Svijećnica: Smisao se rađa iz darivanja

Svijećnica ili Prikazanje Gospodinovo jedan je od najstarijih kršćanskih blagdana i slavi se 2. veljače, četrdeset dana nakon Božića. Evanđelist Luka pripovijeda kako su Josip i Marija donijeli Isusa u Hram u Jeruzalemu da ga, prema Mojsijevu zakonu, prikažu Bogu kao prvorođenca. Taj je zakon propisivao dvostruki obred: očišćenje rodilje četrdeset dana nakon poroda i prikazanje prvorođenca Gospodinu. Kao žrtvu su siromašni smjeli prinijeti par grlica ili dva golubića, što i Marija i Josip čine, a time se, nakon rođenja u štalici, ponovno naglašava jednostavnost i siromaštvo u kojem Bog ulazi u povijest.

U središtu toga čina nalazi se logika žrtve. Ne u smislu trgovine s Bogom, kao da bi se nečim moglo kupiti njegovu naklonost, nego u smislu darivanja sebe. Židovska povijest obiluje različitim vrstama žrtava – paljenicama, prinosnicama, okajnicama i dr. – kako ih opisuju prvenstveno Levitski zakonik i Knjiga brojeva. Žrtva je bila znak priznanja da život ne pripada samo čovjeku. I mi danas u euharistiji prinosimo kruh i vino, plod zemlje i rada naših ruku, da bismo primili ono što nas nadilazi: Kristovo tijelo i krv. U tom je paradoksu skrivena bit vjere: smisao, posvećenje i punina života ne dolaze bez gubitka. Treba dati dio sebe da bi se primilo ono više od sebe. Smisao se rađa upravo ondje gdje se čovjek nečega odriče.

Isus to sažima riječima koje zvuče gotovo proturječno ljudskoj logici: tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Život koji se grčevito čuva postaje prazan, dok život koji se daruje ispunjava. To vrijedi za sve oblike posvećenja. Onaj tko se posveti obitelji, otkriva da mu supružnik i djeca uzimaju najbolji dio vremena, snage i pažnje. Onaj tko se posveti radu ili pozivu, daje ondje svoje najkreativnije i najplodnije godine. Što je dar veći, to je posvećenje dublje. Ako čovjek zadrži sve za sebe, na kraju gubi upravo ono što traži – smisao.

U tom svjetlu postaje razumljiv i simbol svijeće, koji je u središtu liturgije današnjega dana. Svijeća ima smisao tek onda kada gori. Dok se topi i nestaje ona ispunjava svoju svrhu. Nije posvećena zato što je sačuvana, nego zato što je darovana. Svjetlo ne nastaje bez trošenja, a toplina bez izgaranja. Ono što se čuva pod staklom ostaje netaknuto, naoko savršeno, ali ne obasjava nikoga; ono što se zapali, iako prolazno, postaje izvor orijentacije i nade drugima.

Na Svijećnicu Crkva ujedno slavi Dan posvećenog života, koji je papa Ivan Pavao II. ustanovio 1997. godine. I to slavlje otvara pitanje koje se tiče svakoga čovjeka: čemu je moj život posvećen. Svaki život mora nečemu biti posvećen, a ako nije, reći ćemo da je besmislen. Čovjek koji se prepusti porocima, ravnodušnosti ili potpunoj pasivnosti postupno gubi osjećaj smisla, jer se život koji nije svjesno darovan neizbježno rasipa u niz nepovezanih trenutaka bez unutarnje težine i cilja.

U tradicionalnim društvima smisao je bio gotovo samorazumljiv. Djeca su odrastala znajući da će nastaviti obiteljski posao: muškarci obrađivati zemlju ili preuzeti zanat, a žene se brinuti o obitelji. Danas, u snažno individualiziranom društvu, smisao više nije zadan nego se mora izabrati. Ta sloboda izbora sa sobom nosi golem teret odgovornosti i često strah od pogreške. Uz obilje mogućnosti, čovjek paradoksalno ostaje neodlučan i neangažiran. Lakše je proklinjati tamu nego zapaliti svijeću, lakše je ostati po strani nego se darovati.

Svijećnica nas zato ne vraća nostalgiji prošlih obreda, nego nas postavlja pred pitanje sadašnjosti. Gdje danas darujem sebe? Gdje se trošim, a ne samo čuvam? Jer samo ondje gdje svijeća gori, gdje se čovjek daje, gdje pristaje izgubiti dio sebe, rađa se svjetlo i pojavljuje se smisao.

Stanko Perica