Sv. Benedikt | Tišina koja potresa svijet

Što je kršćaninu činiti u vremenu vođenom protukršćanskim vrijednostima? Na što je pozvan u ovo doba netrpeljivosti, konflikta i razdora, kada ljudski život tako malo vrijedi, kad se podižu zidovi samodovoljnosti i apatije? Kako se suočiti s kulturom kojom dominira profit, eksploatacija i moralna dekadencija? Ovakva si je pitanja postavljao i mladi Benedikt iz Nursije. Znao je da nije vojskovođa, ni revolucionar, ni retoričar koji bi na trgovima protestirao protiv izopačenosti i svih nepravdi svoga doba. Izabrao je put gorušičina zrna, put kojim se u tišini, gotovo neprimjetno, mijenja lice svijeta. Pokazalo se da je njegovo tiho „ne“ sustavu i njegovo još tiše „da“ Bogu bilo snažnije od brojnih mačeva, imperija i ideologija.

U vremenu kada se rimski svijet moralno, politički i kulturno urušavao Benedikt se iz njega povlači. Ne iz bijega, nego iz protesta. Ne iz prezira prema svijetu, nego iz čežnje za nečim istinitijim. Povukao se u špilju kod Subiaca da bi mogao čuti tišinu. Da bi mogao učiti kako se sluša Božja riječ. Kao i Krist na početku svoga javnog djelovanja, i Benedikt odlazi iz grada u divljinu. Taj odlazak nije bio kukavičluk, nego najdublji oblik otpora. Jer ono što se raspadalo – rimski svijet, društveni moral, religijski formalizam – Benedikt nije htio popraviti samo kozmetički. Htio je krenuti iz temelja.

Njegov odgovor na pokvarenost nije bio revolucija, nego pokora. Ne rat, nego rad i molitva, ora et labora. Njegov ideal nije bila slava nego zajednica. U vremenu hedonizma i pohlepe, on okuplja ljude oko evanđeoskih savjeta – poslušnosti, siromaštva i čistoće. Ne gubi se u apstraktnim raspravama, ne vodi polemike, već zida samostan. Sije pšenicu, uči mlade čitati, moli psalme. I tako, bez da to i planira, postaje ocem zapadne monaške tradicije, a zapravo ocem duhovne obnove Europe.

„Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre“, piše Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima. Ta evanđeoska ludost, ta jurodivost, sastoji se u posvemašnjoj nenavezanosti. Ona posramljuje i razoružava svijet. Sile zla pred njom ustupaju i posrću. U vrijeme moralne tame Benedikt je svojom nenavezanošću upalio svjetiljku. Nije rušio dekadentni sustav silom već ga je potresao evanđeoskim životom.

Danas, kao i tada, mnogi osjećaju da živimo u vremenu urušavanja istine, zajedništva, povjerenja. I mnogi reagiraju bijesom, ironijom, ciničnim odustajanjem, gledanjem na situaciju iz distance, „s balkona“ kako je to opisivao papa Franjo. Drugi bi pak moralnost nametali autoritetom sile, brzim postupkom druge etiketirali i gradili društvo koje je čisto ne samo u moralnom već i u vjerskom i etničkom smislu. No, Benedikt nas poziva na drukčiji odgovor: na svetost koja obnavlja svijet, na tišinu koja gradi nove temelje, na molitvu koja prkosi očaju. U oluji valja prvo naći čvrsto sidro, ono daje sigurnosti i otvara budućnost. Bez tog sidra osuđeni smo na beskonačno lutanje pučinom, trajno nezadovoljstvo, lamentaciju i krhke utjehe u opsjenama i fatamorganama.

O takvoj evangelizaciji kao isključivom putu naviještanja evanđelja govorio je i papa Franjo: „Navještaj ne započinje nastojanjem oko uvjeravanja drugih. Ne uvjeravati, nego svjedočiti svakoga dana ljepotu Ljubavi koja nas je pogledala i pridigla nas. I upravo će ta ljepota, priopćavanje te ljepote, uvjeriti ljude. Ne priopćavamo nas same, nego samoga Gospodina. Mi smo oni koji naviještaju Gospodina, ne naviještamo sebe, niti naviještamo političku stranku, ideologiju, ne – naviještamo Isusa“ (kateheza na audijenciji 11.1.2023.).

Benedikt nas uči da je najradikalniji čin u vremenu tame živjeti evanđelje ozbiljno. Da je najveći protest protiv laži govoriti istinu u ljubavi. I da je prava snaga Crkve ne u moći, nego u svetosti. Neka nam bude poticaj da ne pristajemo na banalnost zla, da se ne uljuljkamo u navike svijeta i da budemo zajednice koje svijet ne razumije, ali koje mu svijetle. Poput Benedikta, pozvani smo biti „ludost svijeta“ koja posramljuje mudre. Od svijeta ne bježati, nego mu prkositi ljubavlju, molitvom, ustrajnošću, evanđeljem.

Stanko Perica