Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Sveta Terezija Benedikta od Križa | Od Auschwitza do Gaze
Kad bismo sv. Edith Stein prenijeli u naše vrijeme, teško je zamisliti da bi ona ostala nijema pred patnjom nevinih. Ona, koja je jasno progovorila protiv nacističke rasne ideologije dok su mnogi šutjeli, ne bi danas mirno promatrala izgladnjivanje i ubijanje palestinskog naroda u Gazi. Ako je mogla reći istinu u vremenu kada je to značilo riskirati život, učinila bi to i danas – pa makar je to ponovno odvelo u Auschwitz. Za nju šutnja pred nepravdom nikada nije bila opcija
Mt 25,1–13: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.«
»Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ‘Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ‘Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ‘Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’«
»Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ‘Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ‘Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«
Prvo čitanje iz proroka Hošee danas nam pred oči stavlja jednu od najnježnijih slika Boga u cijelom Svetom pismu: Boga koji govori svome narodu: „Zaručit ću te sebi dovijeka… u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi“. To nije ljubav s distance, već ljubav koja vraća izgubljene, koja podiže poražene, koja vraća dostojanstvo onome kome ga je svijet oduzeo.
Upravo ta nježnost promijenila je život svete Terezije Benedikte od Križa, odnosno sv. Edith Stein. Ona je krenula putem intelektualnog traganja za istinom, a zapravo je tragala za tim licem, za tim glasom. Kada ga je jednom prepoznala u Kristu, više nije bilo povratka natrag. Predala mu je svoj život: najprije u tišini karmela, a potom i na križu Auschwitza. Njezina vjera nije bila ideja, već čin. Edith nas uči da vjera nije samo znanje, nego predanje.
Isus nam danas u evanđelju pripovijeda prispodobu o deset djevojaka koje čekaju zaručnika. Pet ih je mudrih, nose ulje za svoje svjetiljke. Pet drugih je nemarno, ostaju praznih posuda. To ulje nije neka tajna mistična formula, nego simbol onoga što svatko od nas može imati, ali što nitko ne može prenijeti na drugoga. Nije dovoljno imati svjetiljku, a da u njoj nema ulja. Nije dovoljno nositi ime kršćanin, ako u nama nema života iz vjere.
U Matejevu evanđelju Isus jasno kaže: „Neka vaša svjetlost svijetli pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega na nebesima.“ Ulje je upravo to – dobra djela proizašla iz ljubavi. Ne mogu ih posuditi, ne mogu ih prebaciti na tvoj račun. Ili ih činim, ili ih ne činim. Zato, kada mladoženja u prispodobi kaže: „Ne poznajem vas“, to nije birokratska hladnoća. To je bolna istina: ja ne prepoznajem lice onoga koji me nikada nije susreo u gladnom, žednom, bolesnom, zatvoreniku, u onome preko puta nas koji živi u tišini svoje patnje.
„Bdijte, jer ne znate ni dana ni časa!“ Bdijenje nije neurotično čekanje kraja. To je svjesno življenje sadašnjeg trenutka, oči otvorene za ono što Bog sada čini. Bdjeti znači živjeti u osjetljivosti – za ljude, za nepravde, za pukotine u svijetu gdje se može unijeti svjetlo.
Edith Stein je bdjela. Bdjela u mislima, u studiju, u tišini karmela, i na kraju u logoru. Bdjela je u svom traganju za istinom, jer kako je sama rekla: „Tko traži istinu, traži Boga, znao to ili ne.“
Edith Stein je u sebi nosila više svjetova: bila je Židovka i kršćanka, filozofkinja i mističarka, žena s dubokim intelektom, ali je sačuvala gotovo dječju vjeru u Boga kao Oca. Bila je izravna, pronicava i odlučna u djelovanju. Suprotstavila se opasnosti nacističke rasne ideologije, koju mnogi – pa i njezine redovničke sestre – nisu prepoznali. Ipak, bila je strpljiva i hrabra, nosila je svoj križ bez ogorčenja.
Doživjela je političke prevrate, pokret za prava žena i najmračnije lice nacionalsocijalizma. Čitala je Bibliju i očima žene koja zna što znači biti isključen, zanemaren ili podcijenjen. Pisala je papi moleći zaštitu za Židove u Njemačkoj. Bila je neumorna u obrani dostojanstva svakog čovjeka. U njezinoj antropologiji čovjek nije samo um. Čovjek je i osjećaj, i ranjivost, i radost koja zna zašto se raduje. Taj fenomenološki pristup, pa i pristup Bogu, nadilazi ono što poznajemo iz crkvenog odgoja, jer je ona došla “izvana”.
I kao katolkinja uvijek je tražila poveznicu sa židovstvom, osobito u liturgiji. Pisala je o starozavjetnim likovima s kojima se poistovjećivala, poput kraljice Ester. Njezino katoličanstvo produbljivalo je njezino židovstvo. Neki je smatraju graditeljicom mostova između židovstva i kršćanstva, no to je uglavnom kršćanski pogled. Za mnoge Židove to je i danas osjetljiva tema.
U našim krajevima nije nam strano živjeti na raskrižju identiteta, u prostoru gdje se povijesti prepliću i gdje je uvijek izazov gledati jedni druge očima povjerenja. Edith nas uči da se istina ne gradi vikanjem, već slušanjem. Da snaga ne leži u nadglasavanju, nego u spremnosti da se krene ususret.
Kad bismo sv. Edith Stein prenijeli u naše vrijeme, teško je zamisliti da bi ona ostala nijema pred patnjom nevinih. Ona, koja je jasno progovorila protiv nacističke rasne ideologije dok su mnogi šutjeli, ne bi danas mirno promatrala izgladnjivanje i ubijanje palestinskog naroda u Gazi. Kad žrtva postane agresor, svi gubimo – gubi se nada, gubi se svjetlo, gubi se put istinske slobode i mira. Njezin križ židovsko-kršćanskog identiteta ne bi je učinio slijepom za patnju drugih, nego još osjetljivijom na nju. Znala je da dostojanstvo čovjeka ne poznaje granice, naciju ni vjeru. Kao i u njezino vrijeme, neke redovnice i svećenici danas vide i reagiraju, dok većina šuti. Edith bi bila među onima koji progovaraju. I to ne samo riječima, nego i vlastitim životom. Ako je mogla reći istinu u vremenu kada je to značilo riskirati život, učinila bi to i danas – pa makar je to ponovno odvelo u Auschwitz. Za nju šutnja pred nepravdom nikada nije bila opcija.
Edith je bila i borac za prava žena, promišljala je obrazovanje djevojaka i antropologiju spolova. Poznavala je i ono što danas nazivamo interseksualnošću i uzimala to kao argument protiv krutih rodnih granica. Vidjela je da postoje hrabre redovnice i nježni redovnici te da ljudi mogu nadilaziti stereotipe, i to po Duhu Svetom.
Ulje koje se ne može posuditi – to su naša osobna djela ljubavi, naša spremnost da vidimo čovjeka, ne tek etiketu. Možemo pripadati Crkvi, možemo znati katekizam napamet, ali ako nismo spremni pomoći nositi križ drugoga, ostajemo s praznom svjetiljkom. Edith Stein je pokazala da vjera nije bijeg iz svijeta, nego uranjanje u njegovu bol – s Kristom. Njezina antropologija je i danas vrlo relevantna: cijeni slobodu, vidi povezanost pojedinca i zajednice, traži “svetu objektivnost”: istraživački stav koji prihvaća različitosti, sluša i traži međusobni dijalog.
Dopustimo da nas ona nauči: istina nije hladni pojam, nego živo svjetlo koje čuva čestitost srca, a do koje se dolazi kroz susrete. Bdjeti znači biti prisutan, pripravan, budan na nepravdu, otvoren za ono što Bog danas stavlja pred nas. Budimo spremni, ne da bismo tek imali ulje, nego da ga pretvorimo u dar, u reakciju, da postanemo svjetlo koje se ne gasi u noći. Amen.
Branko Jurić, polis.ba
Foto: Spomenik Edith Stein u krstionici katedrale u Spayeru. Klaus Ringwald, 1990.