XXXII. nedjelja kroz godinu | Bog života se pokazuje u stavu praktičnog dobrog djelovanja

Lk 20, 27-38: Pristupe k Isusu neki od saduceja, koji niječu uskrsnuće. Upitaše ga: “Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.” Reče im Isus: “Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća. A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive.”

Navikli smo da nam je uskrsnuće sasvim poznata i sasvim razumljiva stvar. I to valjda i ne može drukčije niti je po sebi nešto loše. Ipak mi u uskrsnuće vjerujemo, a vjera nije baš sasvim samorazumljiva stvar: na vjeru čovjek odgovara i odlučuje se prihvatiti ponudu koja ne mora nužno biti najlogičnija, najisplativija pa ni najrazboritija. Uskrsnuće kao stvar vjere jest i ono neočekivano, ono čemu se po logici stvari ne bismo nadali jer na koncu nadilazi svako naše zamišljanje, ali je također ono što čovjek može slutiti, željeti, čemu se smije nadati. Uskrsnuće je za nas kršćane u bitnome odgovor Božjeg života našem ljudskom životu i time Božja riječ o samome sebi kao Bogu vjernom i Bogu za ljude. Bogu kakav se nedvosmisleno i nezamislivo angažirano objavio u Isusu Kristu.

U današnjem evanđeoskom tekstu Isusu dolaze neki od saduceja. Oni su bili jedna od skupina u ondašnjem židovskom društvu: politički i vjerski najutjecajnija skupina. U religioznom smislu bili su konzervativni, neskloni promjenama i novostima, držali se Petoknjižja i – što je za nas zanimljivo – nisu vjerovali u anđele i uskrsnuće. Zato je pitanje koje postavljaju Isusu zapravo zamka, a primjer koji mu iznose dobra prilika da ga ismiju. Na terenu rasprave o uskrsnuću žele učiniti ono što su uglavnom željeli Isusovi protivnici: uhvatiti ga u riječi i narugati mu se. Znamo da je u evanđeljima ovo prvo česta strategija pravovjernih kojima su Isusove riječi bile previše za njihove uši, a ni izrugivanje s Isusom nije bilo neuobičajeno: sjetimo se samo podrugljiva i pogrdna naziva: Izjelica i vinopija, prijatelj carinika i grešnika.

Saduceji su realni ljudi: u vjeri, u politici, u nacionalnim stvarima. Božju blizinu i blagoslov čovjeka promatraju u čisto ovozemaljskim okvirima: u bogatstvu, hramskim obredima, vršenju zapovijedi svetog zakona; za ono što je izvan toga nisu pokazivali previše interesa. Iako su kao i svi Židovi imali negativni stav prema rimskim okupatorima, ipak su bili realno-politički nastrojeni: surađivali su s Rimljanima i nastojali odatle izvući korist za narod i sebe. Nisu podržavali pobune protiv Rimljana jer su se bojali njihove odmazde. Njihovo geslo je stoga sasvim dobro moglo biti: bolje da jedan umre, nego da sav narod strada.

Priča s kojom Isusu iznose „problem“ jest vezana uz tzv. leviratski brak. Prema židovskom zakonu čovjeku koji bi umro bez potomstva trebao je njegov najbliži srodnik – obično brat – izroditi potomstvo s njegovom udovicom. Iako su svi to predano nastojali i neuspješno činili, što saduceji odobravaju, postavlja se pitanje čija će ta žena biti o uskrsnuću mrtvih. U ovom podrugljivom poigravanju s Isusom saduceji namjerno koriste simbolički važni i snažni broj sedam. Postavljena je dakle zamka za Isusa što god da odgovori neće dobro proći. Takav je barem bio račun saduceja.

Isus, međutim, ne prihvaća njihovu metodu. On se u stvari uskrsnuća i „onog“ svijeta ne upušta u fantazije koje su u njegovo vrijeme bile jako raširene u židovstvu, a ne manjka ih ni danas. On se ne bavi nebeskom geografijom niti opisuje vječne stanove. Ne bavi se ni hijerarhijama i korovima koji će tamo vladati. Isus zapravo krajnje jednostavno ide u središte stvari i problema. Čovjekovo postojanje nije ograničeno samo na ovaj svijet, nego je otvoreno i pozvano za postojanje s Bogom. To nije naprosto nastavak svega poznatog, nego je nešto novo, drukčije, iznenađujuće. To je ono što oko nije vidjelo i uho nije čulo. U njemu ne važe zakonitosti prirode niti poznatih i postojećih odnosa, u njemu vrijedi onaj najdublji i najintimniji odnos povjerenja. Odnos koji je i poznat i neuhvatljiv: u njemu se čovjek predaje potpuno, slobodno, bez straha, s nadom i ljubavlju.

Upravo taj kome se predaje – veli Isus – jest Bog otaca, Bog u kojeg se saduceji kunu, a čiju dubinu i vjernost ne žele ozbiljno shvatiti. On je Bog života i živih: ono što ljudi ne mogu zadržati to Bog iz ljubavi i radosti slobodno daruje; on s ljudima – ne samo s pojedincima, nego sa svakim čovjekom – želi odnos vjernosti koja pobjeđuje strah i ne ostavlja ni u onim trenucima užasa smrti i razaranja. Bog života je neugasivi plamen želje za ljudskim odgovorom, on je toplina osobnog odnosa u beživotnoj hladnoći smrti, on je dobri Otac koji nas očekuje i raduje nam se. Biti kćeri i sinovi uskrsnuća znači vjerovati u takvog Boga i već unaprijed u vjeri živjeti uskrsnuće.

Za nas danas nije sporno pitanje uskrsnuća, ali i dalje jest pitanje o Bogu kao Bogu života i živih. I danas se saducejski zna pozivati na svetinje i tobože njihovu zaštitu, a ne obazirati se na Boga živoga i Boga života. Ne obazirati se na to da je Isusovu Bogu i našem Bogu stalo do života i hoće da život imamo. Gdje se to pokazuje Bog kao Bog živih, Bog života i Bog za život? Svuda ondje gdje se čovjek odupire smrti kao zadnjem smislu postojanja: pred vratima očaja, u strahoti mržnje, u odbacivanju nasilja – osobito onog koje čovjek posvećuje s Bogom i u kojem se poziva na Boga. Ondje gdje se aktivno zalaže za život, ljudski dobar život. Gdje se vjera ne svodi na paradu i prenemaganje, nego na ozbiljni životni stav nutarnje radosti i praktičnog dobrog djelovanja. Kroz ovakva primjerna mjesta prosijava Bog života i kroz njih se već vidi obzor uskrsnuća.

Miro Jelečević, polis.ba