Massimo Recalcati: Povratak religijskog fundamentalizma

Slabljenje religije smatrano je jednim od značajnijih obilježja našega vremena. S jedne strane scijentizam, a s druge nesputano prihvaćanje hedonističke koncepcije života, sveli su religiju na oblik mračnog praznovjerja. Ipak, ne možemo ne uočiti da se religija u ovo naše vrijeme, i to u svojim najfundamentalističkijim aspektima, snažno vratila na scenu.

U središtu zasigurno nije duhovna dimenzija religioznosti, nego pretprosvjetiteljska spona koja je religiju usko vezala uz moć. Ovo što se vraća nije Bog koji protresa i ispituje savjesti, nego njegovo nakazno naličje: Bog sveden na to da bude ideološki instrument moći. To je zajednički nazivnik koji povezuje međusobno raznolike političke aktere kao što su Donald Trump, Vladimir Putin, vođe Hamasa, Benjamin Netanyahu i njegovi ministri koji podupiru neprihvatljivi masakr u Gazi i divlju kolonizaciju palestinskih teritorija. U prvom planu je oslanjanje na Boga kao nepokolebljivog podupiratelja politike, ludosti rata i vlastitog osobnog probitka. Radi se o perverznoj zloupotrebi religije koja, povijesno gledano, doista nije nikakva novost. Iz tog je razloga evangelički teolog Dietrich Bonhoeffer kritički podsjećao da Isus nije došao od nas tražiti da prionemo uz novu religiju, nego uz život.

Stalno Putinovo pozivanje na tradicionalne vrednote i pravoslavnu vjeru, na Boga kao garanciju Svete Majke Rusije, onoga koji blagoslivlja njezine granice i bojna kola, posvećujući uništenje nacističke i Zapadom pokvarene Ukrajine, ne pokazuje religiju kao lijek protiv mržnje i nasilja, nego kao nešto što ovo još više pojačava.

Trump mobilizira jednu drugu crkvu: ne onu institucionalnu, nego onu „patriotsku“, crkvu izabranih, crkvu pravih Amerikanaca. Njegov [slogan] Make America Great Again (učiniti Ameriku ponovno velikom!) ima oznake religijske mantre, poziv je to na ponovno osvajanje izgubljenog zlatnog doba. Njegova je vjera demonstrativna, Bog mu je onaj koji ga narcistički prepoznaje kao da je ovaj sam božanstvo, u nekoj vrsti megalomanskog delirija u dvoje. Reakcija na liberalnu kulturu se i u ovom slučaju odvija kroz ponosnu obranu temeljnih principa tradicije koji u Bogu nalaze svoj konačni temelj.

Riječ je ovdje, kako bi rekao Kierkegaard, o antiduhovnim oblicima religije. Putin ne zaziva Boga da bi se duhovno uzdigao, nego da bi napravio jaz između „ruske civilizacije“ i „dekadencije Zapada“. Njegova je religija, baš kao i Trumpova, religija etničke i kulturalne čistoće, identitarno oružje koje traži da neprijatelj bude pobijeđen.

Dinamika je na Bliskom istoku još tragičnija. Lideri Hamasa i Netanyahu igraju istu igru na izmučenom tijelu svojih naroda. S jedne strane, delirični islam sveden na ideologiju nasilja i smrti, gdje se terorističko mučeništvo zaziva kao jedini dostojan oblik života protiv tlačitelja: u svojim govorima lideri Hamasa više veličaju uništenje države Izrael nego legitimno pravo otpora palestinskog naroda. S druge strane, cionizam se pretvorio u mesijanski nacionalizam koji Obećanu Zemlju pretvara u tvrđavu koju treba braniti nasilnom i nelegitimnom ekspanzijom, opravdanom božanskim pravom. U oba slučaja pozivanje na Boga služi krajnjoj perverznoj svrsi provođenja destruktivnog nasilja bez osjećaja krivnje, jer se to sve vrši u ime Dobra.

U ovom slučaju religija nije ona koja donosi mir, ona ne ujedinjuje, nego dijeli i ubija. U ovakvom poimanju nema mjesta za sumnju, za pitanje, za riječ. Radi se o fanatičnoj arhitekturi identiteta bez drugoga, o Jedan-svi (Uno-tutti) koji isključuje susret Dvojice (il Due). Religijski fundamentalizam ovom poimanju osigurava sveti i nepovredivi okvir. Bog nije više onaj koji čuva zapovijed „Ne ubij!“, nego onaj koji u perverznom izobličenju legitimira ubijanje u svoje ime. Nije slučajno da Biblija nikada ne optužuje ateistu već samo idolopoklonika, jer dobro zna kamo može odvesti religijska pretenzija da se bude ekskluzivni vlasnik istine. Kada su Isusa, na kraju potresne noći u Getsemanskom vrtu, vojnici napali i uhitili, jedan njegov učenik ga je pokušao braniti isukujući mač. Isus intervenira prekidajući sukob s, kako bi se reklo, velikom pronicljivošću, „niti jedan rat u moje ime!“

Trump potkopava norme demokracije, Putin progoni unutarnje kritičare jačajući vlastitu osobnu moć, Netanyahu podriva Vrhovni sud i pokreće strašan rat protiv nemoćnog naroda, Hamas nameće, uvijek u Božje ime, svoj zakon nasiljem, prije svega palestinskom narodu.

U ovoj čudnoj povijesnoj konstelaciji, religija nije više, kako je u svoje vrijeme smatrao Marx, „opijum naroda“ koji hrani iluzorna uvjerenja o jednom svijetu izvan ovoga, oslabljujući tako kritičke težnje za promjenom, nego je ona smrtonosno sredstvo koje rasplamsava vječnu mržnju. Religija ovdje ne služi pomirenju nego raspirivanju masa, njihovom mobiliziranju ne prema idealima pravde i istine, nego prema užitku osjećaja da su na pravoj strani povijesti, užitku uništenja poniženog i poraženog neprijatelja. To je tunel bez izlaza. Za to bi bio potreban ogroman kolektivni napor.

Kardinal Martini je u svoje vrijeme upozoravao: „Ako svaki narod bude gledao samo svoju vlastitu patnju, prevladat će onda uvijek logika ogorčenja, odmazde i osvete.“

Autor: Massimo Recalcati; izvor: La Repubblica, 3. rujna 2025.; prijevod: J.Š., polis.ba