VII. vazmena nedjelja| Jedinstvo, ne uniformnost

Iv 17, 20-26: Isus podiže oči k nebu i pomoli se:
»Oče sveti, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.
Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.
Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.«

Danas slušamo posljednje riječi Isusa prije nego što će biti uhićen. To nisu zapovijedi. Nisu pouke. To je molitva. A znamo: ono što čovjek moli u posljednjim trenucima, otkriva srce. U tom srcu Isus ne misli samo na one koji su s njim tada. Misli na sve koji će, kroz stoljeća, vjerovati. I to ne zahvaljujući njegovim riječima, nego – i to je ključno – njihovim riječima. Riječima učenika.

Isus ne kaže: „Molim za one koji će vjerovati u mene po mojoj riječi“, nego: „na njihovu riječ“. To znači: Božja riječ nije neki sveti tekst zamrznut u prošlosti. Božja riječ je živa, prelazi kroz život svakog od nas, kroz našu konkretnost, kroz našu ljubav, kroz naše padove i dizanja. Vjera ne dolazi iz pukog ponavljanja nauka – nego iz života prožetog evanđeljem. Kad tako vjerujemo, vjera se ne doživljava kao teret, nego kao dar. No često se potkrade drugačiji stav: „Postim, molim, držim zapovijedi… a netko tko to ne čini može jednako u raj?“ Tada vjera postaje forma, računica, teret koji nosimo očekujući nagradu. A vjera nije trgovina s Bogom. Ona je odgovor na Ljubav. Pomoć na putu. Dar koji nas mijenja iznutra, a ne valuta za nebo.

Mi kršćani nismo čuvari jedne nepromjenjive doktrine. Nismo muzejski kustosi svetih istina. Mi smo pozvani biti svjedoci – i to ne riječi, nego ljubavi koja se vidi. Isus ne želi da prenesemo znanje, već iskustvo. Ljubav. Život.

Zato Isus moli: „Da svi budu jedno.“ To ne znači uniformnost koju neki među nama priželjkuju, nego duboko zajedništvo. Ne da svi izgledamo jednako, nego da svi budemo povezani ljubavlju. Kao što su Otac i Sin jedno – ne zato što su isti, nego jer jedan drugoga potpuno daruju – tako je i naše jedinstvo u različitosti poziv na božanski način postojanja. A danas, kad različitosti sve više postaju povod za udaljavanje, umjesto za međusobno obogaćenje, ova Isusova molitva za jedinstvo odzvanja kao poziv i opomena.

Isus ide još dalje. Kaže: „I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima“. Što je ta slava? Slava u Bibliji nije sjaj, nego prisutnost Božje ljubavi u ljudima. A Isus nam je pokazao gdje se ta slava vidi: ne na prijestolju, nego kad pere noge učenicima. Slava Božja nije moć, nego služenje. Bog se ne proslavlja nadmoći, nego poniznošću.

Zato zajednica koja živi ljubav, koja služi, koja se ne boji biti posljednja, postaje znak za svijet. To je jedina „propovijed“ ili „homilija“ koju svijet još želi čuti – i još više: vidjeti. Zar to ne trebaju vidjeti i oni koji sumnjičavo gledaju Crkvu u našem društvu, ne po našim izjavama, nego po našoj blizini s ranjenima, s onima na marginama?

Na kraju, Isus više ne moli. On zahtijeva. Kaže: „Oče, hoću!“ Hoće da svi mi – svi koje mu je Otac dao – budemo s njim gdje je on. A gdje je Isus? Tamo gdje se ljubi do kraja. Tamo gdje se daruje život. Tamo gdje se pere noge i gdje se ne mrzi ni neprijatelja.

I dok mi, kršćani u ovom dijelu svijeta, još uvijek nosimo ožiljke prošlih sukoba i podjela – i dok se ponekad više definiramo prema „onima drugima“ nego prema Kristu – Isus nam kaže: ‘Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom’.

To je Crkva koju Isus želi: ne savršena, ne zatvorena u sebe, nego ranjena ljubavlju. Isus ne traži savršenost, nego otvorenost. Ne očekuje svetost kao gotov proizvod, nego put prema njoj – zajednički, strpljiv, ranjiv i pun milosrđa.

Isus kaže: „I njima sam očitovao tvoje ime.“ Kad je to učinio? Ne čudom, ne silom, nego – kad je prao noge. I objavit će ga opet – kad na križu oprosti svojim mučiteljima. To je pravi Božji „identitet“: Bog koji ljubi, i kad ga mrze. Bog koji daje život, i kad ga ubijaju. Upravo je to poslanje Crkve danas: ne da trijumfira, nego da pere noge. Ne da sudi, nego da pridiže. Ne da se zatvori u prošlost, nego da ljubi u sadašnjosti.

Nije nam dano posjedovati istinu. Dano nam je živjeti ljubav. I svatko tko nas susretne, treba osjetiti: „Ovdje je Bog. Ovdje je netko tko nije samo dobar – nego koga ljubav mijenja i preobražava.“

Evo nas, u toj Isusovoj molitvi. Nismo zaboravljeni. Nismo samo prošlost Crkve. Mi smo njegova sadašnjost. I budućnost. Po nama svijet može povjerovati. Ili odustati. Hoće li povjerovati – ovisi ne o riječima, nego o tome hoćemo li, poput Isusa, ljubiti do kraja.

Branko Jurić, polis.ba