XXIII. nedjelja kroz godinu | Sa svojim križem iza Isusa

Današnji odlomak Lukina evanđelja kao da je sastavljan u više navrata: kao da je sam Luka Evanđelist ili netko iz njegove zajednice u glavni tekst kasnije umetao Isusove riječi o gradnji kule i ratovanju s jačim neprijateljem. Jer o nasljedovanju počinje i završava današnji odlomak. Nama je u svakom slučaju zadatak – svjesni nemogućnosti sveznanja i slabosti našega razumijevanja – razmisliti što bi mogle za nas danas značiti ove Isusove riječi o nasljedovanju.

Odmah na početku današnjeg evanđelja spominje se da s Isusom putuje silno mnoštvo. Kao da je nezadovoljan s tolikoga mnoštva, Isus se okreće i izriče vrlo nezgodnu i oštru riječ. Traži, naime, da tko želi biti uz njega mora “mrziti” svoje najbliže. I onda nabraja – od oca i majke do braće i sestara, ali uz njih, zaključuje Isus, mora “mrziti” i svoj vlastiti život. Nije li u tom mnoštvu koje prati Isusa bezbroj obitelji i drugih koji su krenuli onako, rekli bismo “k’o ovce” – jedni za drugima? Ili Isus želi istaknuti da u nasljedovanju nitko ne može stajati između Isusa i nasljedovatelja? I da se njega ne nasljeduje bez glave i bez muke kako se redovito slijepo nasljeduju zemaljski poglavari i vođe?

Nema sumnje, Isus ne zagovara mržnju prema svojim najbližima, jer to je tako često prirođeno nama ljudima, nego snažnom slikom mržnje prema onima koji nam najviše znače želi istaknuti da je nasljedovanje njega do te mjere zahtjevno da ne isključuje konflikte, razdore i neprijateljstva do mržnje. Obiteljski odnosi su vrlo često zapreka da se bude svjedokom vjere i Isusovim učenikom. Često živimo svoje odnose kao u kakvom zatvoru, sputani bezbrojnim lažnim obzirima i strahovima, materijalnim i emocionalnim ucjenama, čak fizičkim ili psihičkim prisilama. Isus zahtijeva da se prijeđu granice i najbližih, prirodnih, obiteljskih odnosa ako oni priječe ostvarenje nasljedovanja, ako ti odnosi onemogućuju biti Isusovim učenikom. Time se ne traži onaj svojeglavi i oholi odlazak od svojih, lažna svijest o vlastitoj veličini koja u konačnici – bilo da se ostaje u obiteljskim odnosima ili raskida s njima – ima samo sebe pred očima, samo – kako Isus kaže – svoj život.

Na jednoj strani Isus, dakle, traži da ga se nasljeduje svjesno, ne u mnoštvu nesvjesnih, u kolektivu tradicionalista i religijskih folkloraša. S druge strane, Isus traži da ga se nasljeduje ne pod pritiskom ili bilo kakvim uvjetovanostima svojih bližnjih, ni iz udovoljavanja njima ni iz pukog protivljenja prema njima. I konačno, nasljedovanje nikada ne smije biti sebični put, put neodgovorna svojeglavca (celibatera) za koga se svi trebaju brinuti, na čiji život i karijeru, hranu i odjeću, živce i prohtjeve, raspoloženja i neraspoloženja, imanje i uživanje svi trebaju misliti i skrbiti. Događa se nažalost da nekima koji se smatraju Isusovim učenicima svi služe, da su i sam Isus i njegova poruka u službi preuzetna i sebična kršćanina.

Jedino što čovjek istinski posjeduje najčešće je vlastita sebičnost, zavist, ljubomora, pohlepa, lijenost duha, ljigavost pred nekarakterima i vlastodršcima, bahatost, briga samo za svoj život… Toga se treba odreći.

Nakon zahtjeva osobna i samostalna puta za Isusom, nakon zaboravljanja na svoj život, Isus nadovezuje najteži uvjet nasljedovanja: nošenje svoga križa i hod iza Isusa. Što na to reći? Što još reći o križu? Zar nije kazano već previše? Pozvani smo uvijek iznova vraćati se jednostavnosti Isusovih riječi. Isus traži da se nosi svoj, vlastiti, osobni križ. Ne tuđi, ne njegov. Mora se nositi svoj križ i njega slijediti.

Kroz čitavu se povijest a i danas s križem svašta čini. Razumijeva ga se često previše “fizički” (samo kao dvije prekrižene grede) i previše kao tuđi križ. I danas neki tuđe križeve i “križne putove” iskorištavaju za sebe a ne nose svoj stvarni križ. Mnoge zemlje i krajevi prepuni su križeva bez Isusa, odnosno bez nasljedovanja Isusova života i prakse, bez nasljedovanja njegova putu križa, njegove milosrdne ljubavi s križa. I danas se križevi posvuda siju, nastaju uvijek nova groblja križeva ne samo bez Isusa nego i bez ljudi, ili su ljudi samo brojevi u političke svrhe. Veličaju se križevi prošlih generacija, uređuju se groblja križeva bivših pokoljenja, dok se istodobno bezočno “križaju” suvremeni ljudi i krajevi, i oni najbliži. Izmiče se vlastitom križu da bi se profitiralo na patnji drugih ili da bi se “grobljima križeva” (nekim novim “grobljima mira” – pa ima li što mirnije od grobova?!) napokon ostvarila pravda. No to je uvijek samo pokušaj zemaljske, političke pravde (političke religije) bez Boga.

U pozivu da se nosi svoj križ Isus nipošto ne misli tek na materijalni križ dviju prekriženih greda, nego na jasan životni put dobrote, ljubavi i žrtvovanja koji podrazumijeva i društvene osude, šikaniranje, progone isključenje od strane vlastitih sunarodnjaka, obitelji, bližnjih, od vlastite vjerničke zajednice, pa sve do sramotne smrti iz ljubavi prema Bogu i ljudima, onako kako se to njemu dogodilo. Taj križ podrazumijeva odricanje od preuzetnoga vjerskog licemjerja, farizejštine; odricanje od zlata i srebra, od svega – kako Isus kaže – što se posjeduje, a to su imanje, novac, neupitni ugled i moć, znanje, pobožnost… Jedino što čovjek istinski posjeduje najčešće je vlastita sebičnost, zavist, ljubomora, pohlepa, lijenost duha, ljigavost pred nekarakterima i vlastodršcima, bahatost, briga samo za svoj život… Toga se treba odreći.

Nasljedovanje Isusa je odricanje od svega što se ima, odricanje i od križa prošlosti, od patološke navezanosti na grobove križeva zlopamćenja (odnosno odricanje od vlastite koristi od Isusova križa onako kako je još upozoravao Apostol Pavao da mnogi kršćani, kojima je bog trbuh, jesu neprijatelji Kristova križa i na Kristovoj patnji zarađuju!).

Nedvojbeno, težak je Isusov poziv da se uzme svoj križ i da ga se slijedi; ne da se uzima ono što smo kao smrknuto zabrinuti patrioti ili duhovni neurotičari sebi sami natovarili kao križ, križne putove i razne patnje kojima mislimo iskupiti se kao dobri ljudi i ispravni vjernici. Prema Isusovu primjeru, njegov križ je izvanjski sličan mnoštvu križeva na kojima su kroz svu povijest čovječanstva političke i vjerske oligarhije usmrćivali “pobunjenike”, kako vine tako i nevine. Isusov križ svojim vanjskim izgledom nije dakle ništa posebno. Ni načinom patnje, u smislu vanjskoga mučenja, Isusov križ nije ništa posebno, jer patili su i pate ljudi teže muke od Isusovih. Nešto je radikalno drugo posrijedi u Isusovu križu: drukčiji razlog i smisao, način i cilj nošenja križa.

U svakom slučaju, Isus ne traži uzimanje i nošenje križa kako bi ova zemlja postala golgotski ambijent i prašuma križeva. Naprotiv, Isusov križ i njegov poziv da nosimo svoj vlastiti križ poziv je na djelotvornu i odlučnu ljubav, na stvaralačku kritiku riječju i životom da na našoj zemlji nestane križeva, da se prestane mrziti i prezirati, mučiti i ubijate ljude, razapinjati ih na razne načine: od onoga obiteljskog mučenja do drugih ropstava i logora, progona i čišćenja. Nasljedovanje Isusa je odricanje od svega što se ima, odricanje i od križa prošlosti, od patološke navezanosti na grobove križeva zlopamćenja (odnosno odricanje od vlastite koristi od Isusova križa onako kako je još upozoravao Apostol Pavao da mnogi kršćani, kojima je bog trbuh, jesu neprijatelji Kristova križa i na Kristovoj patnji zarađuju!).

Povijest je puna križeva koji čekaju da nađu svoj smisao i cilj, utjehu i otkupljenje u Isusovu križu, a ne da Isusov križ završi obeskrijepljen, zloupotrijebljen i zanijekan u uvijek novim križevima koje jedni drugima tovarimo na oči, dušu i tijelo. Ostaviti sve, uzeti svoj križ i slijediti Isusa – Isusova je poruka da se bude njegov učenik.

Fra Ivan Šarčević