Oprostiti i halaliti

I kad umre, čovjek ostaje društveno biće. Ništa manje ako je bio vjernik i aktivni član vjerničke zajednice. Izgleda da je najveća potvrda za to činjenica da ni na onaj svijet, Bogu na račun, vjernik ne može otići bez drugih. I ne samo zato što ga netko treba spremiti i ukopati u zemlju, nego daleko više po činjenici da svoj posljednji pozdrav od svojih ima kroz čin opraštanja.

Prvi put, ima tome i godina, kad sam pribivao dženazi, doživio sam iznenađenje koje me ni danas ne pušta. I kad god mislim na taj čin, prožmu me neki sveti drhtaji, neko osjećanje začudne otajstvenosti. I to se svaki put ponavlja kad nekom od muslimana odem na ukop. Naime, pred spuštanje mejta u kabur imam prisutne tri puta glasno pita: Hoćemo mu/joj halaliti? I od prisutnih se svetri puta začuje kao huk vjetra, jednoglasno: Halalimo! Ne znam, zapravo, nisam mogao raspoznati niti sam koga pitao, odgovara li se u jednini, svatko za sebe ili se zajedničarski oprašta, kako i jest sve zajedničko, sav život. [Negdje se uvelo na arapsko/turskom: Halalolsun – Neka mu je halal!]

Kako god, to me je neodoljivo podsjetilo na vrijeme kad sam još kao dječak, dolazeći k svijesti, vođen od roditelja, u zavičajnoj crkvi, na kraju mise, čuo svećenika kako upućuje slično pitanje o opraštanju, odnosno prašćanju, kako je bilo uvriježeno u šćakavskoj ikavici jednog dijela bosanskih katolika. Naime, nakon što bi obavijestio vjernički puk o smrti nekog župljanina prošloga tjedna, te da je prema vjerskim uredbama opremljen otišao s ovoga svijeta, svećenik bi kazao da je pokojnik ili pokojnica prije svoje smrti tražio oproštenje od svega puka. I crkvom bi se prolomio huk: Bog mu/joj oprostio!

Ne znam ima li za ovo i u jednoj vjeri kakav propis koji se izvodi izravno iz objave ili je više stvar predaje i običaja. Ne znam i je li to specifikum samo bosanskih katolika i bosanskih muslimana i jesu li i ako jesu tko na koga utjecao, jer blizina monoteističkih vjera, židova, kršćana i muslimana, tolika je da nije nimalo lagano, a redovito je pogubno, povlačiti grube razdjelnice čistunstva ili tobože sebe smatrati direktnom od drugih nedotaknutom objavom.

Kao da se i u smrti i pokopu, u tom odsudnom trenutku, sam Bog pobrinuo da nas upozori na važnost društvenog čina opraštanja. Velim odsudni trenutak i društveni čin, jer je to posljednji ispraćaj, posljednji zemaljski čin zajednice u kojem je pojedinac, i kao mrtav, subjekt i protagonist svoga života i društvenoga čina. I kao da serbez, slobodno, bez straha, ograničenja i zapreka, ne može otići ni Bogu pred oči dok mu ne bude oprošteno

Mi smo ljudi toliko vezani jedni na druge, društvena smo bića, kako su nas definirali mudri ljudi da i kada ne bismo htjeli i kad se odjeljujemo, utječemo jedni na druge. Naše su vjere povijesne, zemljane i ljudske. I naši običaji koji tobože kao kamen djeluju nepromjenjivi.  I tako, kao da se i u smrti i pokopu, u tom odsudnom trenutku, sam Bog pobrinuo da nas upozori na važnost društvenog čina opraštanja. Velim odsudni trenutak i društveni čin, jer je to posljednji ispraćaj, posljednji zemaljski čin zajednice u kojem je pojedinac, i kao mrtav, subjekt i protagonist svoga života i društvenoga čina. I kao da serbez, slobodno, bez straha, ograničenja i zapreka, ne može otići ni Bogu pred oči dok mu ne bude oprošteno. I to bezuvjetno oprošteno, naravno, bez zadiranja u Božje knjige pravde i milosrđa. Uočljivo je odatle, ako se smije dalje misliti, zašto su naši pokojni, posebno žrtve subjekti povijesti.

U tihom trenutku ukopa i rastanka, kada zastajemo pred tajnom života i ne možemo prekoračiti u prostor smrti, kao neki nebeski romor utjehe izričemo dakle molitvu za opraštanje koje nije proizvod domišljanja, nego čin vjere, najelementarnije vjere, kada sva naša djela, i ona grešna, nestaju pred neizmjernim milosrdnim neznanjem vječnosti i ljudskim oprostom. Osim toga, ispovijedanjem opraštanja priznajemo samu srž vjere u Boga – Boga koji je milostiv, milosrdan, koji prašta.

Naravno, kad se opet sve slegne i «ohladi» pa se na stol polažu ili sređuju računi, nahrupe iz nas – ako smo poznavali nekoga od tih pokojnih i ako su nam ostali «dužni» ili su nam nanijeli kakvu bol ili zlo – nahrupe, dakle, ozlojeđenosti, gorčine, otvore se rane i pred nas izbija vječno nova stara dilema: oprostiti ili ne oprostiti? I tako će to trajati do zgorenjasvijeta, u muci praštanja i zlopamćenja. Ista stara pitanja pred uvijek novim smrtima: Tko to može oprostiti i što je doista za opraštanje? Tko to smije i u ime koga može oprostiti pogotovo nešto što je ogromno zlo i neokajivo? I onda, ako smo otvoreni i dopustimo si pitanja, stiže i ono najtiše a najprovokativnije: Pa zar opraštanje, baš onako kako Bog čini, ne znači opraštanje neoprostivoga?

Tako, i kad čovjek seli iz ovoga svijeta, kad odlazi iz društva, on ostaje zemaljsko i društveno biće. Čini se da nema društvenijega duhovnog čina od opraštanja. Čini se ni težeg!

Fra Ivan Šarčević