XXVII. nedjelja kroz godinu | Zrno koje pokreće svijet: o snazi male, ali žive vjere

Lk, 17, 5-10:„ Apostoli rekoše Gospodinu: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.« »Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ’Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ’Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!“

Danas apostoli dolaze Isusu i mole: „Umnoži nam vjeru!“ Nije to molitva za čudom, za lakši život ili za uspjeh. To je vapaj srca koje želi živjeti dublje, iskrenije, hrabrije. Priznaje da bez prave, žive i djelotvorne vjere čovjek ne može odgovoriti na Božji poziv. Ta molitva odjekuje i u vjernikovom srcu – kad ga dotakne bolest, kad u obitelji nastanu nesporazumi, kad svjedoči nepravdi u društvu ili kad ga obuzme strah za budućnost.

Kad molimo za veću vjeru, zapravo tražimo više povjerenja u Boga. Ne treba nam više podataka – treba nam sposobnost da prepoznamo Njegovu prisutnost u svakom danu. Treba nam srce koje ne posustaje pred kušnjama. Vjera nije samo ideja, ona je način življenja. Zato Isus ne objašnjava to riječima, nego pokazuje primjerom: „Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.“

Isusov odgovor iznenađuje: ne traži veću količinu vjere, nego podsjeća da i najmanja vjera – poput zrna gorušice – može pokrenuti čuda. Vjera nije o mjerama, nego o kvaliteti. Ono malo živo zrno raste i donosi plod. Nije cilj biti duhovni div; cilj je biti iskren, postojan, otvoren. Zrno gorušice, premda sitno, posijano donosi plod. Tako i vjernikova stvarna, iako možda mala, vjera može mijenjati svijet – ne zbog njegove snage, nego jer Bog radi kroz njega. Svijet danas ne traži savršene kršćane, već autentične ljude: one koji ne glume svetost, nego je žive; koji padaju, pa se podižu; koji šute kad treba, ali i progovore; koji ne bježe od križa, nego ga nose s povjerenjem.

“Tko zaista živi svoju vjeru, živi opasno. Zamjerava se!” – rekao je jednom prilikom Frano Prcela, bivši dominikanski provincijal. Ova izjava nije pesimistična, već realistična i poticajna. Otkriva suštinu: prava vjera nije udobna filozofija ni kulturna tradicija, već put koji izaziva. Ova snažna i pomalo provokativna izreka otkriva istinu o kršćanstvu: prava vjera nije udobna filozofija ni kulturna tradicija, već put koji izaziva. ‘Zaista živiti svoju vjeru’ znači ne samo površno ili teoretski vjerovati, nego živjeti vjeru u potpunosti – čak i kad je teško ili nije popularno u društvu. To znači čvrsto držati svoje moralne principe, ne praviti kompromise s modernim vrijednostima ako su u suprotnosti s vjerom i biti spreman na žrtve zbog uvjerenja.

Zašto je opasno, odnosno zašto ljudi osuđuju dosljedne vjernike? Svjetovnjacima, dosljedan vjernik predstavlja izazov jer ih podsjeća na njihovu neodlučnost. Oni vide dosljednog kršćanina kao ‘živu optužbu’ za svoj moralni relativizam. Ako netko odbija lagati, varati ili sudjelovati u nemoralnim praksama, postaje nepodesan. Licemjeri, bilo unutar Crkve ili izvan nje, ne podnose takve osobe jer im razotkrivaju dvoličnost. A u modernom svijetu, gdje vlada relativizam, netko tko tvrdi da postoji apsolutna istina djeluje kao prijetnja.

Vjera koja mijenja svijet uvijek je izazov za okolinu. Ona potiče preispitivanje ustaljenih vrijednosti i kritiku nepravde. Netko tko istinski živi vjeru, postaje „živa optužba“ za moralni relativizam, za licemjerje i pasivnost. U suvremenom društvu, obilježenom nejednakostima, krizama identiteta i ekologije, ta vjera poziva na djelovanje: zaštitu dostojanstva svakog čovjeka, solidarnost s marginaliziranima, brigu za naš zajednički dom.

U konačnici, vjera koja mijenja svijet nije grandiozna ili senzacionalna; ona se ogleda u svakodnevnim odlukama, u malim djelima koja s vremenom oblikuju kulturu i društvo. Ona je svjetlo u tami, poticaj na hrabrost i put prema istinskoj slobodi. Svijet se mijenja ne silom, nego srcima koja žive vjeru i predano djeluju. A kad se mnoštvo takvih srca ujedini, nastaje prava revolucija – revolucija ljubavi, milosrđa i pravednosti.

Prcelina izreka nije pesimistična, već realistična i poticajna. Podsjeća da ‘prava vjera uvijek izaziva’, ali da je upravo u tom izazovu njezina snaga. „Reći popu pop, a bobu bob“, kaže naš narod, što znači – stvari nazivati pravim imenom, bez uvijanja, bez straha, bez dodvoravanja. To je zapravo srž i ove Prceline misli: autentična vjera ne skriva, ne uljepšava i ne šuti kad treba reći istinu. Crkva danas najviše treba hrabre svjedoke, u svijetu ali i u Hrvatskoj, a ne ugodne prilagoditelje!

Ugodni prilagoditelji mogu stvoriti iluziju harmonije, ali rijetko potiču stvarne promjene ili produbljuju vjeru zajednice. S druge strane, hrabri svjedoci razotkrivaju nepravdu, podupiru marginalizirane, bore se za moralne principe i donose evanđeosku poruku u konkretne odluke svakodnevnog života. Njihova prisutnost i djelovanje unosi vitalnost u Crkvu i potiče dijalog.

U kontekstu Hrvatske, gdje su povijesne i društvene specifičnosti dodatno oblikovale crkveni i javni život, ova poruka dobiva još jaču težinu. Hrabri svjedoci su oni koji se ne boje progovoriti, braniti istinu i služiti zajednici, čak i kada je to politički ili društveno neprihvatljivo. U konačnici, bez takvih ljudi, Crkva riskira da postane samo institucionalna struktura, lišena autentične svjetlosti koju može dati svijetu.

Krešimir Cerovac, polis.ba