Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Rane sv. Franje | Molitva i rane za susret s Bogom
Vrijedi kroz život, s molitvom i ranama, bez straha i gorčine, bez osvete i očaja, nego radosno i hrabro, s riječima pouzdanog zaziva Bogu, otvorenih i sućutnih očiju te solidarne ruke za rane bližnjih
Zidine/Dubrave 2015.
Skupili smo se na ostacima kršćanske i franjevačke crkve i samostana, i na grobovima pokojnih. Kako sabrati sve bogatstvo sadržaja i značenja našega dolaska danas ovdje? Ovim potvrđujemo povijesni kontinuitet katoličke prisutnosti; potvrđujemo da su naši mrtvi, naši pokojni autoritet koji nas i danas obvezuje. Na današnji dan slavimo blagdan rana sv. Franje. Čini se važnim razmisliti o nekoliko stvari baš u povezanosti s ovim mjestom i s Franjinim životom i ranama. Nećemo pogriješiti ako počnemo s onim najtežim a lako zaboravljivim pitanjem: Gdje susresti Boga, gdje danas Bog dolazi?
Mislim da nećemo pogriješiti ako kažemo da je kod mnogih nas Bog iščeznuo iz budne svijesti, postao je igračka između nabožne brbljavosti, političkih manipulacija sve do boga koji opravdava kriminal i ratni zločin do modernih cinika i inkvizitora političke korektnosti koji gotovo zabranjuje spomen Boga ili ga guraju u privatnu sferu. Reći će mnogi da ima puno kriza, ali ova je najteža, najteža je kriza vjere. Jedni viču eno Boga ondje, jedni eno ga ondje, drugi viču nema ga ni ondje, ni ondje…
Naravno, Boga se ne može ograničiti, njegov dolazak često ne biva najavljen. Čini mi se da možemo kazati da i danas Boga možemo susresti u molitvi, tako su ga susretali ljudi svih vremena i danas. I drugi način u ranama, poput Tome Apostola, koji je prepoznao Isusa u ranama, poput sv. Franje koji je ranama Kristovim opečaćen.
Kažemo da Bog dolazi u molitvi. Molitvi koju jednostavno i označavamo razgovor s Bogom. I ne možemo kazati da ne molimo. Ako išta, kod nekih ljudi nije zamrla molitva. I to je hvalevrijedno. Franjo Asiški je uvijek molio. A pred kraj svoga života, nakon što je u zimu 1223. slavio u Grecciu Božić, inscenirajući betlehemski događaj, povukao se u rujnu 1224., dvije godine prije svoje smrti, u brdovito područje zvano La Verna, nešto slično ovome ovdje mjestu, i ondje je molio. Pretpostavljamo, sabirao je svoj život, opuštao se u slušanju Božje riječi, evanđelja, odmjeravao svoje ponašanje i ponašanje svoje braće u svjetlu Božje poruke. I ondje je u molitvi na svome tijelu primio Isusovih pet rana.
A kako je s nama stalo? Kakve su naše molitve? Najčešće nabrajanje i nizanje riječi. Tako da u mnoštvu svojih riječi i u buci zatomimo Božji glas. Neki od nas molimo samo na zajedničkim skupovima, i to tako da nas ljudi vide. Neki od nas se takmičimo kako da nadglasamo druge. Molitva nam je postala kao utakmica, kao stadion. Neki bi izvikivali i dozivali njegovo ime kao da će Bog stići sa što većom jačinom naših zvona ili minaretskih decibela. Neki to čine kao da su u parlamentu totalitarnog režima, jedne stranke ili nekog duhovnjačkog skupa, kada svi izgovaraju ili plješću na ono što je glavni vođa (guru) kazao. Ponavljaju izvikujući «svete mantre».
Neki od nas molitvu smatraju znakom slabih ljudi, pa jedva preko usta puštaju ikakvu molitvenu riječ jer molitva im znači neko poniženje čovjeka. Većina nas je s Bogom u trgovačkim odnosima, baš onako kako se jedni prema drugima ponašamo, pa taj ljudski odnos straha, laskanja i ulizivanja ili ljudski odnos licemjerstva ili jogunastosti prenosimo na Boga. Neki kažu, ajde da “podmirimo” Boga, da mu se odužimo, jer Boga smatraju starim lukavim trgovcem i prevarantom. Sve u strahu, kazni i zaslugama. Ipak, uza sve naše devijacije i nesvršenosti, znamo važnost i osobne i zajedničke molitve, na misi i po kućama; ujutro, kada polazimo u novi dan, među ljude, i navečer, kada se preispitujemo, važna je molitva. O njoj ovisi naš život.
Kao i s drugim ljudima, tako i s Bogom treba iskreno i strpljivo njegovati odnos. Taj odnos nije samo odnos utjehe, jer postoje tolike neuslišane molitve. Bog se toliko puta pokazao da ne uslišava naše želje nego svoja obećanja. U molitvi najčešće molimo da se Bog promijeni, da se Bog udobrovolji, a ne da se mi promijenimo. Zato je važno povlačenje, zato je usred našega radnoga dana važno naći i malo vremena da se saberemo, da osluhnemo Božju riječ. Osjetit ćemo kako nas Bog zove tiho, kako nas mijenja, kako nas u našoj zapaljivosti hladi, kako nas zagrijava u našoj hladnoći, letargičnosti i depresiji, kako nas odvraća od zla. Treba izdržati Božji pohod. U ovom svijetu sve je više onih koji izvikuju molitve, koji – sjetite se kako su neki na koševskom stadionu, za vrijeme dolaska Pape Franje, htjeli izvikivati ime Kristovo i pape – a papa je prepoznao da se molitva ne izvikuje. Svećenik u misi ne govori gore ruke, misa nije estradni koncert, nego gore srca.
Naravno, molitva (a uz to se vežu i sakramenti, sve do ispovijedi i euharistije) nije samo osjećaj, ona nije smirujuća droga, nego često i nemir da se pomaknemo u akciju. Ona je i dužnost, strpljiv i težak duhovni posao. Molitvom ulazimo u Božju kovačnicu, kada nam – a da se ništa na vani ne vidi – trese i podrhtava naša nutrina. Nije molitva mirni zakutak, bijeg od težine života, nego zahtjevna škola života, obraćenički put. Molitva nije izgovaranje popisa naših potreba, nije to samo izmjena naših briga i muka. Bog nije automat u kojega ubacujemo naše naučene formule, nego živa osoba koja hoće iskren i čestit razgovor, razgovor koji nije lišen kritike i samokritike.
Sveti Franjo je došao na La Vernu, u Božju molitvenu radionicu, ondje gdje se oblikuju stavovi, osjećaji i volja. S molitvom je kao s dobrim prijateljem: on nam suzbija emocije i agresije, podiže nas iz naše učmalosti, mijenja naše unutarnje lažljivosti, usmjeruje praksu na dobro. Molitva je šutnja i riječ, dugo čekanje isprepleteno nadom da će Bog sam progovoriti. Molili su ljudi i bez riječi, recimo u logorima smrti, na inkvizicijskim i drugim stratištima, u nevoljama, ali i radostima života. Molitva mijenja čovjeka.
Osim molitve, rekli smo da Boga možemo susresti u ranama. Rane nisu ukras za mahanje. Rane koje je Franjo dobio, nije dao da ih itko vidi. Smatrao je da to nije važno za druge. Njemu kojemu je bilo stalo da nasljeduje siromašnog Krista, propovjednika, radnika i patnika, na La Verni se događa preobrazba u Raspetoga. Nakon što je jaslicama proslavio Božje utjelovljenje, slavi Kristovo čovještvo u najtežem znaku, znaku križa, u gubitništvu. I smatra se: Raspeti sluga, raspetoga Gospodina. I nosio je rane vedro. Rane znače Boga koji se pokazuje u Isusu Kristu, u gubitništvu, u tome da se može sav svijet dobiti a sebe izgubiti. O tome da se poradi Krista nosi svoj križ, podnose patnje života.
Bog kojega se nalazi u ljudskim ranama, djeluje modernome svijetu banalno. Jer moderni svijet bježi od rana, od patnje, od muke i napora. Želi uvijek biti dobitnički, pobjednički. Rane ne želimo mi ljudi. Od rana tuđih, tjelesnih i duševnih, bježe mnogi. A mnogo je rana. Bog koji ne primjećuje rane drugih nije Bog nego moloh – bog kojemu se žrtvuju ljudi. Velika muka mnogih kršćana je u tome da ne zna što će s Isusovim križem i ranama. Križ nije zemaljska pobjeda, on je za ovaj svijet gubitak i ludost. Zato je i s ranama teško. Mi bismo i Boga bez patnje, bez rana. I baš mi opaki ljudi često smatramo da nemamo grijeha koji ranjavaju, kao da smo uvijek nedužni; nema rana koje smo nanijeli drugima, postoje samo naše rane.
Blagotvorno je nemati mirnu savjest, osjećati ranu na savjesti da nismo dobri prema drugima. No, redovito ne želimo ni znati za njih, a savjest na sto načina uspavljujemo. Čuli ste sigurno priču kako se Martinu Turskom u ona vremena, odmah nakon što je Crkve dobila slobodu i postala državnom crkvom, netom poslije cara Konstantina, ukazao đavao u liku Krista. Martin se izgubio. Krist, lijep, ali Martinu nešto nije uredu. Đavao pita Martina: Martine, zar ne prepoznaješ svoga Gospodina? Šutnja, nelagoda, traju. U jednom trenutku Martin se obraća Nečastivom: A gdje su ti rane? Važno je uočiti da se zlo nikada ne javlja kao tamno, mračno, crno, s rogovima i repom, nego zavodljivo, u odijelu i vanjskoj čistoći, u maski svetoga, lijepih riječi od meda a mrziteljske nutrine, lakih obećanja koja na posljetku skončavaju u zadahu otrova i pelina, u duhovnoj pa i stvarnoj smrti, u nečovještvu.
Poput Tome Apostola i Martin je htio vjerovati samo onome Kristu, samo onome Bogu koji ima rane. Martin neće Krista kao mit, estradnog idola, kao magijskoga pobjednika, neće uskrsnuće, novi život koji bi se pokazao kao da je križ tek neka mala etapa života. Neće Martin pričin, izvanjsku ljepotu vjere. Pitanjem gdje su ti rane, on razobličava zlo koje se oblači u najsvetije, đavla koji se predstavlja Kristom.
Vjeruje se Kristu ali s ranama. Vjeruje se istinski samo onim ljudima koji su svoju mudrost stekli poštenim životnim radom i iskustvom, koje se nije mazilo, koji su, iako ranjavani, uskrsavali bez gorčine na novi život služeći bližnjima. Isus koji se sv. Franji daruje u ranama jest onaj koji se nije dao u profit, u pobjede, nego u ljubav za oštećene i izranjene. On naviješta Boga koji je milosrdan. Nije to Bog zamagljivanja ali ni osvetnik. Nije on nikakav nemoćni Bog, nego Bog podrške i utjehe ljudima, sve do sebezaborava i mogućnosti da ga ljudi zaniječu, da ga pretvaraju u «đavla» i njime ubijaju bližnje.
Ako se na blagdan Rana sv. Franje pitamo: Gdje susresti Boga danas?, možemo odgovoriti: u molitvi i ranama. Sabrati se u molitvi i koncentrirati se na rane svojih bližnjih. A svoje rane valja nositi bez gorčine, bez mrzovolje, bez svetačke strogoće pravovjernih. I primjećivati rane drugih, stvarno ih liječiti; ne zamagljivati patnju lažima i zabludama. Još više, pitati se nanosimo li rane drugima, ne samo tjelesne, nego duhovne i duševne. Da nekoga ne stigmatiziramo (stigma – rana), ranjavamo, klevećemo, obilježavamo kao negativnu osobu i pritom se i ne osvrćemo što to radimo? Ubojstva i ratovi počinju tako da se najprije stigmatizira drugoga, čitav narod, kao da nije vrijedan da živi, i onda nastaje istrebljenje kao normalno, jer to nisu ljudi.
Pogađaju li rane drugih našu savjest ili smo hladni za patnju drugih? Bešćutni ljudi, psihopati i socioapati – takvih je najviše na vodećim pozicijama i takvi na tim pozicijama najčešće i postanu – unose podjele, sukobe, uzrokuju ratove. Jer oni nemaju empatije, iako se na nju stalno pozivaju. Oni ne osjećaju da trebaju išta činiti za druge, jer se vrte oko sebe, makar im usta i riječi bila glađi i slađi od meda, makar govorili velike riječi.
I na kocu, vama, katoličkoj manjini, koji ste kroz čitavu povijest gubitnički ostatak, potrebno je uspraviti se, potrebno je snage kakvu su imali naši stariji, koji su rado molili Pet očenaša (molitvu na Propetje), na čast pet rana Isusovih, njome se hranili za odvažni život. To je molitva na velikim koljenima, stava u kojem je sveti Franjo primio rane, a koju neki moderni duhovnjaci i službeni ceremonijari, demonstratori više političke moći obreda nego skromnosti pred Bogom, izbacuju iz kuća i s molitvenih sastanaka. Izgleda im ponižavajuća i malo svečano-trijumfalna. Valja se u svakom slučaju poput Franje Asiškoga ugledati u Isusa Raspetoga, sa sigurnom nadom raditi i prolaziti ovim svijetom, i znati razlučivati ljude s ranama i bez rana.
Vrijedi kroz život, s molitvom i ranama, bez straha i gorčine, bez osvete i očaja, nego radosno i hrabro, s riječima pouzdanog zaziva Bogu, otvorenih i sućutnih očiju te solidarne ruke za rane bližnjih.
Fra Ivan Šarčević