Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
LEGENDA O PLANINI (1): Osjećaj bogobojazne poniznosti i huk Ždrimačkog slapa
Poniznost, koja se pri svakom novom izlasku na planinu neizostavno vraća, neodoljivo podsjeća na prvi ulazak u crkvu, kojeg se danas gotovo i ne sjećam, osim tog osjećaja koji me svega preplavio. Kao da su planine praiskonski hramovi iz dalekih, barbarskih vremena, nevidljivi atavizam duboko urezan u naš genetski kod
Josip Mlakić: Putopis je nastajao tokom snimanja dugometražnog dokumentarnog filma “Legenda o planini” i temelji se na radnoj verziji scenarija. Ekipu su, uz mene, najčešće činila dvojica snimatelja, direktor fotografije Mirko Pivčević i pomoćnik redatelja Zdravko Terkeš, i vozači Anto Radić, Ivan i Anto Žuljević, koji su ujedno bili i naši vodiči.
Na Polisu ćemo svakih petnaestak dana objavljivati po jedan nastavak Mlakićeva putopisa obogaćenog sjajnim fotografijama Mirka Pivčevića i Zdravka Terkeša.
Postoji li dijete koje barem jedanput nije pomislilo kako se s mjesta gdje se u daljini dodiruju nebo i zemlja mogu dotaknuti oblaci? I postoji li ijedno koje nije zamišljalo kako stoji visoko gore i prstima ih dodiruje? To je prva misao koja počiva na groblju iluzija koje kroz život ostavljamo iza sebe, kao najživlje sjećanje na davna, nevina vremena, kada ništa nije predstavljalo privid, i kada nije postojala granica između mašte i stvarnosti.
Planine trajno mijenjaju doživljaj svijeta koji nas okružuje. Skepsa odraslih, koja ograničava dječju maštu, kada nam se ono očigledno prikazuje kao nešto neuhvatljivo, navodi na pomisao kako svijet oko nas krije u sebi neku nedokučivu tajnu, koja će nam se razotkriti tek kada porastemo. I da se radi o nečemu zastrašujućem, poput legendi o kojima smo slušali, koje govore o planinskim jezerima čije se vode iznenada pokrenu iz višestoljetnog sna; o crkvenim zvonima čiji zvuk dopire duboko ispod zemlje, iz svijeta mrtvih; ili legendi o ukletim proplancima po kojima za punog mjeseca igraju zle vile s kozjim papcima umjesto stopala… Legendu o zmijskim carevima čuo sam samo jedanput, slučajno, iz usta drage, davno preminule žene. Govori o zmijama koje su se daleko od urokljivih ljudskih očiju nakon određenog broja godina pretvarale u zmajeve. Letimičan ljudski pogled bio je dovoljan da zaustavi tu neobičnu preobrazbu. Svaki susret sa zmijskim carevima završavao je kobno po ljude, i nemali broj puta, prilikom osamljeničkih dječačkih šetnji šumama koje su započinjale stotinjak metara dalje od kuće u kojoj sam odrastao, u strahu sam zastajao, osluškujući zvukove šume i zamišljajući strašnog zmijskog cara, kako će se u jednom trenutku pojaviti ispred mene. Ili sam zamišljao kako ću, poput kakvog mitskog superheroja, ugledati zmiju nekoliko trenutaka prije preobrazbe, spašavajući na taj način ljudske živote.
Nakon prvih dječjih pobjeda, prvih koraka i prvih izgovorenih riječi, nakon spoznaje šarenog svijeta boja i misterija brojeva, rađa se misao o neuhvatljivim oblacima. I možda se u nama baš tada, u netaknutim i djevičanskim predjelima dječje mašte, nakon prvog doživljenog poraza, zametne svijest o vlastitoj smrtnosti?
Prva dječja sjećanja vezana su uz planinske vrhove i udaljene, valovite linije horizonta koji je u našoj imaginaciji predstavljao granicu poznatog svijeta. Već tada, a da toga nismo bili ni svjesni, stvarali smo vlastitu legendu o planini, kao prvu spoznaju svijeta u kojem ne vrijede uvriježena pravila, a koja se u godinama koje su došle samo širila i upotpunjavala. Taj svijet, koji trajno ostaje u nama, ma gdje nas život odvede, okamenjena je slika jednog vremena koja predstavlja prapočetak, a koja nas uvijek iznova podsjeća na sva iznevjerena očekivanja, na ono što smo bili u usporedbi s onim što smo u međuvremenu postali. To je i jedan od razloga zbog kojeg studenti rudarskog, šumarskog ili pojedinih prirodoslovnih fakulteta, koji potječu iz mjesta podno Vranice, za temu svog diplomskog rada gotovo uvijek uzimaju Vranicu, njezinu biljnu i rudnu raznolikost. Ta genetska spona učvršćena je sedamdesetih i osamdesetih, kada su generacije učenika viših razreda osnovnih i srednjih škola iz općine Gornji Vakuf, u kojoj sam odrastao, a koja je smještena uz zapadnu stranu planine, organizirano odlazili na Vranicu, gdje su učenici pošumljavali planinske goleti i od zarađenog novca financirali put na školske ekskurzije. Upravo zahvaljujući Vranici, generacije Uskopljana prvi su put u životu vidjele more, posjetile Dubrovnik, Pulu, Plitvička jezera, Postojnsku jamu pa i Trst koji je moja generacija posjetila nakon završetka osnovne škole, 1978. godine, u jeku potrošačke groznice koja je postala jedno od mitskih mjesta kasnog jugoslavenskog socijalizma, kada su tisuće građana bivše države hrlile u Trst, na Ponte Rosso, najveću tržnicu na otvorenom koju sam dotada vidio, što je iz moje perspektive bio i prvi uvid u zapadnjački potrošački raj o kojem smo dotada samo slušali. (Na Ponte Rossu, uz neizostavne farmerice, kupio sam jeftini tamnozeleni tranzistor proizveden u Hong Kongu, na kojem su razmetljivo bile označene najvažnije europske radio stanice, od mitskog Radio Luxembourga pa do londonskog BBC-ja, što me i navelo da ga kupim, a koji se pokvario već na izlasku iz Italije, prije nego što smo u povratku stigli na granični prijelaz Sežana, što je u mojoj imaginaciji donekle narušilo mit o Zapadu, a ujedno i mit o savršenom svijetu.)
Prvi izlazak na planinu s koje se otvaraju daleki vidici, jedan je od događaja koji gotovo neizmijenjeni ostaju u sjećanju za cijeli život. Početkom rata iz devedesetih, zatekao sam se na mjestu odakle se otvarao pogled na gornjovrbasku dolinu. Iz izmaglice iza koje je ležalo Jajce, udaljeno šezdesetak kilometara, dopirale su potmule detonacije. Prva misao koja se javi, koja potisne sve druge, pa čak i rat i potonuli svijet djetinjstva, dugo vas drži: pomislite koliko su ljudi mali i beznačajni. Istovremeno, javi se i neka bogobojazna poniznost, kada vam se učini da je iz vas iscurila i posljednja mrvica adrenalina koji nam je tih dana kolao žilama. Poniznost, koja se pri svakom novom izlasku na planinu neizostavno vraća, neodoljivo podsjeća na prvi ulazak u crkvu, kojeg se danas gotovo i ne sjećam, osim tog osjećaja koji me svega preplavio. Kao da su planine praiskonski hramovi iz dalekih, barbarskih vremena, nevidljivi atavizam duboko urezan u naš genetski kod. (Na planini smo proveli gotovo pola godine, upoznali njezine ćudi, snježne mećave i oluje. Divili smo se jednom suborcu, zaljubljeniku u planine, koji je cijelo vrijeme, poput kakvog šamana, nepogrešivo najavljivao kišu ili snijeg. Jedne prilike, dok me promatrao kako meljem kavu bakrenim mlinom, nepogrešivo je najavio kišu. Pokazao je na dlan ruke kojom sam držao mlin, na kojem su ostali otrovnozeleni tragovi patine. To se događa, rekao je, kada je visok postotak vlage u zraku, koja prethodi kiši.)
Kod stanovništva iz mjesta podno Vranice, ili iz sela posijanih po njezinim obroncima, povezanost ljudi i planina mnogo je dublja. Sva ta sela imala su svoje stanove, dijelove planine gdje su mještani provodili ljeta, napasajući stoku. Izraz stan, čije je izvorno značenje zemlja, potječe iz staroperzijskog jezika, koji je do ovih krajeva došao s Osmanlijama. Ostao je sačuvan u nazivima nekih azijskih zemalja, poput Kirgistana, Tadžikistana ili Kazahstana. Najbolji prijevod ovog izraza, u kojem je sačuvana njegova bit, je dom. Upravo se u tim mjestima, zbog blizine obilnih pašnjaka, sve do danas očuvala višestoljetna tradicija ovčarstva.
O vraničkim stanovima piše i fra Ivan Frano Jukić u svom putopisu Putovanje po Bosni 1845.:
Planina ova broji se među prve planine bosanske radi svoje visine; ona je sva šumom i travom pokrivena, zato obližnja sela fojničke i skopaljske nahije preko ljeta ovdje svoje stanove načine, i po nekoliko nedjelja svoju stoku i goveda na paši drže. U ljetno doba nije ružno ovdje živiti; ali često do lipnja mjeseca nije ovuda puta poradi velikih snjegova, koji se katkad do Petrova dne ne tope.
(Do 29. lipnja, kada se po katoličkom kalendaru slavi Petrovdan.)
Ivan Žuljević, vitalni planinar koji je zašao duboko u osmo desetljeće života, rođen je 1948. godine u pastirskoj nastambi na Vranici, gdje je proveo veći dio djetinjstva, čuvajući ovce. Osamdesetih je otišao na privremeni rad u Njemačku, da bi se, odmah po umirovljenju, vratio natrag. Većinu slobodnog vremena provodi na Vranici. Živi u selu Ždrimci, odakle vodi najkraći put prema srcu Vranice, prostranoj visoravni Kolo, odakle se granaju putovi prema drugim dijelovima planine. Danas, na posljednjoj postaji životnog puta, Ivan, koji je još kao dijete upoznao sve ćudi planine, svojevrsni je čuvar legendi koje je slušao još od malih nogu, od kojih će mnoge umrijeti zajedno s njim.
Ždrimci su poznati i po veličanstvenom Ždrimačkom slapu, koji pada s Vranice nedaleko od sela. Tvori ga rječica Crndol koja izvire desetak kilometara naviše, u planini, zbog čega se ovaj biser prirode ponegdje naziva i Crndolskim slapom. S izvora Crndola početkom osamdesetih izgrađen je vodovod koji napaja vodom jedan dio grada. Moj prvi izlazak na Vranicu vezan je upravo uz izgradnju vodovoda. Pohađao sam treći razred srednje škole u Gornjem Vakufu, nazvane po narodnom heroju Juri Mikuliću, ocu mnogo poznatijeg Branka Mikulića koji je od svibnja 1986. pa do ožujka 1989. godine obnašao dužnost predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije, a koji je porijeklom iz ovih krajeva. Učenici su organizirano dovedeni na trasu vodovoda, do koje smo stigli pješačeći negostoljubivim i krševitim planinskim predjelom, kroz začaranu bukovu šumu, nijemo promatrajući kvrgave grane i sijede lišajeve i mahovinu na stablima sa sjeverne strane. Cijeli taj dan kopali smo kanale na nepristupačnim mjestima, gdje nije bio moguć pristup mehanizaciji. Od zarađenog novca djelomično smo financirali ekskurziju u Dubrovnik, na koju smo otišli nakon završene srednje škole. U povratku, spustili smo se rijekom do slapa. Na jednom dijelu, odmah pri vrhu, postojao je prolaz kojim smo se mogli provući ispod njega. Jedan veličanstven prizor: stojite nijemi i puni strahopoštovanja iza vodene zavjese koja uz zastrašujući huk pada u dubinu ispred vas.
Do slapa većim dijelom vodi uski asfaltni put, sve do križanja s kojeg se odvaja makadam u dužini od kilometar-dva, koji vodi do slapa visokog dvadeset i devet metara. Ukoliko mu prilazite pješice, već ćete izdalje čuti njegov huk, a potom ga i ugledati iza visokih kamenih gromada. Najljepši je u proljeće, kada rijeka Crndol nadođe od snijega koji se topi po planini, i u jesen, kada učestaju kiše. Slap spominje i Jukić u spomenutom putopisu: Pređe nego se sađe u selo Ždrimci, vidi se strašan jedan slap, gdje se spomenuta rijeka preko jedne klisure strmoglavlja s velikim žamorom. Slap sam posjetio jedne prilike, nakon višednevnog kišnog perioda koji je u pojedinim dijelovima Bosne izazvao katastrofalne poplave. Po pričama upućenih mještana, koji su se zatekli tu, slap dugo godina nije bio toliko jak. Voda je u moćnom, mliječnom mlazu padala u dubinu, raspršujući svuda uokolo kapljice vode, pa otjecala dalje, uskim koritom, probijajući se između stijena koje su stoljeća uglačala i zaoblila. Taj put, od siline buke, već na udaljenosti od oko stotinjak metara od slapa, niste mogli čuti glas sugovornika koji stoji odmah uz vas.
Ždrimački slap opisao je i Ivan Lovrenović u svom putopisu Ikavski zemljopis:
Dolazimo i do prilične strmine, uz koju po putu što se već odavno pretvorio u izlokanu planinsku stazu nije najmudrije autom, pa ga na malom proširenju ostavljamo i nastavljamo pješice. Znamo da slap ne može biti daleko. Izbijamo na malu zaravan, i evo: odozgor, iz velike visine ruši se voda, a na zaravni drvena izletnička konstrukcija s krovom i klupama – za odmor i seirenje (užitak u promatranju nečega lijepog, op.a.). Začarano mjesto.
Prije petnaestak godina, za vrijeme kratkotrajnog perioda polarnih hladnoća, kakve su prije u ovim krajevima bile česte, i koje su više od bilo čega drugoga prizivale u sjećanje dane djetinjstva, kada se temperatura u gradu, nekoliko kilometara udaljenom od slapa, spuštala i do minus dvadeset i šest stupnjeva, Ždrimački slap je desetak dana bio potpuno zaleđen. Jedna veličanstvena slika. Pripadnici lokalne Gorske službe spašavanja tih su se dana uspinjali zaleđenim slapom koji je podsjećao na ledeni artefakt iz začaranih predjela ljudske mašte. To je bilo u vrijeme prije masovne upotrebe dronova, tako da je taj prizor ostao sačuvan tek na lošim fotografijama entuzijasta i zaljubljenika u prirodu, kao maglovito sjećanje na neka davna vremena, prije nego što je fatalno narušen višestoljetni prirodni bioritam planine.
Josip Mlakić, polis.ba