Sv. Bazilije Veliki i sv. Grgur Nazijanski | Teologija kao oblik života

Liturgijski spomendan Sv.  Bazilija Velikog i Sv. Grgura Nazijanskog,  smješten u božićno vrijeme, nosi snažnu teološku poruku: otajstvo Utjelovljenja traži odgovor u obliku života. Crkva nam, odmah na početku građanske godine, ne nudi tek uzore intelektualne izvrsnosti, nego svjedoke koji su pokazali da je prava teologija uvijek utjelovljena.

Kapadocijski oci 4. stoljeća oblikovali su temeljni rječnik kršćanskoga govora o Trojstvu. No njihova trajna aktualnost ne proizlazi samo iz dogmatske preciznosti, nego iz činjenice da su sjedinili vjeru Crkve, duhovnu praksu i osobnu egzistenciju. Kod Bazilija i Grgura teologija nije disciplina odvojena od života, nego put preobrazbe čovjeka pred Bogom.

Bazilijevo djelo O Duhu Svetom predstavlja jedan od ključnih tekstova trinitarne teologije, u kojoj je Duh životni princip Crkve i kršćanina. Duh je onaj koji omogućuje sudioništvo u božanskom životu – čime se kršćanski život ne svodi na moralni napor, nego postaje ontološka preobrazba.

Iz te perspektive treba čitati i Bazilijevu asketiku. Njegova Ascetica nije skup propisa, nego je više duhovna pedagogija usmjerena na cjelovitog čovjeka. Molitva, ispit savjesti, čitanje Pisma i zajednički život, prirodni su unutarnji ritam čovjeka. Bazilije je svjestan da se bez takva ritma teologija lako pretvara u retoriku, a vjera u ideologiju.

Posebno je teološki plodno Bazilijevo promišljanje Isusova osjećajnog života. U promatranju probodenog Kristova boka on razmatra srce kao središte ljudske osobe. Krist, preuzimajući prave ljudske osjećaje, potvrđuje stvarnost Utjelovljenja, ali ih ujedno pročišćuje od neurednosti. Time Bazilije nudi duboko uravnoteženu antropologiju: svetost ne poništava osjećaje, nego ih oslobađa i usmjerava.

U tom svjetlu njegova misao zadobiva iznenađujuću suvremenost. U vremenu emocionalne fragmentacije i duhovne površnosti, Bazilije podsjeća da je odgoj srca sastavni dio kršćanskog puta. Kršćanin nije pozvan ugušiti svoje želje i težnje, nego ih oblikovati prema mjeri Krista.

Ako Bazilije utjelovljuje asketsko-pastoralnu dimenziju teologije, Grgur Nazijanski predstavlja njezinu kontemplativno-mističnu dubinu. Njegovi Teološki govori svjedoče o iznimnoj sposobnosti da se o Bogu govori s dubokim osjećajem za otajstvo.

Grgurova poznata tvrdnja da „nije svatko kadar govoriti o Bogu“ ne izražava isključivost, nego duhovni realizam. Teologija, prema njemu, zahtijeva čistoću srca, sabranost i nutarnju slobodu. Bez toga govor o Bogu postaje prazna spekulacija.

Njegovo prijateljstvo s Bazilijem paradigmatski je primjer duhovnog prijateljstva koje rađa istinom. U svijetu obilježenom rivalstvima, njihovo zajedništvo pokazuje da se kršćanska istina ne brani nadmetanjem, nego zajedničkim traženjem Boga. Grgurov opis njihova odnosa kao „jedne duše u dva tijela“ nadilazi puku emotivnu bliskost i ulazi u područje ekleziologije: istina se rađa u zajedništvu.

Obojica svetaca dijelila su sudbinu nevoljkoga prihvaćanja crkvenih službi. Grgurovo povlačenje s carigradske biskupske stolice ostaje snažno svjedočanstvo evanđeoske nenavezanosti na moć. Njegov čin pokazuje da autoritet u Crkvi nije cilj sam sebi, nego sredstvo služenja istini i jedinstvu.

Time Bazilije i Grgur nude trajni korektiv svakoj crkvenoj praksi: teološka kompetencija bez poniznosti gubi vjerodostojnost, a crkvena služba bez nutarnje slobode postaje teret i za Crkvu i za njezine pastire.

Na početku nove godine Crkva, slaveći sv. Bazilija i sv. Grgura, poziva vjernike – osobito one koji se bave teologijom, ali i sve vjernike koji žele promišljati Otajstvo Boga– da ponovno promisle jedinstvo vjere, razuma i života. Ova dvojica naučitelja podsjećaju da: teologija bez molitve osiromašuje, duhovnost bez razumnosti postaje nestabilna i proizvoljna, a služba bez poniznosti gubi evanđeosku snagu.

Njihov primjer pokazuje da je prava teologija uvijek navjestiteljska: ona ne ostaje zatvorena u pojmovima, nego se pretvara u riječ koja izgrađuje Crkvu i vodi čovjeka prema Bogu.

U tom smislu, sv. Bazilije i sv. Grgur nisu samo svjedoci prošlosti, nego suputnici Crkve u svakom vremenu – i trajni poziv da vjera bude mislena, molitvena i življenja.

Marinko Pejić