XXVI. nedjelja kroz godinu: Bližnji je mjerilo odgovornosti cjelokupne čovjekove prakse

Lk 16,19-31: Reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.
Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ’Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ’Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’
Nato će bogataš: ’Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’
Kaže Abraham: ’Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ’O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ’Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«

Iz današnjeg evanđelja možemo iščitati jednu za kršćanstvo i život vjere presudno važnu poruku: tijesno su povezani čovjekov odnos prema vlastitom životu, bližnjemu i Bogu. Ljudsko djelovanje je uvijek relacijsko i ono, bili mi toga svjesni ili ne, uključuje drugo i drugoga. Stoga proći kroz život ne uvažavajući tu temeljnu datost, makar aktivno i namjerno i ne učinili baš ništa od zloga, znači oduzeti svom životu njegovu bitnu dimenziju.

Vlastiti život nije svodiv na bilo koje ograničeno postignuće, na životne forme koje ne uzimaju u obzir širinu čovjekove egzistencije i njezinu pozvanost na tajanstvenu i ujedno mučnu otvorenost. Gubimo mnogo od života, dapače gubimo život, kad ga naprosto izjednačimo s bogatstvom, karijerom, neodgovornim uživanjem ili ga dokrajčimo u bilo kojem povijesnom ostvarenju. Ograde kojima nastojimo sačuvati sebe neokrnjenima i svoj život nepotrošenim i sasvim zaštićenim, prije su zatvori puni tjeskobe i nepovjerenja prema smislu.

U bližnjemu kojeg susrećemo na životnom putu, ne otkrivamo tek imperativ poštivanja i puke tolerancije, nego aktivnog zauzimanja. Bližnji se ne smije nalaziti pred vratima našega doma, a da pri tome nas same ne zanima njegovo stanje, njegova muka i radost, čak ni samo njegovo ime. Ne bi se smjelo dogoditi da neosobno stvorenje, poput Lazarovih pasa, ima više sluha za muku bližnjega, od čovjeka, koji zbog bogatstva baš ima mogućnosti da se osvrne na one koji su lošije ili loše prošli. Stoga je bogatstvo na osobnoj relacijskoj razini upravo pogubno u onim slučajevima kada čovjeka zaslijepi, zatvori mu pogled na druge oko njega, pred njegovim pragom i kraj stola njegova bogatstva. Bližnji je susret s Božjim licem, onim koje izaziva i raduje, uznemiruje i smiruje istodobno. Bližnji je mjerilo odgovornosti cjelokupne čovjekove prakse, ona relacija koje izostanak dovodi u pitanje sve druge.

I najranjivija moćna zbilja ljudskog života i povijesti, koju nazivamo Bog, izručena je našim svođenjima i praktičnim ograničenjima. Vlastiti život i bližnji počinju i završavaju u teško podnosivoj Božjoj širini, dobrostivosti i naklonosti. Stoga nam Bog često i služi kao jaki anestetik svake iskrene i autentične akcije, kao pokriće licemjerja, kao polog za izdaju vrednota. Ustima punim Boga lako blagoslivljamo laži i izokrećemo odnose. Pred Boga možemo doći s bezbroj pobožnih maski. Pod izlikom dugih molitava, pod izlikom sklanjanja pod krila Svevišnjega, prečesto namjerno zaboravljamo što je trebalo učiniti, a što ne zanemariti. Ako je Bog nezasitna relacija u sebi, ako je on neugasiva čežnja, ako je nosivi temelj svakog postojanja, onda odnos s njime mora biti oslobađajući za humanost, za stvorenje, za onaj nemirni višak u našim životima i odnosima koji svemu daje okus, boju, miris, ljepotu.

Koja je to egzistencija egzemplarna, oslobađajuća i objaviteljska s obzirom na Boga, bližnjega i vlastiti život? Koji je to životni tekst s ovakvim recima? Za nas: Isus Krist i njegovo evanđelje. I tu – uz svu nužnost njihova razumijevanja i izricanja našim današnjim pojmovima i slikama – ne trebaju nikakva dodatna čudesa, ukazanja, izvanredni poslanici iz onostranosti. Ako nam nije jasno da za nas nema drugog puta kojim bi zajedno kročile sve tri ove relacije, sve i da tko od mrtvih uskrsne, nećemo vjerovati. Nećemo vjerovati u ljepotu i snagu Isusa i njegova evanđelja.

Miro Jelečević, polis.ba