XVII. nedjelja kroz godinu | Molitva kao borba s Bogom

Lk 11,1-13: Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« On im reče: »Kad molite, govorite:
Oče! Sveti se ime tvoje!
Dođi kraljevstvo tvoje!
Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan!
I otpusti nam grijehe naše:
ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem!
I ne uvedi nas u napast!«
I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ’Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ’Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem…’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.
I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.
A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«

---

Kojoj god religiji pripadali, oni koji vjeruju u Boga mole. I vjernici-kršćani mole. Mole za bolesnike, za one koji nemaju posao, za sinove koji su zapali u loše društvo, za obitelji u kojima je zavladala nesloga…  Mole Boga da pusti kišu da usjevi dobre urode i u mnogim sličnim potrebama. Ovakva molitva danas u nekima izaziva podsmijeh, druge ostavlja ravnodušnim a i u mnogim vjernicima pobuđuje ozbiljna pitanja. Zašto moliti ako Bog već poznaje sve naše potrebe i uvijek je spreman izići im u susret?

Ponekad i na najusrdniju molitvu, Bog odgovara šutnjom i pušta da događaji slijede svoj, naizgled, apsurdan smisao. Sve se događa kao da on i ne postoji, i ta šutnja ponekad provaljuje u krik: „Bože moj, Bože noj, zašto si me ostavio“ (Ps 22,2).

Razgovor s Bogom ponekad poprima dramatične tonove, rasprava se pretvara u prepirku. Prorok Jeremija mu upućuje vrlo oštru, skoro blasfemičnu optužbu: „Hoćeš li meni biti kao potok nestalan, vodama nepouzdan?“ (Jr 15,18).

Htjeli bismo Boga malo više u skladu s našim potrebama, dok nas On želi osloboditi naših iluzija, naših, često ispraznih, želja, da bi nas uključio u svoje planove. Molitva tako postaje borba s Bogom, kao ona koju je Jakov skoro cijelu noć vodio (Post 32, 23-33). Iz te borbe izlazi pobjednik onaj koji se preda Bogu.

U prvom čitanju, Abraham je predstavljen ne samo kao uzor vjere i gostoprimstva, već i uzor molitve. Jednog dana – kaže pripovijest – Bog mu otkriva kako su do njega doprle vijesti o zloći stanovnika Sodome. U tom gradu Abraham ima nećaka i plaši se što bi mu se moglo dogoditi. Obraća se Gospodinu i počinje se zauzimati za Sodomu, iz ljubavi prema pravednicima koji u njoj obitavaju. Obraća mu se kao prijatelj, njegova molitva nije sastavljena od naučenih riječi, više je spontani i iskreni razgovor s Bogom. Scena je vrlo živopisno predstavljena, sliči viši pogađanju dvojice trgovaca na nekoj orijentalnoj tržnici. Abraham se pogađa s Bogom, jer vidi da je Bog sklon „spustiti cijenu“.

Radi se, ustvari, o vrlo dubokoj teološkoj poruci: želi se istaknuti Božja velikodušnost, ono beskrajno Božje milosrđe koje čovjek postupno otkriva, upravo u molitvi.

I evanđelist Luka nastavlja pouku o molitvi. On od svih evanđelista ponajviše ističe činjenicu da je Isus molio, donosi pet Isusovih molitvi. Dovoljno da se uvidi kako je čitav Isusov život prožet molitvom. Jasnoća njegovih odluka, psihološka uravnoteženost, ranjivost zajedno sa njegovom odlučnošću, objašnjavaju se njegovim dubokim odnosom s Ocem, stečenim i produbljenim u molitvi.

Isus nije molio da bi tražio usluge ili kakav „popust“ usred životnih poteškoća, nije tražio od Boga da mijenja svoje planove, već da razumije koja je volja Božja, da je može vršiti.

Isus uglavnom moli na samotnim mjestima, dugo, i po čitave noći, prije važnih odluka, kao izabiranje dvanaestorice, prije preobraženja, i konačno prije muke.

Ono što na poseban način karakterizira Isusovu molitvu, i što želi naučiti i svoje učenike jest potpuno povjerenje u Boga Oca. Isus nas želi naučiti da se obraćamo Bogu kao Ocu. Bog je Otac, i mi mu se trebamo obraćati s potpunim povjerenjem, kao što se dijete jednostavno obraća ocu u svim svojim potrebama. Dijete ima neupitno povjerenje u roditelje, jer ne dovodi u pitanje njihovu ljubav. Djeca su religiozna, jer imaju povjerenje, nemaju lukavosti koje čovjek nauči odrastajući. Odrastajući i spoznajući poteškoće koje čovjek susreće, pomalo počinjemo gubiti povjerenje. Ljubav nam se čini kao nemoguća i nemoćna, ne oslanjamo se više na ljude sa bezgraničnim povjerenjem, jednom riječju ne vjerujemo više. Ne događa se to toliko na teoretskoj razini, nego praktično, ne uzdamo se više u Boga u svom svakodnevnom životu, ne ovisimo o njemu, ne mislimo na njega, i ne računamo s njime. Ne doživljavamo više Boga kao Oca, i zato ne možemo moliti, ne možemo ispravno moliti.

Naša molitva se često svodi na traženje onoga što nam se čini potrebno, i to odmah. Ako to ne dobijemo razočaramo se, izgubimo strpljenje i prestajemo moliti. Molitva nije nagovaranje Boga da promijeni svoje naume, da ispuni neku našu želju. Molitva podrazumijeva povjerenje. Obraćamo se Ocu koji nas voli, moramo vjerovati da Bog želi naše dobro, želi najbolje za nas, ali mi često ne znamo što je dobro za nas.

Potrebno je dosta poniznosti da se prihvati Božja volja i plan koji On ima s nama u životu. Ne možemo pretendirati da sada imamo konačnu viziju našega života. Ponekad zaista ne možemo razumjeti zašto se određene stvari moraju dogoditi, zašto naprimjer ponekad moramo patiti. Ponekad nema logičnog odgovora. Ovdje je na iskušenju vjera, ili povjerenje u Boga, ne znamo zašto se to mora dogoditi, ali vjerujemo da određeni smisao mora imati. Vjerujemo da Bog želi samo najbolje za nas. Jedino u molitvi je moguće prihvatiti i preživjeti određene situacije, jer čovjek u svemu traži smisao, mora znati zašto, često je besmisao patnje najveća patnja. Sjetimo se Isusa u Getsemanskom vrtu, prije muke. Isus ne traži muku, ali je prihvaća sa povjerenjem, neka bude tvoja volja, Oče.

Nakon što je predstavio model kršćanske molitve, Isus pripovijeda i jednu prispodobu o čovjeku koji u noći od prijatelja traži kruh, u kojoj je sadržana druga važna pouka o molitvi: ustrajnost.

Naše molitve su često pokušaji nagovaranja Boga da promijeni svoje planove. Htjeli bi smo da se on prilagodi našim idejama i željama. Molitva ne mijenja Boga, ona otvara naš um i naše srce. Ova unutarnja transformacija ne može se dogoditi na brzinu.

Ne smijemo se zamoriti u povjerenju u Boga. Mentalitet današnjeg čovjeka nije sklon strpljenju, želimo uglavnom odmah ono što nam se čini potrebnim. Nisu sve potrebe uvijek zaista potrebe, svjestan čovjek, vjernik, trebao bi znati disciplinirati svoje želje, da razluči potrebe od hirova, i da za prave potrebe bude spreman čekati.

---

Marinko Pejić, polis.ba

---