Erich Fromm: O individualnom i društvenom narcizmu

Po čemu prepoznajemo narcisoidnog čovjeka?

Jednu vrstu narcisoidnih osoba se može lako prepoznati. Takvi se pojavljuje sa svim znacima samodostatnosti. Kada narcis izgovori nekoliko beznačajnih riječi, primjećuje se na njemu kao da ima osjećaj da je nešto izričito važno izgovorio. Druge uglavnom ne sluša i gotovo ga ne zanima što drugi govore. (Ako je inteligentan, pokušat će to prikriti tako što će postaviti pitanje i praviti se da je za to zainteresiran.)

Narcisa se može također i po tome prepoznati što on izrazito osjetljivo reagira na svaku kritiku. Ta se osjetljivost može izraziti i tako što osoba osporava da je kritika uvjerljiva ili na nju reagira s bijesom ili depresijom. U mnogim se slučajevima narcisoidnost skriva iza skromnog i poniznog držanja; doista se često događa da narcisoidna osoba svoju poniznost čini predmetom svoga samoobožavanja.

Koliko god se činili različitima mnogobrojni izražajni oblici narcizma, svima im je zajedničko nedostatak stvarnog interesa za vanjski svijet. Ponekad se narcisoidnu osobu može prepoznati po izrazu lica. Nekad se na licu takve osobe uočava sjaj ili osmjeh, što nekima odaje izraz samodopadnosti dok drugima djeluje kao netko tko zrači srećom, povjerenjem i dječjom nevinošću. Narcizam se često, posebno u ekstremnim oblicima, prepoznaje po posebnom sjaju u očima, kojeg neki smatraju znakom svetosti, dok drugi u njemu vide znak blage ludosti. Izrazito narcisoidna osoba priča nezaustavljivo – često i dok se jede, pri čemu i sama zaboravlja jesti, prisiljavajući sve druge da na nju čekaju. Druženje i objedovanje su joj manje važni od njezinog „Ja“.

Narcis idealizira svoje

Narcis ne mora nužno cijelu svoju ličnost učiniti predmetom svog narcizma. Često je samo jedan aspekt njegove ličnosti zaposjednut narcizmom, kao naprimjer ugled, inteligencija, tjelesna sposobnost, duhovitost, dobar izgled (ponekad čak ograničen na pojedinosti poput kose ili nosa). Ponekad se narcizam odnosi na osobine na koje neka normalna osoba ne bi uopće bila ponosna, poput njegove sposobnosti da predosjeća strah i tako predvidi opasnost. „On“ se poistovjećuje s jednim aspektom sebe. Pitamo li se tko „on“ jest, točan bi odgovor morao glasiti da je „on“ njegov razum, slava, bogatstvo, penis, savjest i tako dalje.

Kod narcisa može svaka od ovih parcijalnih osobina, koje čine njegov identitet, biti objektom njegovog narcizma. Netko tko svoju ličnost predstavlja kroz posjedovanje, može vrlo dobro prihvatiti prijetnju svom ugledu ili dostojanstvu, dok bi prijetnja posjedu bila shvaćena kao prijetnja vlastitom životu. Za nekoga tko svoju ličnost predstavlja kroz inteligenciju, toliko je bolno kada kaže nešto glupo da zbog toga može zapasti u stanje duboke depresije.

Što je narcizam intenzivniji to narcis teže priznaje da je greška na njegovoj strani i teže prihvaća opravdanu kritiku drugih. On gubi kontrolu zbog štetnog ponašanja drugih ili misli da drugi nemaju dovoljno suosjećanja ili da su neuki kako bi mogli ispravno vrednovati.

Ostaje nam spomenuti još jedan aspekt koji narcizam dodatno komplicira. Jednako kao što narcis vlastitu „sliku sebe“ čini predmetom narcisoidnog simpatiziranja, on tako čini i sa svime što je s njegovom osobom povezano. Njegove ideje, njegovo znanje, njegova kuća, ali i ljudi u njegovoj „interesnoj sferi“ postaju objektom njegovog narcisoidnog simpatiziranja. Kao što je Freud pokazao, vjerojatno najčešći primjer narcisoidnog simpatiziranja jest prema vlastitoj djeci. Mnogi roditelji vjeruju da su njihova djeca ljepša i inteligentnija od ostalih ljudi. Što su djeca manja, čini se da su ove narcisoidne prosudbe intenzivnije. Roditeljska ljubav prema malom djetetu, posebno majčinska, je u značajnoj mjeri ljubav prema djetetu kao proširenje vlastitog sebstva.

I kod odraslih, kod muškarca i žene, ljubav ima narcisoidne crte. Zaljubljeni muškarac može svoj narcizam prenijeti na ženu, nakon što ona postane „njegova“. On ju obožava i časti na temelju onih svojstava koja je on na nju prenio. Samo zato što je ona postala dijelom njegova sebstva, ona postaje nositeljem velikih svojstava. Jedan je takav čovjek često mišljenja da je sve što on posjeduje izuzetno divno te postaje u ovaj posjed doslovno „zaljubljen“. (…)

Gubitak racionalne prosudbe i izraženija uvredljivost

Najopasnija posljedica narcisoidnog vezanja je gubitak racionalne prosudbe. Objekt narcisoidnog interesa smatra se dragocjenim (lijepo, dobro, pametno, itd.) ne na temelju objektivnog vrijednosnog suda, nego zato što se radi o mojoj osobi i zato što to meni pripada. Narcisoidni vrijednosni sud je predrasuda, on nije objektivan. Obično se jedna takva predrasuda na jedan drugi način racionalizira i jedna takva racionalizacija može, ovisno o inteligenciji i prefinjenosti narcisa, više ili manje zavarati. Kod narcizma jednog alkoholičara, ovo se izobličenje lakše prepoznaje. Ovdje pred sobom imamo čovjeka koji površno i banalno brblja te pritom poprima izraz lica i govori određenom intonacijom kao da je izgovorio najljepše i najzanimljivije stvari. On subjektivno ima euforičan osjećaj da je u odnosu na sve izrazito nadmoćan, dok se u biti nalazi u stanju napuhanosti svog ega. (…)

Ovo vodi teškom narušavanju sposobnosti mišljenja i prosuđivanja, jer se ono uvijek iznova zamagljuje kad god se on mora baviti samim sobom ili onim što mu pripada. Na taj se način izobličuje prosudba narcisa također i prema stvarima koje se ne tiču njega samoga ili njegova vlasništva. Vanjski svijet (Ne-Ja) manje je vrijedan, opasan je i nemoralan. Tako narcis dospijeva do enormnog izobličenja stvari. Precjenjuje sebe samoga i sve što mu pripada. Sve izvan toga se podcjenjuje. Evidentno je koliko štete jedno takvo držanje donosi sposobnosti prosuđivanja i objektivnosti.

Jedan još daleko patološkiji element u narcizmu je emocionalna reakcija na kritiku bilo koje narcisoidno zauzete pozicije. Inače nema potrebe za ljutnju kada se dobije kritika na nešto rečeno ili urađeno, pod uvjetom da je kritika korektna i nije izgovorena u neprijateljskoj namjeri. Nasuprot tomu, narcis reagira vrlo ljutito na svaku kritiku koja mu se uputi. On je sklon svaku kritiku protumačiti kao neprijateljski napad, jer se nju – jasno – po prosudbi njegova narcizma ne može ni zamisliti opravdati.

Intenzitet njegovog bijesa može se samo potpuno razumjeti kada se ima na umu da narcis nema povezanost sa svijetom, sam je i strah ga je. Ovaj osjećaj usamljenosti i straha on kompenzira narcisoidnim samonapuhivanjem. Ako je on svijet, onda ne postoji vanjski svijet koji mu može uliti strah; budući da je on sve, on nije sam. Stoga se on u cijeloj svojoj egzistenciji osjeća ugroženim kada se povrijedi narcizam. Kada se ugrozi njegova jedina zaštita pred strahom – samonapuhivanje – ponovno izbija strah i dovodi ga do intenzivnog bijesa. Ovaj bijes je utoliko intenzivniji jer on nema mogućnosti ublažiti ga prikladnim protumjerama; samo uništenje onoga koji upućuje kritiku – ili samouništenje – može jednog takvog čovjeka očuvati od gubitka njegove narcisoidne sigurnosti.

On nema povezanost sa svijetom, niti ga svijet zanima; on je ništa i nitko, jer nije razvio svoje sebstvo kao središte svoje povezanosti sa svijetom. Postane li njegov narcizam tako teško ranjen da ga više ne može održati, ruši se njegovo Ja i njegova subjektivna reakcija na ovo rušenje je osjećaj depresije. Element tuge u melankoliji odnosi se prema mojem mišljenju na narcisoidnu sliku izvrsnog „Ja“ koje je umrlo i zbog čega depresivna osoba tuguje. (…)

Fenomen društvenog narcizma

Do sada smo opisivali dinamiku individualnog narcizma i njegovu patologiju. To bi nam trebalo omogućiti da razumijemo i fenomen društvenog narcizma i njegove uloge, jer je on često izvor nasilja i ratova. (…)

Društveni narcizam nije tako lako prepoznati kao individualni. Pretpostavimo da netko drugim ljudima kaže: „Ja (i moja obitelj) smo najizvrsniji ljudi na svijetu; jedino smo mi uredni, inteligentni, dobri i pristojni; svi drugi su prljavi, glupi, nečasni, neodgovorni.“ Većina bi ovakvoga držala za neotesanog, neuravnoteženog ili čak ludog. Ali kada, nasuprot tome, jedan odličan govornik nastupi pred okupljenom masom i kada „ja“ i „moja obitelj“ zamijeni riječima narod (ili rasa, religija, politička partija, itd.), tada će ga mnogi slaviti i obožavati zbog njegovog patriotizma i bogobojaznosti.

Pripadnici drugih naroda i religija jedan takav govor će mu uzeti za zlo iz jednostavnog razloga jer su u njemu loše prikazani. Unutar jedne grupe koja je istaknuta u odnosu na ostale pojedinac se osjeća polaskanim u svom osobnom narcizmu i budući da se milijuni slažu s određenim tvrdnjama, one mu se čine razumnima. („Razumno“ u očima većine ljudi je ono oko čega se, ako ne svi, onda barem značajan broj ljudi slaže; „razumno“ za većinu ljudi nema nikakve veze s razumom nego s usuglašenošću.)

Grupa na koju se ovaj narcizam odnosi promijenila se tijekom povijesti po strukturi i opsegu. Kod primitivnih plemena i klanova moglo se raditi samo o nekoliko stotina članova; ovdje pojedinac još nije bio „individuum“, nego se kroz krvno srodstvo grupe ujedinjavao u „primarnu vezu“, koja još nije bila pokidana (usp. u vezi s ovim vidi moja objašnjenja u knjizi „Bijeg od slobode“). Narcisoidni angažman se u klanu još više učvršćuje i zbog toga što članovi izvan vlastitog klana nemaju emocionalnih veza.

U toku razvoja čovječanstva neprestano se susrećemo s rastućim područjem socijalizacije; izvorno mala, na krvnom srodstvu utemeljena, grupa stalno je ustupala mjesto većim grupama, koje su se temeljile na istom jeziku, istom društvenom poretku ili istoj vjeri. Veći opseg grupe ne znači nužno smanjenje patoloških karakteristika narcizma. „Bijeli“ ili „arijevski“ narcizam grupe jednako je maligan, kao što on može biti i na osobnoj razini za pojedinca.

U pravilu nailazimo na tendenciju da u procesu socijalizacije koji vodi stvaranju većih grupa, potreba za suradnjom s mnogim drugima, pa i različitim ljudima koji nisu povezani krvnim srodstvom, djeluje protiv narcisoidnog naboja unutar grupe. Jednako vrijedi i s druge strane: Postoji tendencija da se u istoj mjeri u kojoj velika skupina (nacija, država, religijska zajednica) koristi svoj narcisoidni naboj kako bi proizvela nešto vrijedno u materijalnom, intelektualnom ili kulturnom području, da se kroz taj proces smanjuje narcisoidni naboj.

Narcizam grupe ili humanizam

Od renesanse naovamo su dvije suprotstavljene snage – narcizam grupe i humanizam – imale svoj vlastiti razvoj. Nažalost, narcizam grupe ostavio je humanizam daleko iza sebe. Tijekom kasnog srednjeg vijeka i renesanse još se činilo kao da je u Europi pripremljeno tlo za politički i religijski humanizam, ali se ta nada nije ispunila. Novi oblici narcizma grupe su se pojavili i zavladali narednih desetljeća.

Ovaj narcizam grupe poprimio je raznovrsne forme, religijsku, nacionalnu, rasnu i političku. Bez obzira jesu li se protestanti suprotstavljali katolicima, Francuzi Nijemcima, bijelci crncima, arijevci nearijevcima – njihovo međusobno suprotstavljanje bilo je različito po sadržaju, ali psihološki se tu uvijek radilo o istom narcisoidnom fenomenu te fanatizmu i destruktivnosti koji su iz njega proizašli.

Dok je narcizam grupe rastao, dalje je se razvijao i njegov oponent, humanizam. U osamnaestom i devetnaestom stoljeću – od Spinoze, Leibniza, Rousseaua, Herdera i Kanta do Goethea i Marxa – razvila se misao, da postoji samo jedan ljudski rod i da svaki pojedinac u sebi nosi cijeli ljudski rod, da ne smiju postojati privilegirane grupe koje postavljaju zahtjev kako su njihove privilegije utemeljene u prirodno datoj nadmoći.

Prvi svjetski rat zadao je humanizmu težak udarac i vodio je sve više i više stvarnim orgijama grupnog narcizma: nacionalnoj histeriji kod svih vodećih zemalja učesnica tog rata, Hitlerovom rasizmu, Staljinovom obogotvorenju partije, religijskom fanatizmu kod muslimana i hindusa i antikomunističkom fanatizmu na Zapadu. Različite manifestacije narcizma grupe vodile su svijet u ponor totalnog uništenja.

Kao reakcija na ovu prijetnju ljudskom rodu, vidljivi su danas renesansa i humanizam u svim zemljama i kod predstavnika različitih ideologija; postoje radikalni humanisti kako među katoličkim, tako i među protestantskim teolozima, među socijalističkim kao i među nesocijalističkim filozofima. Odlučujuće pitanje o sudbini ljudskog roda moglo bi biti hoće li ideje neohumanista i uža povezanost ljudskog roda zahvaljujući novim komunikacijama otkloniti opasnost totalnog uništenja. (…)

Narcizam grupe i destrukcija

Povrijedi li se narcizam jedne grupe, susrećemo se s jednakom reakcijom bijesa o kojoj smo već gore govorili. Postoji mnoštvo povijesnih primjera. Postoje brojni povijesni primjeri u kojima je omalovažavanje simbola narcizma grupe izazvalo ispad bijesa koji je graničio s ludilom. Oskvrnuće nacionalne zastave, pogrđivanje boga kojeg grupa časti ili uvreda njezinog vladara ili vođe ili gubitak rata ili teritorija već su kod naroda proizveli osjećaj za odmazdu, koji onda ove potiče da započnu novi rat. Rana nanesena narcizmu može se izliječiti samo ako se zločinac uništi i time nanesena povreda narcizmu učini nepostojećom. Individualna i nacionalna osveta zasniva se na povrijeđenom narcizmu i na potrebi „izlječenja“ rana istrjebljenjem zločinca.

Valja spomenuti još jedan element narcisoidne patologije. Jedna grupa čvrsto oblikovana narcizmom želi po svaku cijenu imati vođu s kojim se može identificirati. Što je moćniji vođa, moćniji je i njegov sljedbenik. Osobnosti koje se kod individue izraženo narcisoidne za ovu su funkciju najkvalificiranije. Narcizam vođe koji ima uvjerenje o vlastitoj veličini i kojem je zdvajanje strano, upravo je ono što privlači narcizam onih njemu podređenih. Napola sumanuti vođa često je najuspješniji – sve dok ga njegov nedostatak objektivnog prosuđivanja, reakcije bijesa na svaki neuspjeh i potreba da očuva svoju sliku svemoći ne navedu na pogreške koje vode njegovom padu. Uvijek postoje talentirane polupsihotične osobe koje su spremne zadovoljiti potrebe narcisoidne mase.

Prevladavanje narcizma

Kakvo značenje fenomen narcizma posjeduje s etičko-duhovne točke gledišta postaje sasvim jasno ako imamo na umu da se bitno učenje svih velikih religija može sažeti u jednoj rečenici: Čovjekov cilj je prevladavanje narcizma.

Nigdje to nije toliko izraženo kao u budizmu. Budino učenje polazi od toga da se čovjek može jedino osloboditi patnje ako se probudi iz svoje iluzije i postane svjestan svoje zbilje, realnosti bolesti, starenja, smrti i nemogućnosti dosezanja cilja svojih želja. „Probuđeni“ čovjek je po budizmu onaj koji je nadvladao svoj narcizam i stoga je kadar biti budan.

Ove bi se misli mogle i drukčije izraziti: Samo ako se čovjek oslobodi iluzije o svom neuništivom Ja, samo ako tu iluziju zajedno sa svim drugim objektima svoje pohlepe može napustiti, tek tada se može otvoriti svijetu i u potpunosti s njim stupiti u odnos. Psihološki gledano, ovaj proces potpunog buđenja identičan je oslobađanju od narcizma kroz upućenost na svijet.

U židovskoj i kršćanskoj predaji isti cilj se izražava različitim riječima, koje jednako vode prevladavanju narcizma. U Starom zavjetu se kaže: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga“ (Lev 19,18). Zapovijed ovdje glasi da se prevlada narcizam barem onoliko da nam bližnji bude jednako važan kao mi sami sebi. Ali Stari zavjet ide još i dalje i predlaže da se i „stranca“ treba ljubiti. „Ljubi ga kao samoga sebe; jer i sami ste bili stranci u Egiptu“ (Lev 19,34).

Stranac je netko tko ne pripada mojem klanu, obitelji, narodu; on nije dio grupe s kojom sam narcisoidno povezan. On je samo običan čovjek. U strancu se otkriva ljudsko biće. Iz ljubavi prema strancu, nestala je narcisoidna ljubav, a to znači da ljudsko biće volim u onome što ono jest i u njegovoj drugačijosti od mene, a ne zato što je isto kao ja. (…)

Humanistička orijentacija može biti čovjeku od velike pomoći u pokušaju prevladavanja narcizma. Kao što je već navedeno, moramo u tom pogledu promijeniti naš obrazovni sustav, da se primarno ne teži tehničkoj nego znanstvenoj orijentaciji; to znači da se učimo kritičkom mišljenju, objektivnosti, prihvaćanju stvarnosti i poimanju istine koja se ne podvrgava nikakvim pretenzijama za moć i koja vrijedi za svaku zamislivu skupinu. Ako civilizirani narodi uspiju kod svoje omladine probuditi znanstvenu orijentaciju kao temeljni stav, već ćemo mnogo postići u našoj borbi protiv narcizma.

Drugi faktor koji vodi u istom pravcu je popularizacija humanističke filozofije i antropologije. Ne možemo očekivati da će sve filozofske ili religijske razlike nestati. To ne bi bilo ni poželjno, budući da bi uspostava jednog sustava koji bi tvrdio da je „pravovjeran“ sustav samo vodilo novom izvoru narcisoidne regresije.

Unatoč svim postojećim razlikama, postoji zajedničko humanističko iskustvo i vjerovanje. Ovo vjerovanje glasi: Svaki pojedini pripadnik ljudskog roda u sebi nosi „ljudsku uvjetovanost“ (conditio humana) koja je za sve ljude jednako unatoč neizbježnim razlikama, npr. u inteligenciji, nadarenosti, veličini i boji kože. Ovo humanističko iskustvo nastaje u osjećaju da mi ništa ljudsko nije strano, da „sam ja ti“, da me drugo ljudsko biće stoga može razumjeti, jer oba dijelimo iste elemente ljudske egzistencije.

---

Prevedeni tekst je izvadak iz knjige Ericha Fromma, Die Seele des Menschen. Ihre Fähigkeit zum Guten und zum Bösen, DTV 2016. Izvadak je kao zasebni dodatak objavljen u: Philosophie Magazin 3/2025. Prijevod: J. Š., polis.ba

---