Noć nemira: Vitez ili prijatelj siromašnih

Nad kućom Bernardonijevih spustio se noćni spokoj. Grede su jedva čujno škripale, popuštajući hladnoći koja se spuštala s obronaka Monte Subasija. Mjesečina je prodirala kroz prozor i razlijevala se po drvenom podu. Iz susjedne sobe čulo se pravilno hrkanje Franjina brata Anđela. On te noći nije imao pitanja na koja bi morao odgovarati.

Debeli zidovi izgrađeni od lokalnog kamena vapnenca čuvali su toplinu dana, miris vune, drva, skupocjenih tkanina skupljanih godinama. Bila je to čvrsta, ugledna kuća, nalik na kulu, sagrađena da traje. Pamtila je generacije koje su u njoj rasle i nestajale. Kuća je djelovala kao sigurno utočište, svijet za sebe, odvojen od nemira koji je polako tinjao u Franji.

Franjo je ležao na postelji s prekriženim rukama iza glave i širom otvorenih očiju. Promatrao je mjesečeve zrake kako se sudaraju s tamom sobe; taj ga je kontrast još dublje uznemiravao. Povremeno bi zatvorio oči i pokušavao se prepustiti snu. No, nešto ga je uporno držalo budnim. Tek se bio vratio iz peruđanskog zatvora u kojem je proveo više od godinu dana. Iz zatvora ga je otkupio njegov bogati otac, Pietro Bernardone. Franji je bilo dvadeset i jedna godina kada se vratio iz zatvora.

Predhodni dan je proveo kao i mnoge druge: prijatelji, raskošne gozbe, vino, obilna hrana, ples, muzika i pjesma, očeva trgovina, mušterije, cjenkanja. Dodirom prstiju procjenjivao je kvalitetu tkanina. Pod svjetlom dana je provjeravao boje platna i fine niti uvezene izdaleka. Znao je koji komad obećaje trajnost a koji eleganciju i posebnost. Naučio je kako se odnositi prema kupcima. Pronalazio je prave riječi koje je pratio odmjereni izraz lica. Ulijevao je mušterijama sigurnost u ono što nudi. Uživao je biti u središtu pozornosti. Govorio je bez napora i privlačio je poglede kupaca. Glas mu je bio živahan, sladak, jasan i zvučan. Bio je stvoren baš za ovaj svijet.

Ipak, sada, u noćnoj tišini, sve je to gubilo svoju težinu. Pred njegovim očima cijeli je život proletio u trenu, poput kratkometražnog filma. Okrenuo se na bok, pa opet na leđa, kao da je iz druge perspektive tražio nekakav odgovor. Postelja je bila udobna. Pogled mu se zaustavio na novom svečanom plaštu koji je visio kraj vrata. Bio je spreman da ga nosi, da se pokaže. Ničega mu nije nedostajalo. I upravo ga je to uznemiravalo. Obilje, koje je nekada bilo dovoljna nagrada, sada se pretvorilo u pitanje veće i teže nego ikada prije.

U glavi su mu odzvanjale ratne priče koje su kružile gradom – pripovijesti o bitkama i časti, imena izgovarana s poštovanjem na trgovima. Dugo su te priče u njemu rasplamsavale jasnu želju: postati vitez, otići iz Asiza, vratiti se drukčiji, bolji, u punoj slavi. Zamišljao je oklop koji blista na suncu, težinu mača, konja u punom galopu. Maštao je o povratku, o pogledima punim divljenja i odobravanju svih onih koji su ga poznavali. No sada su mu ti snovi djelovali pomutnjeno, kao da nude odgovor na pogrešno pitanje.

Vraćali su mu se prizori iz zatvora: miris zatvorenih zidova, škripa rešetki, tišina koju su razbijali šapat, plač ili smijeh. I tamo je uspio sačuvati vedrinu i smisao za humor. Tješeći druge zatvorenike, otkrivao je snagu koja nije dolazila od moći ili oružja. Mnogi su ga smatrali ludim. “Što mislite da ću ja postati jednoga dana? Bit ću čašćen u cijelom svijetu!”, riječi izgovorene u zatvoru još su mu odzvanjale u ušima. Najavljivale su dolazak novog, drukčijeg života.

U mislima mu se opet pojavljivao susret s prosjakom u očevom magacinu. Dok je Franjo pažljivo sortirao skupocjene tkanine, prosjak ga je ometao moleći za malu sumu novca. Franjo ga je, u naletu uzrujanosti, izbacio iz magacina na vrlo grub način. Nastavio je raditi, ali mu savjest nije dopuštala da se usredotoči na ono što je radio. Tužno i uplašeno prosjakovo lice nije mogao prekriti sjaj žarkih boja skupocjenog materijala.

Franjo je otrčao za prosjakom i sustigao ga. Vidjevši ga još više uplašenog, zamolio ga je za oprost i dao mu dvostruko više nego što je prosjak tražio. Taj čin vratio je osmijeh na zahvalno lice prosjaka, a Franji darovao neopisiv mir i duboko zadovoljstvo.

Tiho je ustao kako nikoga ne bi probudio. Bosim stopalima dotaknuo je hladne prostirke na drvenom podu, a njihov ledeni dodir prošao je kroz njega, podsjetivši ga na nepodnošljivu hladnoću zatvora. Polako je prešao preko sobe, izbjegavajući škripava mjesta. Nečujno je otvorio prozor.  Primjetila ga je samo mačka koja je koračala po krovu magacina, u kojem su stajali sanduci sa tkaninama i bačve pune suhog voća i žitarica.

Noćni zrak uvukao se u sobu poput oštrice, hladan i svjež, noseći sa sobom miris kamena, vlažne zemlje i ugašenih ognjišta. Gledao je kroz otvoreni prozor. Svaka sjenka i svaki šum podsjećali su ga da svijet izvan sobe još uvijek postoji. Sve oko njega bilo je mirno, gotovo nepomično, ali njegova duša nije mogla naći spokoj. Budna i nemirna, lutala je između prošlih dana i nepoznate budućnosti, tražeći nešto neuhvatljivo, nešto što je osjećala, a nije mogla imenovati.

U njemu se vodila borba između života koji je do tada poznavao i života koji je počinjao naslućivati. Pokušao je odagnati ovu noćnu moru, misleći o nadolazećim gozbama, provodima i dalekim putovanjima. No, te su slike brzo padale jedna za drugom, poput suhih listova koji se ne uspijevaju zadržati na grani.

Znao je da se ne želi povući iz javnoga života, ali mu nije bilo jasno na koji način biti prisutan u svijetu. Franjo je bio poseban, nemiran, sposoban za čudesna djela. Osjećao je da želi nešto drukčije. Još nije znao što, niti odakle će to drukčije doći. Jedino je bio siguran da ono što ga je do tada oblikovalo više nije bilo dovoljno.

Dugo je ostao naslonjen na prozorsku dasku, opažajući kako se njegov dah miješa sa svježim zrakom Monte Subasija. Te noći nije bilo viđenja ni glasova s neba. Nikakav znak, nikakva objava. Samo mladić koji je uvidio da sam sebi više nije dovoljan, i koji po prvi put nije odmah tražio rješenje, niti brz put da utiša nemir. Bio je spreman čekati.

Kad se vratio u postelju, ostao je budan, ali sada znatno mirniji. Osjećao je nekakvu promjenu u sebi koja mu je darivala smirenost i unutarnju jasnoću. U njegovoj nutrini odškrinula su se vrata koja više nije mogao zatvoriti, a iz tog prostora dolazilo je svjetlo koje ga je uspavalo. Ta noć nije označila jasnu odluku. Označila je spremnost na promjenu. Prva pukotina u Franjinoj duši postala je prvi okus istinske slobode.

Iza sna ga je naglo probudio brat Anđelo, koji je otvorio vrata i viknuo da odmah siđe u magacin, jer ga čekaju mušterije. Franjo bi obično na to reagirao galamom, ali ovoga puta mu je bratov glas bio drag. Polako je ustao i sjeo na rub kreveta. U mislima su mu ponovno oživjela noćna razmišljanja. Znao je da je nadaren za čudesna djela, ali još nije shvaćao za koja. U jednom trenutku je začuo unutarnji glas koji ga je pitao: „Franjo, želiš li viteške časti ili biti prijatelj siromašnih?“

---

Predrag Mijić

---

Ovo je prvi od dvanaest kratkih eseja o sv. Franji Asiškom koje je Predrag Mijić, inspiriran knjigom Francesco talijanskog novinara i pisca Alda Cazzulla, napisao za Polis.

---