Sv. Joakim i Ana | Čestitost koja rađa budućnost

Danas je blagdan svetih Ane i Joakima, bake i djeda našega Gospodina Isusa Krista. Ana i Jakim nisu bili kraljevi, nisu bili učeni pismoznanci, nisu bili moćnici. Bili su – prije svega pošteni ljudi. Bili su ljudi vjere. I baš njih Bog izabire da preko njihove kćeri Marije uđe u povijest čovječanstva.

Možemo reći da Isusova priča nije počela u palačama, nego u domu poštenih i čestitih ljudi. Bog svoje najveće čudo rađanja Spasitelja započinje tamo gdje je dom ispunjen vjerom i poštenjem. Ime Joakim, znači ‘Bog čini čovjeka jakim’, a ime Ana znači milost, Bog čini čovjeka ‘velikodušnim, milosnim, ljupkim’. Ovo dvoje ljudi bez Boga ne čine ništa. Današnja čitanja govore o pravednicima, o onima koji se Bogu predaju čista srca. Pravednost i poštenje nisu luksuz nego Božji zahtjev. Zašto ovo naglašavam? Jer živimo u vremenu u kojemu se prečesto veliča snalažljivost, moć, profit, a gazi se poštenje. Znate već o čemu govorim.

Pravi Isusovi učenici ne traže prva mjesta i ne natječu se za moć – ni u politici, ni u Crkvi, ni u društvu. Evanđelje ne poznaje laktarenje za položaje, niti opravdava sustave u kojima je važnije kome pripadaš nego kome služiš. Dodvoravanje radi interesa, korupcija, prljavi poslovi, krađa u svilenim odijelima i uzimanje provizija pri dijeljenju javnog novca – to nije od Boga, nego od đavla, kneza ovoga svijeta. Takvi grijesi nisu samo moralna rana, nego i izravna nepravda prema siromašnima, uzrok iseljavanja, gubitka povjerenja i nade u pošten život ovdje.

Kada se na političkim pozornicama dijele obećanja, a iza zatvorenih vrata dogovaraju poslovi koji osiromašuju narod – to nije mudrost, to je izdaja Evanđelja. I ako Crkva šuti pred takvim grijesima, onda nismo učenici Isusa, nego poltroni ovoga svijeta.

Ali, danas kad slavimo svetu Anu i Joakima, moramo progovoriti i o djeci kojima je ukradeno djetinjstvo i budućnost. Kako možemo danas tek obilaziti grobove svojih poginulih, a šutjeti pred slikama iz Gaze, gdje djeca umiru od gladi i bombi? Kako možemo govoriti o Bogu ljubavi, a ne prozvati one koji sustavno ubijaju nedužne i one koji to šutnjom odobravaju? Kako možemo pričati o vjeri, a zatvarati oči pred milijunima gladnih u Africi i drugdje, pred prognanima, pred majkama koje nemaju gdje staviti svoje dijete da spava?

Šutnja pred zlom je suučesništvo. Ako svijet šuti, mi – Crkva – ne smijemo. Jer Evanđelje nije samo molitva, ono je i glas za one koji ga nemaju. Previše puta smo navikli da Crkva šuti kada bi trebala govoriti. Previše puta smo se povukli da ne bismo ‘talasali’, da ne bismo izgubili ugled ili mir s onima na vlasti. Ali šutnja pred zlom nije mudrost – to je kukavičluk. Ako izgubimo glas za potlačene i nevoljne, nismo više Kristova Crkva, nego samoodrživa udruga. Evanđelje nas šalje da budemo svjetlo, a to svjetlo ne smije se gasiti pred mrakom ovoga svijeta.

Upravo zato su Ana i Joakim danas veliki uzor. Oni su ljudi koji nisu živjeli za sebe, nego za one koji dolaze poslije njih. Njihovo poštenje i vjera stvorili su dom u kojem je mogla odrasti Marija – i iz kojeg je rođen Krist. Naša sela i župe opstaju samo dok ima takvih Ana i Joakima – ljudi koji žive pošteno, rade tiho, mole i odgajaju djecu u vjeri. Bog danas i nama poručuje: ako želite budućnost, ne trebaju vam velike riječi, trebaju vam čestite ruke, čista srca i otvoreni domovi.

Ako danas želimo promijeniti svijet, počet ćemo tamo gdje su počeli Ana i Joakim: u svom srcu, u svom domu, u svom selu, u svojoj župi. Budimo ljudi koji ne kradu, ne varaju, ne gaze druge da bi napredovali. Budimo ljudi koji ne šute pred nepravdom – bilo da je riječ o našoj zajednici, bilo da se događa na drugom kraju svijeta. Budimo ljudi čija čestitost postaje znak: da je Bog još uvijek živ i da u nama gradi budućnost.

Ana i Joakim nas uče da poštenje nije slabost nego snaga. To je snaga koja rađa život, snaga koja gradi budućnost. Živjeti pošteno nije naivnost. To je najproročkiji čin danas. U vremenu u kojem se bogatstvo stječe varanjem i krađom, a moć osigurava šutnjom i priklanjanjem jačima, biti čestit znači usprotiviti se cijeloj logici ovoga svijeta. I to je ono što sv. Ana i Joakim uče: pravednost pred Bogom vrijedi više od svake privilegije pred ljudima. Takvih ljudi trebaju naše obitelji, naš narod, naša Crkva. Ne onih koji skupljaju titule i ugled, nego onih koji skupljaju dobrotu i vjeru.

Blagdan nije samo dan kada slavimo i veselimo se. To je i dan kada pitamo: što moja župa znači u mom zavičaju? Je li to samo građevina, čuvarica prošlosti, ili je to živa zajednica koja se brine za siromašne, posjećuje bolesne, traži izgubljene? Sv. Ana nas uči da vjera nije pasivno čekanje, nego aktivno stvaranje dobra. Ako svatko od nas ne ponese barem mali komadić odgovornosti za ovu zajednicu, onda će župa biti tek zidovi, a ne Tijelo Kristovo.

Zato molimo: Sveta Ano i sveti Joakime, učinite nas aktivnima, a naše domove mjestima gdje Bog može rasti i naša srca hrabrima da nikada ne šutimo pred zlom. Amen.

Branko Jurić