www.polis.ba

XXV. nedjelja kroz godinu | Najveći i prvi – služitelji i djeca

Isus nas poziva da se ostavimo svjetovne borbe za pozicije i da budemo prvi u služenju. Nema veće ljudskosti i vjere od radosnog služenja. I ako se nepravedno pati, ono je smisleno jedino u služenju iz ljubavi

Mk 9,30-37

Današnji odlomak Markova evanđelja drugi je Isusov nagovještaj muke i smrti (prvi je onaj o kojem smo slušali prošle nedjelje, razgovor o Isusovu identitetu i križu u okolici Cezareje Filipove). Marko piše da Isus govori kako će biti ubijen dok pješači s učenicima kroz Galileju. Putujući propovjednik Kraljevstva Božjega, «novoga svjetskoga poretka», priopćava svojim učenicima da će biti «izručen» ljudima, da će ga oni ubiti; ali da to neće biti kraj, nego da Bog ima zadnju riječ, da će on «ustati», od Boga biti spašen.

Koliko god u ovom tekstu bilo poslijeuskrsnih poruka, Isus je znao da će zbog svojih riječi i djela nastradati. Njegovi učenici ga nisu razumjeli. Usprkos znanju o prorocima i proročkim nagovještajima, usprkos Izaijinim riječima da će Božji Sluga biti ubijen, očekivanja učenika išla su drugim, svjetovnim, političkim putom. Vodili su se mišljenjem većine iz svoga naroda: Onaj tko je Božji, ne može patiti; ne može biti izrugan, mučen i ubijen.

I ne samo proroci, nego i mudrosna literatura, poput današnjega prvoga čitanja, govori da je baš moguće da nastrada Božji nedužnik. Slušamo o najmračnijoj sklonosti ljudi da prave zasjedu, izlažu porugama i do smrti muče pravedna. Ta slično se stalno događa među nama ljudima. I dok ovo govorimo, u našim se sredinama progone nedužni, izvrgnuti su ruglu i sramoti. Možda i ja, i mi sudjelujemo u tome. I možda nam se neki ljudi, slično kako Isus govori svojim učenicima, žale, možda čak vapiju, možda i viču k nama da su obespravljeni, a mi – poput učenika – zaokupljeni svojim poslovima, svojim pozicijama, i ne čujemo ili ne želimo čuti što nam to oni govore; ili ih pak ušutkujemo jer nas prozivaju, jer njihove riječi dotiču moju neljudskost, moju zavist, svadljivost i nered (Jakovljeva poslanica).

Važno je zamijetiti da većina nas redovito na tri načina odgovaramo na stradanje pravednih:

– okrećemo glavu u nezainteresiranosti za one koji govore o doživljenoj nepravdi; okupirani smo sobom i za svoju poziciju, pogotovo ako se to, kao s Isusom, događa da se netko žali «drugi put», dakle ako svojom mukom postaje «dosadan»;

– uzmičemo od drugih i njihovih priča o nepravdi u strahu za sebe, jer ako stanemo na njihovu stranu, ako se založimo i reknemo koju riječ istine za njih, moglo bi nam se dogoditi slično kao i njima;

– tuđu nepravdu i patnju, budući da se tiču i nas, jer smo njezini uzročnici, stvarni ili sekundarni, budući da nas pravednik prekorava u našoj krivnji, proziva u odgovornosti ili nam budi zaspalu savjest, mi njegovu patnju obezvređujemo, ušutkujemo njegov govor ili krajnje krivo tumačimo, čak pretvarajući pravedne u opake nasilnike, a sebe u ugrožene.

Prema Isusovu evanđelju, prijatelj, onaj istinski, potvrđuje se u pozornom slušanju, u otvorenim očima za nesreću i solidarnost u nevoljama. Isusovi učenici ne slušaju Isusa. Dok im je govorio o sebi i svojoj mučeničkoj sudbini, oni svoje razgovaraju, nadmeću se tko je među njima «najveći». Plašili su se da Isusa išta pitaju ili da ih on išta pita, ali pred patnjom pravednika nema uzmicanja, kad-tad mora se zauzeti stav. Učenici zauzimaju kukavički stav, možda su lažno pozorni ili imaju stav lukavog strpljenja, tipa samo da ta Isusova priča prođe.

Nemaju Isusovi učenici ni strpljenja ni hrabrosti da dosljedno i sabrano saslušaju svoga prijatelja. Možda i slušaju, ali ne čuju. Nisu vjerni. Brinu se za sebe, kako će oni proći, gdje će oni biti. I kad ih Isus razotkriva i postavlja im pitanje o čemu raspravljaju, oni – piše Marko – «umukoše». Isus svoje učenike ne prekorava zbog toga što su putem raspravljali, nego im preokreće mišljenje i postupanje. Mijenja njihovu statičnu poziciju «moći» i «gospodarenja» u dinamično ponašanje. Umjesto o «najvećem» među njima, govori im o «prvom». Prvi nije nad drugima, nego hodi ispred drugih. Prvi je primjer, prethodnik, predvodnik, i to – prema Isusovom kriteriju – prvi u služenju.

«Najveći» je izraz za vladanje nad drugima; mišljenje o sebi kao o nekomu posebnome, a da se ta posebnost stvarno ne posjeduje, ni u stručnosti ni u moralnosti, ni u praktičnosti ni u duhovnosti. Najveći činjenično čak i ne mora biti poglavar, ali na njega se – tako on traži – mora paziti kao o nekomu višem, izuzetnom, neupitnom. Najveći su neka vrsta božanstva među smrtnicima: njih se moli, njima se služi, mjera su stvari, vrlo su osjetljivi, uvredljivi, pamte, osvećuju se, oni gospodare…

S druge strane, «prvi», po Isusovu primjeru, su oni koji su doista ispred svih, u smislu da nisu ni u struci ni u moralnosti ni prazni ni prosječni. Povrh svega oni su ispred svih u služenju, prvi i u muci zbog pravednosti. A najviše služe onima kojima rijetki služe. Njihovo se služenje redovito ne honorira, ni novcem ni čašću ni vijestima; to je proročko služenje u vremenima straha, mržnje i kompromisa; služenje koje smeta moralno komotnima, koje uznemirava političke oportuniste i vjerske dvoličnjake.

Današnje evanđelje jedno je od uvijek važećih evanđelja. Franjo Asiški ga je stavio u svoje pravilo, glavni normativni spis franjevcima. To je također evanđelje koje se praktično najmanje ostvaruje, a o kojem se mnogo priča i izriču najuzvišenije riječi. Doista, toliko se lažnih riječi izgovara o služenju u Crkvi. Na svakom koraku nositelji crkvene vlasti propovijedat će o oholosti drugih, o borbi za fotelje drugih, a sebe predstavljati poniznim služiteljima i najvećim žrtvama.

Rijetko gdje kao u crkvenim zajednicama, među biskupima, svećenicima i redovnicima, ima toliko uzvišenih i svetih riječi, toliko poziva na ljubav, na jedinstvo, na mir, a ustvari toliko privida, laži, zloga oka, zavisti, blaćenja nedužnih, toliko lijenosti i smutnje, krađe i prijevara. Pa kad Isus uzima dijete za primjer, kada ga stavlja posred onih koji se otimaju tko će biti najveći, čini to jer dijete ne laže, ne petlja, jer je iskreno, jer dijete ne unosi strah, jer dijete ne govori velike riječi mira i ljubavi, jer mu srce nije bešćutno ni dvolično.

Svi smo svjedoci da se upravo đavolski bezočno okolo nas ustaje protiv onih koji su kao djeca, koji podižu svoj glas, čak do dosade viču: Zašto mi činite nepravdu? Ne smijemo, ako hoćemo biti Isusovi učenici, zatvarati oči i šutjeti kad se pred nama bešćutno ušutkavaju nevini. A nemoralno je i bezbožno ako mi to činimo ili u tome sudjelujemo.

Isus zahtijeva da prepoznamo djecu u sebi, još više da zaštitimo djecu među sobom, da se ne svrstavamo među opake i zlikovce koji se udružuju da unište pravedne. Ima li doista šta gore nego da Isusovi učenici, biskupi, svećenici, vjernici – a to se događa – izvrgavaju poruzi, kleveću i nanose zlo Isusovim pravednicima? Bolje bi nam bilo da objesimo kamen šutnje o vrat i potonemo u bezdan, nego što činimo nepravdu Isusovim malenima, nedužnim ljudima.

Isus nas poziva da se ostavimo svjetovne borbe za pozicije i da budemo prvi u služenju. Nema veće ljudskosti i vjere od radosnog služenja. I ako se nepravedno pati, ono je smisleno jedino u služenju iz ljubavi.


Fra Ivan Šarčević