Učitelj Eckhart: umijeće življenja

Kako čovjek treba živjeti? Čini se da je veliki dominikanski teolog i duhovni učitelj Meister Eckhart (oko 1260.–1328.) sebe vidio upravo kao učitelja umijeća življenja. Na jednom mjestu kaže da pravi učitelj mora biti više „učitelj života“ (Lebemeister) nego „učitelj čitanja“ (Lesemeister). „Tko uči i iznosi na svjetlo, mora svojim nutarnjim životom svijetliti… Vrjedniji je jedan ‘učitelj života’, nego tisuću ‘učitelja čitanja’.“ Sebe nije toliko shvaćao kao „predavača“ koji prenosi teoriju – iako je bio izvrstan skolastički teolog koji je predavao u Parizu i Kölnu – nego više kao „učitelja života“ koji je htio slušatelje uvesti u umijeće življenja.

Eckhart živi duhovni život u stvarnom životu, u životu koji se živi iz dana u dan. Nije bio redovnik pritajen u svojoj ćeliji, nikakav duhovni romantičar koji čezne za samostanskim utočištem sklanjajući se od društvenog angažmana. Bio je profesor, izvanredno obrazovan, ali se njegovo najdublje duhovno sazrijevanje nije odvijalo u akademskom okruženju, nego u interakciji sa stvarnim životom. Možda je baš zato mogao izjaviti: „Život daruje najplemenitiju spoznaju.“ On je naučio vjerovati životu i vlastitim životnim iskustvima.

Život mu je bio izrazito aktivan. On se, međutim, nikada ne tuži da nema vremena za „duhovni život“. Djelovao je kao profesor teologije, bio je redovnički poglavar dominikanskog reda i dušobrižnik južnonjemačkih ženskih samostana. Ostavio nam je svoja latinska i njemačka djela, osobito propovijedi.

Njegov duhovni put pokušava u nama razviti „određeni stav koji je zdrav, realističan i životvoran, i koji će u nama ostati konstantan tijekom svih stanja svijesti, normalnih ili nenormalnih, ugodnih ili neugodnih. Taj stav je stav odricanja, odmaknutog ‘puštanja’, otvorene i opuštene prijemljivosti za sadašnji trenutak i sve što on sadrži.“ (Cyprian Smith, Put paradoksa. Duhovni život po učenju Meistera Eckharta, str. 99.)

Eckhart voli život. Slavi život. U njegovim tekstovima ima šaljivih dosjetki, ljudske radosti i užitka u životu. Život je dar Božji. „Među svim stvarima ništa nije tako poželjno kao život. I opet, ne postoji nijedan život, ma kako on bio loš i težak, da čovjek ne bi ipak htio živjeti…“ Život se svaki dan iznova stavlja u naše ruke. Nažalost, danas smo izgubili osjećaj značenja i jedinstvenosti ljudskog života na zemlji.

Bog je Život (Trojstvo), a život je nepresušan izvor, neiscrpno vrelo svega obilja. Ekstaza životne radosti očitovanje je blizine Božje u stvorenjima. Za njega su sva stvorenja „puna Boga“. Tu radost života na jednom mjestu predočuje slikom razigrana konja na zelenom pašnjaku.

Eckhart voli život. Slavi život. U njegovim tekstovima ima šaljivih dosjetki, ljudske radosti i užitka u životu. Život je dar Božji. ‘Među svim stvarima ništa nije tako poželjno kao život. I opet, ne postoji nijedan život, ma kako on bio loš i težak, da čovjek ne bi ipak htio živjeti…’ Život se svaki dan iznova stavlja u naše ruke

Duhovni život trebao bi biti trijumf života, kreacije i duha. Čovjek, nažalost, može biti kreativan i na zao način, može koristiti vlastite sposobnosti za stvaranje još veće količine bola i nasilja. Eckhart nas potiče da koristimo kreativnost radi osobne i društvene preobrazbe. On vidi ljudski potencijal da djeluje božanski, putem ljubavi i putem ljepote, stvarajući i dijeleći. Duhovna tradicija koju propovijeda učitelj Eckhart jest tradicija koja vjeruje da je život sam po sebi Božja stvaralačka energija, Božji Dabar, u pokretu (usp. Matthew Fox, In principio era la gioa, str. 3-26.). On nas poziva da svakidašnji život razumijevamo kao duhovnu vježbu ili praksu. Uvijek iznova ponavlja da se ljudski život ostvaruje samo i jedino u bezvremenom sada.

Bez zašto

Često u životu postavljamo pitanja: Zašto ovo, zašto ono? Zašto stvari, zašto svijet, zašto život, zašto patnja… Odgovori dolaze i odlaze, ali pitanja ostaju. Eckhart poziva da naučimo živjeti „bez zašto“. „Tko bi tisuću godina pitao život: ‘Zašto ti živiš?’ – on bi, kad bi mogao govoriti, odgovorio ništa drugo nego: ‘Ja živim zato da živim.’ To dolazi odatle što život živi iz svog vlastitog temelja i iz onog vlastitog navire; stoga on živi bez Zašto upravo u tome da sam sebi živi.“

Tako Eckhart prekida igru pitanja i odgovora i otvara prostor za ono neodgovoreno. Iz respekta prema misteriju života koji nadilazi sva naša shvaćanja. „Živim zato da živim…“ Te rečenice podsjećaju na umijeće bezbrižna života na koji Isus poziva u propovijedi o Božjoj providnosti u slici „poljskih ljiljana“ kako rastu u svojoj raskoši. Poput ruže koja živi ne pitajući zašto. Takvu lakoću postojanja može se osjetiti kada otpadne tromost na koju nas osuđuju sve zemaljske fiksacije.

Ne tražiti više razlog onoga što jest znači naći jedini razlog: Boga. „Sve stvari imaju svoje zašto, ali Bog nema svoje zašto, a čovjek koji od Boga traži nešto osim njega samoga pravi od Boga „zašto“. U dubini duše nema više pitanja. To je stanje „bez zašto“. Jedino onaj koji traži samo Boga naći će Boga. Tražiti „bez zašto“ bit će otkrivanje jedinog zašto svih stvari: Boga. Bog više nije „objašnjenje“, nego Dar koji daje smisao svemu.

Eckhart nas poziva na meditiranje o smislu besplatnosti u našem djelovanju i u našem odnosu s Bogom. Po njemu, duhovni život podrazumijeva bitno drukčiji odnos prema svijetu od onoga koji nam danas želi nametnuti instrumentalizaciju života. Što god nam je u životu stvarno važno, činimo to ne očekujući zahvalnost ili uzvrat – jer je to stvar srca, jer to činimo iz ljubavi, iz unutarnje potrebe, a ne iz nekog koristoljubivog motiva. Služimo besplatno. Takav stav čini nas slobodnima da živimo ono što želi živjeti u nama i što želi živjeti iz nas. Iz takva pogleda na život rađa se zatim stav prepuštanja životu, slobodno i stvaralačko djelovanje koje ne treba tuđe odobravanje ili pohvalu niti mari za kritiku.

I u odnosu prema Bogu, Eckhart ne voli stav „do ut des“ (dajem ti da mi daš). On hoće u naš duhovni život uvesti jednu uzvišeniju perspektivu, perspektivu besplatnosti, perspektivu slave Božje. „Iz tog svoga najintimnijeg dna trebaš činiti sva svoja djela, bez „zašto“. Kažem doista: Dok svoja djela činiš radi kraljevstva nebeskog ili radi Boga ili radi svoga vječnog blaženstva, (dakle) izvana (motiviran), s tobom zaista nije u redu. Može te se doduše prihvatiti, ali to ipak nije ono najbolje. Jer, zaista, ako neko umišlja da u nutarnjosti, pobožnosti, slatkom ushićenju i posebnoj obasutosti Božjim milostima, dobiva više nego pokraj vatre ognjišta ili u staji, taj ne čini ništa drugačije nego da bi uzeo Boga, ovio mu oko glave ogrtač i gurnuo pod klupu.“

Tko dakle nauči živjeti „bez zašto“, stječe neposrednost s Bogom te iščezava svijest razdjeljujećeg dvojstva između čovjeka i Boga (usp. André Gozier, Rađanje Boga u duši, 52). U konačnici, Eckhart poziva da u svom životu razvijamo stav predanja i bezuvjetnog povjerenja. „Istinska i savršena ljubav prepoznaje se po velikom pouzdanju i povjerenju u Boga… Čovjek nikada ne može imati previše povjerenja u Boga. A s onima koji su imali veliko povjerenje u njega uvijek je uspio ostvariti velike stvari.“

Četiri koraka

Kölnski Učitelj nije posjedovao samo intelektualnu kreativnost već i mnogo praktične mudrosti i zdravog razuma. Bio je nadaren i mudar dušobrižnik. Tako pripovijeda sljedeću prispodobu: „Sad pretpostavljam da neka osoba ima sto maraka od kojih izgubi četrdeset i zadrži šezdeset. Ako osoba sada želi nastaviti razmišljati o četrdeset koje je izgubila, ostaje neutješna i nesretna.“ Na temelju te prispodobe on ukazuje na neke praktične korake kako se osloboditi nezdravog razmišljanja u koje možemo upasti (usp. Lorenz Marti, Wie schnürt ein Mystiker seine Schuhe?, 115-117).

Učitelj Eckhart poučava neke najosnovnije životne mudrosti koje su itekako bitne u našoj svakidašnjici. Vrijedi ponoviti jednu opomenu koju valja imati stalno pred očima: ‘Sjeti se dobroga što još imaš i posjeduješ.’ Ta rečenica otvara nova obzorja

Prvi se korak sastoji u tome da prestanemo stalno misliti kako bi bilo lijepo da su stvari krenule drugim smjerom. Takve spekulacije samo pojačavaju naše neraspoloženje. Zato on kaže: „Sve dok misliš kako bi bilo bolje da su svari bile drugačije, nikada nećeš pronaći mir.“ Eckhart savjetuje da otpustimo besmislene misaone igre: „Što bi bilo, da je bilo…“

Drugi korak: moram prestati stalno se uspoređivati s onima kojima navodno ide bolje u životu: „Ako želiš biti utješen, zaboravi one kojima je bolje i misli na sve one kojima je gore.“ Ako se već moraš uspoređivati, tada to čini u pravom smjeru. Time što se učim pogledati prema dolje, prema svim onima kojima je u životu teže, lakše nosim svoju neugodnu situaciju.

Treći korak: umjesto da jadikuješ nad onim što je izgubljeno, trebao bi biti zahvalan za dobra vremena, koja si mogao doživjeti prije svih nepoželjnih, neugodnih promjena: „Trebaš zahvaliti Bogu koji ti je dao sve ono što si mogao izgubiti.“

Nije lako biti zahvalan za nešto što sam u međuvremenu izgubio. Ali takva zahvalnost otvara oči: Ono što se prije činilo samorazumljivim, pokazuje sa sada, gledajući unatrag, kao dragocjen dar. Zahvalnost mijenja moje misli i moj kut gledanja. Još nešto kaže Eckhart: „Ako je jedina molitva koju si molio cijelog života bila ‘Hvala’, to će dostajati.“

Četvrti korak, najvažniji: umjesto da se fiksiram na ono što sam izgubio, morao bih paziti na dobro koje mi je također preostalo. Na primjeru 40 izgubljenih maraka: „Ali kada bi se ta osoba okrenula onim šezdeset maraka koje još ima, i usmjerila svoju pozornost na tih šezdeset i pogledala ih izbliza i čavrljala s njima, onda bi se sigurno utješila.“

Učitelj Eckhart poučava neke najosnovnije životne mudrosti koje su itekako bitne u našoj svakidašnjici. Vrijedi ponoviti jednu opomenu koju valja imati stalno pred očima: “Sjeti se dobroga što još imaš i posjeduješ.“ Ta rečenica otvara nova obzorja.

---

Anđelko Domazet, polis.ba

---