XVIII. nedjelja kroz godinu | Bezumnost u pohlepi

Lk 12,13-21: Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.«
Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: ‘Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’ I reče: ‘Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«

Evanđelja sadrže neke razgovore u kojima ljudi traže da Isus presuđuje među njima. Tako i u današnjem evanđelju slušamo kako netko traži da bude sudac za baštinu koju dva brata nasljeđuju od svoga oca. Isus uzmiče toj traženoj ulozi suca i preokreće razgovor u drugom smjeru. Pripovijeda prispodobu o čovjeku koji je sebi namicao blago i imanje, koji je proširivao žitnice za sve bogatiju ljetinu, a da nije ni slutio kako ga smrt može nenadano zateći i porušiti sve njegove planove. I najednom, vjerojatno kao i otac onoga čovjeka s početka evanđelja, umire a da nije sastavio ni oporuku, pa se ne zna, kako stoji u evanđelju, komu će pripasti veliko blago koje je tako marljivo skupljao. Iz teksta proizlazi da bogataš o kojem Isus govori ili nema nikoga ili na nikoga ne misli, jer stalno spominje samo sebe. Govori sad ću razvaliti svoje stare žitnice, jer su malene, sad ću sagraditi veće, sad ću ovo, sad ću napraviti ono, i onda sad ću otpočinuti, sad će moja duša uživati s blaga koje je toliko veliko… Nigdje nikoga – čini sve sam i sve samo za sebe.

Isus se dakle nije dopustio uvući u ljudske prepirke i svađe. A njih ima uvijek među svima nama, oko ostavštine i baštine, oko međa i granica, oko zemaljskih posjeda i imanja. Ima ih između braće i sestara, rodbine, između susjeda, naroda i država.

Isus, svojim nemiješanjem u ljudske prepirke, ne želi kazati kako su imanje i baština, naši posjedi i blago, nešto nebitno. On svojim neuplitanjem u ljudske sporove ne želi kazati da treba podržavati nepravde, ili da se smije nekoga zakidati u pravdi, nego neizravno zahtijeva promjenu, korjenitu promjenu našega stava prema svemu tome. Poručuje kako se trebamo čuvati pohlepe za imanjem, nagomilavanjem blaga, kako se trebamo kloniti cjepidlačenja oko vlasništva, a što sve dovodi do nepravdi, sukoba pa čak i ubojstava.

Isus govori o relativnosti i prolaznosti sveg našega imanja, o nužnosti smrti i pojavljivanjem pred Bogom kao sigurnom kriteriju kroz kojega trebamo promatrati sve naše nezasitnosti. Isus ne govori kako nam ne treba materijalno, nego da mi možemo biti samo relativni gospodari našega imanja, ali nismo gospodari sebe samih, nismo gospodari svoga života, nismo posjednici svoje duše, kako to stoji u evanđelju. Zar toliko puta ne primjećujemo da u stjecanju svoga imanja ne gubimo vlastitu dušu? Zar mnogi od nas ne živimo bezdušno iako u blagostanju, da pri tome ne vidimo nikoga, samo sebe?

Naš je život, dakle, prepun raznih zavrzlama, međusobnih razračunavanja koja proizlaze iz našega rivalstva, iz naše bezumne pohlepe za imanjem, za važenjem, za onim da budemo sigurni, bolji, ljepši, važniji od drugih. To posjedovanje i želja za važenjem ne odnosi se samo, iako možda najviše na materijalno, nego i na posjedovanje drugih ljudi, na naš duhovni, intelektualni ili društveni prestiž, na naša međusobna nadmudrivanja i dominacije, naše međe i granice kako da budemo jači od drugih.

Svako posjedovanje može nas uljuljati u lažnu sigurnost da zaboravimo na vlastitu dušu, na ljudskost koja se mjeri jedino u odnosu prema Bogu. To je ono što Isus kaže na kraju današnjeg evanđelja da svaki bogataš u biti „zgrće blago sebi, a ne sabire bogatstvo koje kod Boga vrijedi“.

Možda će netko pomisliti da je bogatstvo kod Boga samo molitva. Molitva jest bogatstvo, ali Isus nas poziva da se upitamo, što će nam ostati pred smrt od svega našega života, od tolikih naših poslova, od svake vrste našega bogatstva, onoga blaga gdje smo položili svoju dušu. A što to znači sabirati bogatstvo koje kod Boga vrijedi, koje je to bogatstvo u Bogu?

Možemo kazati da će nam od svega što imamo na kraju života ostati naši odnosi s drugima, ona lica koja smo voljeli, a vjerojatno će nas tištiti ona lica koja smo možda nepravedno mrzili, koja nismo podnosili, ona koja nismo vidjeli, koja smo u svom grozničavom i nervoznom hodu zemljom zaobilazili, nismo imali vremena ni pogledati ili ih uopće nismo primjećivali, jer smo primjećivali samo one moćne i jake, samo zemaljske autoritete ili smo radili samo za sebe. Vjerojatno će nam na koncu života ostati samo ono po onoj Isusovoj: Štogod smo učinili jednom od onih najmanji, najmanjoj Isusovoj braći i sestrama, njemu smo učinili.

Današnje nas evanđelje poziva dakle na jednostavni život, na život koji se neće voditi ludošću i bezumnošću naših materijalnih pohlepa i duhovnih požuda, jer tome nikada kraja. Bogatstvo u Bogu označava smiren život koji zna da je važnije biti duševan nego bogat, da svako naše bogatstvo – materijalno i duhovno – treba dijeliti s drugima, da svako naše blago treba razveseljavati i obogaćivati živote naših bližnjih. Dijeljenjem, a ne sabiranjem, pune se naše životne žitnice. Onaj koji dariva drugima, uvijek ima više od onoga koji jedino sabire samo sebi.

Fra Ivan Šarčević