugih, iskorištavanjem društvenih ideala i nepravednih političko-ekonomskih sustava koji favoriziraju najmoćnije. Tako u svijetu u kojem su siromašni najbrojniji, paradoksalno se događa da se umnažaju elite bogatih koji žive u vrlo udobnom i luksuznom balonu, gotovo kao u nekom drugom svijetu u odnosu na obične ljude. To znači da i dalje postoji – ponekad dobro zamaskirana – kultura koja odbacuje druge a da to i ne primjećuje. To je kultura koja se ravnodušno odnosi prema činjenici da milijuni osoba umiru od gladi ili preživljavaju u uvjetima nedostojnim ljudskih bića. Prije nekoliko godina je fotografija beživotnog djeteta na mediteranskoj plaži izazvala veliku pozornost, ali, nažalost, takvi događaji – osim nekih trenutnih emocija – postaju sve nebitniji, kao neke marginalne vijesti.

12. Ne smijemo skretati pažnju sa siromaštva. Na poseban način smo zaokupljeni teškim uvjetima u kojima se nalaze tolike osobe zbog nedostatka hrane ili vode. Svakog dana tisuće umiru zbog neuhranjenosti. Čak i u bogatim zemljama brojke vezane uz broj siromašnih nisu manje zabrinjavajuće. U Europi je sve više obitelji koje ne dočekaju kraj mjeseca s dostatnim prihodima. Općenito se primjećuje da su se umnožili različiti oblici siromaštva. Siromaštvo se više ne razumijeva kao jedinstveno homogeno stanje, nego se očituje u različitim oblicima ekonomskog i društvenog osiromašenja, odražavajući fenomen rastuće nejednakosti čak i u dobrostojećim sredinama. Podsjećamo da su „dvostruko siromašne žene koje trpe isključenost, zlostavljanje i nasilje, jer često su im mogućnosti premale da bi zaštitile svoja prava. Unatoč tome, i među njima stalno nailazimo na najdivnije geste svakodnevnog heroizma u zaštiti i skrbi svojih krhkih obitelji.“⁸ Iako su u nekim zemljama vidljive važne promjene, „društva diljem svijeta nisu još tako organizirana da bi s jasnoćom odražavala kako žene imaju isto dostojanstvo i jednaka prava kao muškarci. Riječima se određene stvari iskazuju, ali odluke i stvarnost glasno šalju neku drugu poruku“⁹, posebno kada mislimo na najsiromašnije žene.

Ideološke predrasude

13. S druge strane statistikâ, koje se nekada „interpretiraju“ na takav način kako bi uvjerile da situacija siromašnih i nije tako teška, općenita stvarnost je prilično jasna: „Postoje ekonomska pravila koja su upućena na učinkoviti gospodarski rast, a ne na čovjekov integralni razvoj. Bogatstvo se uvećalo, ali nema pravednosti. Tako nastaje novo siromaštvo. Kada se tvrdi da je moderni svijet suzbio siromaštvo, onda se to mjeri kriterijima drugih povijesnih epoha, neusporedivima s aktualnom stvarnošću. Nekada ranije se, doista, pristup električnoj energiji nije smatrao znakom siromaštva niti je bio razlogom ozbiljne zabrinutosti. Siromaštvo se uvijek analizira i razumijeva u kontekstu stvarnih mogućnosti konkretnog povijesnog trenutka.“¹⁰ Neovisno o kontekstualnim i specifičnim situacijama, u jednom dokumentu Europske zajednice iz 1984. godine je navedeno da se „siromašnim osobama smatraju: pojedinci, obitelj i skupine osoba čiji su resursi (materijalni, kulturni i društveni) toliko oskudni da ih isključuju iz minimalno životnog standarda prihvatljivog u državi članici u kojoj žive.“¹¹ Ako, pak, priznajemo da sva ljudska bića imaju jednako dostojanstvo, neovisno o mjestu rođenja, ne smiju se ignorirati velike razlike koje postoje između država i regija.

14. Siromašni ne postoje slučajno ili zbog slijepe i gorke sudbine. Još je manje siromaštvo za većinu stvar izbora. Ipak, postoje i oni koji se usuđuju nešto takvo ustvrditi, pokazujući time svoju sljepoću i okrutnost. Postoje, naravno, među siromašnima oni koji ne žele raditi, možda zato što su njihovi preci radili cijeloga života a umrli kao siromasi. Ogroman je broj muškaraca i žena koji rade od jutra do mraka, skupljajući karton ili radeći neki posao te vrste, znajući da će ovaj trud poslužiti samo za preživljavanje, a nikada za stvarno poboljšanje njihova života. Ne možemo reći da je veliki broj siromašnih siromašan zato što nisu stekli „zasluge“, prema onoj lažnoj viziji meritokracije u kojoj izgleda da zasluge imaju samo oni koji su uspjeli u životu.

15. I kršćani se često u takvim prilikama znaju zaraziti stavovima svjetovnih ideologija ili političkim i gospodarskim usmjerenjima koja vode do nepravednih generalizacija i pogrešnih zaključaka. Činjenica da se djelotvorna ljubav prema bližnjemu prezire i ismijava – kao da bi se radilo o opsesiji nekih pojedinaca, a ne o srži crkvenog poslanja – navodi me na pomisao da je uvijek iznova potrebno čitati Evanđelje, kako ne bismo riskirali da ga zamijenimo svjetovnim mentalitetom. Siromašne nije moguće zaboraviti, ukoliko ne želimo izići iz životnog toka Crkve, koji izvire iz Evanđelja i čini plodnim svaki povijesni trenutak.

DRUGO POGLAVLJE

Bog bira siromašne

Izbor siromašnih

16. Bog je milosrdna ljubav i njegov projekt ljubavi, koji se širi i ostvaruje u povijesti, prije svega je njegov silazak i boravak među nama, kako bi nas oslobodio ropstva, strahova, grijeha i moći smrti. Milosrdnim pogledom i srcem punim ljubavi, obazro je se na svoja stvorenja i preuzeo na sebe njihovu ljudsku uvjetovanost, a time i siromaštvo. On sam je postao siromašan kako bi mogao dijeliti granice i krhkosti naše ljudske naravi, rođen je u tijelu kao i mi, upoznali smo ga u malenosti djetešceta položenog u jasle te krajnoj poniženosti na križu, na kojem je dijelio naše radikalno sirmamštvo – smrt. Stoga se razumije zbog čega se također i teološki može govori o Božjoj preferencijalnoj opciji za siromašne. Izraz je to koji je nastao u latinoameričkom kontekstu, na poseban način na konferenciji u Puebli, a potom je integriran u učiteljstvo Crkve.¹² Ova ‘preferencija’ nikada ne uključuje ekskluzivizam ili diskriminaciju drugih skupina. To je kod Boga nemoguće. Ona želi naglasiti način Božjeg djelovanja kojeg pokreće suosjećanje prema siromašnima i slabost cijelog ljudskog roda. Želeći uspostaviti kraljevstvo pravednosti, bratstva i solidarnosti, on posebno ima na srcu one koji su diskriminirani i potlačeni. Od nas, svoje Crkve, traži odlučno i radikalno zauzimanje u korist najslabijih.

17. U ovoj se perspektivi razumijevaju brojne stranice Starog zavjeta na kojima je Bog predstavljen kao prijatelj i osloboditelj siromaha, kao onaj koji sluša vapaj siromaha i zauzima se da ga oslobodi (usp. Ps 34,7). Bog, utočište siromahu, preko prorokâ – sjetimo se posebno Amosa i Izaije – osuđuje nepravde nanesene najslabijima i upućuje poticaj Izraelu da iznutra obnovi bogoslužje, jer se ne može moliti i prinositi žrtve, a istovremeno tlačiti najslabije i najsiromašnije. Sveto pismo od početka s takvom živošću očituje Božju ljubav kroz zaštitu slabih i potrebitih, da bi se moglo govoriti o nekoj vrsti Božje „slabosti“ prema njima. „U Božjem srcu postoji povlašteno mjesto za siromašne […]. Cijeli je put našeg otkupljenja obilježen siromasima.“¹³

Isus, siromašni Mesija

18. Cjelokupna starozavjetna povijest Božje naklonosti siromašnima i božanske želje za slušanjem njihova vapaja – na koji se kratko osvrnulo – nalazi u Isusu iz Nazareta svoje puno ispunjenje.¹⁴ Svojim utjelovljenjem, on je „oplijenio sam sebe, uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik“ (Fil 2,7), i u tom nam je obličju donio spasenje. Radi se o radikalnom siromaštvu, koje svoj temelj ima u njegovom poslanju da otkrije pravo lice božanske ljubavi (usp. Iv 1,8; 1Iv 4,9). Stoga Sveti Pavao može u jednom od svojih divnih zaključaka ustvrditi: „Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite“ (2Kor 8,9).

19. Evanđelje doista pokazuje kako je siromaštvo doticalo svaki aspekt Isusova života. Od samog dolaska na svijet, Isus je iskusio teškoće povezane s odbacivanjem. Evanđelist Luka, pripovijedajući o Josipovom i Marijinom dolasku u Betlehem – Marija je bila pred porodom -, sa žaljenjem primjećuje da „za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (Lk 2,7). Isus se rađa u skromnim uvjetima; nakon rođenja biva odmah položen u jasle, a ubrzo nakon toga njegovi roditelji bježe u Egipat da bi ga spasili od smrti (usp. Mt 4,13-15). Na početku njegova javnog djelovanja protjeran je iz Nazareta nakon što je navijestio u sinagogi da se u njemu ispunja vrijeme milosti, ono kojem se raduju siromasi (usp. Lk 4,14-30). Čak ni kad je umirao nije bilo mjesta za njega: odveli su ga izvan Jeruzalema da ga razapnu (usp. Mk 15,22). Iz ovih se okolnosti jasno može razlučiti Isusovo siromaštvo. Radi se o jednakoj isključenosti kojom se opisuje definicija siromašnih: oni su isključeni iz društva. Isus je objava toga privilegium pauperum [povlašteni odnos prema siromasima, op. prev.]. On se svijetu predstavlja ne samo kao siromašni Mesija, nego kao Mesija siromašnih i za siromašne.

20. Postoje neki dokazi o Isusovom društvenom položaju. On je, prije svega, obavljao zanatski posao, bio je drvodjelja ili stolar, téktōn (usp. Mk 6,3). To je kategorija ljudi koji žive od vlastitog fizičkog rada. Budući da nisu imali zemlju u posjedu, smatralo ih se nižima od seljaka. Kada su Josip i Marija prikazali Isusa u hramu, prinijeli su dvije grlice i dva golubića (usp. Lk 2,22-24), što je po propisima Levitskog zakona (usp. 12,8) bio prinos siromašnih. Jedan evanđeoski izvještaj prilično značajan u ovom pogledu pripovijeda nam kako su Isus i njegovi učenici ubirali klasje dok su prolazili kroz polje kako bi se nahranili (usp. Mk 2,23-28), a to – pabirčenje po poljima – je bilo dopušteno samo siromasima. Nadalje, sam Isus o sebi kaže: „Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin čovječji nema gdje bi glavu naslonio“ (Mt 8,20; Lk 9,58). Isus je putujući učitelj. Njegovo siromaštvo i neizvjesnost znak su njegove povezanosti s Ocem, a to je zahtjev i onima koji ga žele nasljedovati na putu učeništva, jer upravo odricanje od dobara, bogatstva i sigurnosti ovoga svijeta postaje vidljivim znakom pouzdanja u Boga i u njegovu providnost.

21. Na početku svog javnog djelovanja, Isus se predstavlja u sinagogi u Nazaretu čitajući svitak iz Knjige proroka Izaije, primjenjujući na sebe prorokove riječi: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima“ (Lk 4,18; usp. Iz 61,1). On se, naime, očituje kao onaj koji u datom povijesnom trenutku čini stvarnom blizinu Božje ljubavi, koja je iznad svega čin oslobođenja za one u okovima zla, za siromašne i za slabe. Znamenja koja prate Isusov navještaj očitovanja su ljubavi i suosjećanja kojima Bog gleda bolesne, siromašne i grešnike, a koji su, zbog stanja u koje su zapali, bili isključeni iz društva, ali i iz religijskog života. On otvara oči slijepcima, ozdravlja gubavce, uskrsava mrtve i siromasima naviješta Radosnu vijest: Bog je blizu, Bog vas voli (usp. Lk 6,20). Ovo objašnjava zašto on proglašava: „Blago vama siromasi, vaše je kraljevstvo Božje“ (Lk 6,20). Bog prema siromasima, dakle, pokazuje svoju naklonost: oni su bili prvi kojima je upućena riječ Gospodinove nade i oslobođenja, i zato se nitko tko je zapao u situaciju siromaštva ili slabosti ne bi smio osjećati napuštenim. A Crkva, želi li doista biti Kristova, mora biti Crkva blaženstava, Crkva koja stvara prostor za malene i koja siromašna hodi sa siromasima, mjesto u kojem siromasi imaju privilegiran položaj (usp. Jak 2,2-4).

22. Potrebiti i bolesni, koji sebi nisu mogli priskrbiti potrebno za život, često su bili prisiljeni prositi. K tomu se još pridodaje i breme društvene sramote, hranjeno uvjerenjem da su bolest i siromaštvo povezani s nekim osobnim grijehom. Isus se odlučno suprotstavio takvom načinu razmišljanja, izjavljujući da „Bog čini da njegovo sunce izlazi i zlima i dobrima, i da kiša pada i pravednima i nepravednima“ (Mt 5,45). Štoviše, Isus potpuno obrće takvu predodžbu, što je jasno pokazano u prispodobi o raskalašenom bogatašu i siromašnom Lazaru: „Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš“ (Lk 16,25).

23. Tada postaje jasno da „iz naše vjere u Krista koji je postao siromašan, i koji je uvijek blizu siromašnima i isključenima, proizlazi i briga za cjeloviti razvoj onih najzanemarenijih u društvu“.¹⁵ Često se pitam zašto mnogi, unatoč takvoj jasnoći Svetog pisma o siromasima, nastavljaju misliti da ih mogu isključiti iz svoje pozornosti. Ostanimo zasada još u biblijskom kontekstu i pokušajmo razmišljati o našem odnosu prema posljednjima u društvu te o njihovom bitnom mjestu u Božjem narodu.

Milosrđe prema siromašnima u Bibliji

24. Apostol Ivan piše: „Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti.“ (1Iv 4,20). Na isti način, u odgovoru pismoznancu, Isus se poziva na dvije starozavjetne zapovijedi: „Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom“ (Pnz 6,5) i „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga“ (Lev 19,18), sažimajući ih u jednu. Evanđelist Marko donosi Isusov odgovor ovim riječima: “Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih“ (Mk 12,29-31).

25. Citirani tekst Levitskog zakonika potiče na poštovanje prema sunarodnjaku, dok se u drugim tekstovima nalazi nauk koji poziva na poštovanje – pa čak i na ljubav – također i prema neprijatelju. „Kad nabasaš na zalutalo goveče ili magare svoga neprijatelja, moraš mu ga natrag dovesti. Ako opaziš magarca onoga koji te mrzi kako je pao pod svojim tovarom, nemoj ga ostaviti: zajedno s njegovim gospodarom moraš mu pomoći da se digne“ (Izl 23,4-5). Ovdje izbija na vidjelo suštinska vrednota poštivanja čovjeka. Bilo tko, čak i neprijatelj, ako se nalazi u nevolji, zaslužuje našu pomoć.

26. Neosporno je da se Božji primat u Isusovom nauku udružuje s drugom čvrstom točkom, a ta je da se Boga ne može ljubiti ako se ne iskazuje ljubav prema siromasima. Ljubav prema bližnjemu predstavlja opipljivi dokaz autentičnosti ljubavi prema Bogu, kako svjedoči apostol Ivan: „Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. […] Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu“ (1Iv 4,12.16). To su dva različita, ali neodvojiva aspekta ljubavi. Također i u onim slučajevima u kojima se ne radi izravno o odnosu prema Bogu, sam nas Gospodin poučava da je svaki čin ljubavi prema bližnjemu na neki način odraz božanske ljubavi: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,40).

27. Zbog toga se preporučuju djela milosrđa kao znak autentičnosti bogoslužja, koje slaveći Boga ima zadaću otvoriti nas preobrazbi koju Duh može ostvariti u nama, kako bismo svi postali slike Krista i njegovog milosrđa prema najslabijima. U tom smislu, odnos s Gospodinom, koji se izražava u bogoslužju, ima također za cilj osloboditi nas rizika da međuljudske odnose živimo u logici računice i osobne koristi te nas otvoriti nesebičnosti koja postoji među onima koji se vole i koji dijele sve što imaju. U tom pogledu Isus savjetuje: „Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti“ (Lk 14,12-14).

28. Gospodinov poziv na milosrđe prema siromasima našao je svoj puni izričaj u velikoj prispodobi o posljednjem sudu (usp. Mt 25, 31-46), koja je također jasni prikaz blaženstva milosrdnih. Tu nam je Gospodin ponudio ključ za dostizanje vlastite punine, jer „ako tražimo  svetost koja je ugodna pred Božjim očima, u ovom tekstu upravo pronalazimo ponašanje na temelju kojeg ćemo biti suđeni“.¹⁶ Snažne i jasne riječi Evanđelja trebaju se živjeti „bez komentara, bez previše mudrovanja i izgovorâ koji im oduzimaju snagu. Gospodin nam je vrlo jasno rekao da se svetost ne može razumjeti niti živjeti ako zanemarimo ove njegove zahtjeve“.¹⁷

29. U prvoj kršćanskoj zajednici program ljubavi nije proizlazio iz analiza ili projekata, nego izravno iz Isusova primjera, iz samih evanđeoskih riječi. Jakovljeva poslanica posvećuje puno prostora problemu odnosa između siromašnih i bogatih, upućujući vjernima dva snažna poziva koji kritički propituju njihovu vjeru: „Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: »Hajdete u miru, grijte se i sitite«, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi“ (Jak 2,14-17).

30. „Zlato vam i srebro zarđa i rđa će njihova biti svjedočanstvo protiv vas te će kao vatra izjesti tijela vaša! Zgrnuste blago u posljednje dane! Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospoda nad Vojskama. Raskošno ste na zemlji i razvratno živjeli, utoviste srca svoja za dan klanja!“ (Jak 5,3-5). Kako snažne riječi, čak i kada bismo se radije pravili gluhima! U Prvoj Ivanovoj poslanici nalazimo sličan poziv: „Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori pred njim srce – kako ljubav Božja ostaje u njemu?“ (1Iv 3,17).

31. Objavljena Riječ „je tako jasna, tako izravna, tako jednostavna i izražajna poruka, da je nijedna crkvena hermeneutika nema pravo relativizirati. Razmišljanje Crkve o ovim tekstovima ne bi smjelo zamagliti ili oslabiti njihovo poticajno značenje, nego naprotiv, treba pomoći da ih se hrabro i revno prihvati. Zašto komplicirati ono što je tako jednostavno? Pojmovni aparati postoje da bi olakšali odnos sa stvarnošću koju se želi objasniti, a ne da bi nas udaljili od nje.“¹⁸

32. Jasan crkveni primjer dijeljenja dobara i brige za siromašne nalazimo u svakodnevnom životu i stilu prve kršćanske zajednice. Posebno možemo podsjetiti na način kako se riješio problem svakodnevne brige za udovice (usp. Dj 6,1-6). Radi se o jednom problemu koji nije bio jednostavan, jer su pojedine udovice koje su dolazile iz drugih zemalja bivale zanemarivane zato što su strankinje. Ustvari, događaj opisan u Djelima apostolskim iznosi na vidjelo određeno nezadovoljstvo od strane helenista, židova grčke kulture. Apostoli nisu odgovorili nekim apstraktnim govorom, nego postavljajući u središte ljubav prema svima, reorganizirajući pomoć udovicama tako što su tražili od zajednice da pronađe mudre i poštovane osobe kojima će se povjeriti služba za stolovima, dok bi se oni sami posvetili naviještanju Riječi.

33. Kada se Pavao zaputio u Jeruzalem da bi se savjetovao s Apostolima „da ne bih možda, ili da nisam, trčao uzalud“ (Gal 2,2), bio je zamoljen da ne zaboravi siromaha (usp. Gal 2,10). Stoga je organizirao nekoliko kolektâ [skupljanje novca za siromašne i crkvene potrebe, op. prev.] da bi pomogao siromašnim zajednicama. Među razlozima koje navodi za ovakav čin, ističe sljedeće: „Bog ljubi radosna darovatelja“ (2Kor 9,7). Svima nama koji nismo skloni nesebičnim gestama, onima u kojima nema interesa, Riječ Božja pokazuje da je velikodušnost prema siromašnima istinsko dobro za onoga tko ga vrši: doista, ako to činimo, Bog nas ljubi na poseban način. Postoji zaista još mnogo biblijskih obećanja upućenih onima koji velikodušno darivaju: „Jahvi pozaima tko je siromahu milostiv, i on će mu platiti dobročinstvo“ (Izr 19,17). „Dajite, i dat će vam se: […] mjerom kojom mjerite i vama će se izmjeriti“ (Lk 6,38). „Tad će sinut’ poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti“ (Iz 58,8). Prvi kršćani su bili u to uvjereni.

34. Život prvih kršćanskih zajednica, opisan u biblijskom kanonu i prenesen nam kao objavljena Riječ, nudi nam se kao primjer za nasljedovanje i kao svjedočanstvo vjere djelotvorne kroz ljubav te ostaje trajni podsjetnik za dolazeće generacije. Ove stranice su stoljećima poticale srca kršćana da ljube i da čine djela ljubavi, kao plodno sjeme koje ne prestaje donositi plodove.

____________

¹Francesco, Lett. enc. Dilexit nos (24 ottobre 2024), 170: AAS 116 (2024), 1422.

²Ibid.,171: AAS 116 (2024), 1422-1423.

³Id., Esort. ap. Gaudete et exsultate (19 marzo 2018), 96: AAS 110 (2018), 1137.

⁴Francesco, Incontro con i rappresentanti dei media (16 marzo 2013): AAS 105 (2013), 381.

⁵Bergoglio – A. Skorka, Sobre el cielo y la tierra, Buenos Aires 2013, 214 .

⁶Paolo VI, Omelia nella Messa in occasione dell’ultima sessione pubblica del Concilio Ecumenico Vaticano II(7 dicembre 1965): AAS 58 (1966), 55-56.

⁷Cfr Francesco, Esort. ap. Evangelii gaudium (24 novembre 2013), 187: AAS 105 (2013), 1098.

⁸Ibid., 212: AAS 105 (2013), 1108.

⁹Id., Lett. enc. Fratelli tutti (3 ottobre 2020), 23: AAS 112 (2020), 977.

¹⁰Ibid., 21: AAS 112 (2020), 976.

¹¹Consiglio delle Comunità Europee, Decisione (85/8/CEE) relativa ad un’azione specifica comunitaria di lotta contro la povertà (19 dicembre 1984), art. 1, par. 2: Gazzetta ufficiale delle Comunità Europee, N. L 2/24.

¹²Cfr S. Giovanni Paolo II, Catechesi (27 ottobre 1999): L’Osservatore Romano, 28 ottobre 1999, 4.

¹³Francesco, Esort. ap. Evangelii gaudium (24 novembre 2013), 197: AAS 105 (2013), 1102.

¹⁴Cfr Id., Messaggio per la V Giornata Mondiale dei Poveri (13 giugno 2021), 3: AAS 113 (2021), 691: «Gesù non solo sta dalla parte dei poveri, ma condivide con loro la stessa sorte. Questo è un forte insegnamento anche per i suoi discepoli di ogni tempo».

¹⁵Id., Esort. ap. Evangelii gaudium (24 novembre 2013), 186: AAS 105 (2013), 1098.

¹⁶Id., Esort. ap. Gaudete et exsultate (19 marzo 2018), 95: AAS 110 (2018), 1137.

¹⁷Ibid., 97: AAS 110 (2018), 1137.

¹⁸Id., Esort. ap. Evangelii gaudium (24 novembre 2013), 194: AAS 105 (2013), 1101.

---

Prijevod: Jozo Š., polis.ba

Uskoro ćemo objaviti sljedeća tri poglavlja Pobudnice

---