Pozvana po imenu: Marija Magdalena i snaga uskrsne vjere

Iz Evanđelja po Ivanu (Iv, 20:1-2, 11-18): Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.« Onda je ponovno došla i stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo – jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.

Kaže joj Isus: »Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš? « Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« – što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom, jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.« Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«

U ovom dijelu Ivanova evanđelja doživljavamo jedan od najdirljivijih i najvažnijih trenutaka Uskrsne vjere: susret Marije Magdalene s Uskrsnulim Gospodinom! To nije samo običan susret dvoje ljudi – to je srž svega što znači biti pravi kršćanin. Osobni poziv, preobrazba i važno poslanje. Taj susret – tih, nježan, a opet duboko snažan – posebno je aktualan u vremenu u kojem mnogi vjernici osjećaju zbunjenost, umor, udaljenost od Boga ili traže smisao i sigurnost u ovom nesigurnom svijetu.

Marija Magdalena, čvrsto ukorijenjena u evanđeoskom svjedočanstvu i dugoj kršćanskoj tradiciji, ističe se kao jedan od najvažnijih i najinspirativnijih likova Novoga zavjeta. Njena uloga posebno dolazi do izražaja u izvještajima o Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću, osobito u Iv 20,1–18, gdje postaje prva svjedokinja uskrslog Krista, nazvana „apostolom apostolima“ od svetog Tome Akvinskog.

U evanđeoskoj tradiciji (osobito Lk 8,2), Marija Magdalena je žena iz koje je Isus izgonio sedam zloduha. Iako nije izričito navedeno da je bila prostitutka (što je kasnije postala uobičajena predodžba u zapadnoj tradiciji od pape Grgura Velikog), istina je da je bila duboko ranjena žena koju je susret s Isusom oslobodio i promijenio. Zato ona simbolizira unutarnjeg iscjeljenje, pravo obraćenje i novu slobodu. U današnjem kontekstu, gdje mnogi ljudi nose unutarnje rane, traže iscjeljenje i smisao, Marija Magdalena je snažna slika duhovnog putovanja od tame prema svjetlu, od grijeha do milosti, od očaja do nade.

Za razliku od većine učenika koji su pobjegli tijekom Isusove muke i smrti, Marija Magdalena ostaje – pod križem, kraj groba, u suzama i traženju. Njezina vjernost u tami snažno odjekuje u vremenu kada mnogi napuštaju vjeru zbog kušnje ili razočaranja. Ona ne ostaje zato što sve razumije, nego zato što voli. Upravo je to ključ: njezina ljubav pobjeđuje strah i zbunjenost. U njoj prepoznajemo primjer kontemplativne vjernosti, srce koje traži Isusa i kada ga ne vidi, koje plače za Njim i ne odustaje dok ga ne pronađe.

Isusa prepoznaje ne po izgledu, nego po glasu: „Marijo!“ – „Učitelju!“ (Iv 20,16). U tom osobnom pozivu događa se preokret: tama se pretvara u svjetlo, tuga u radost, mrtvi Bog postaje Živi Gospodin. Danas, u svijetu prepunom algoritama, digitalne komunikacije, mnoštva podataka i anonimnih masa, svi želimo isto – da nas pozove po imenu, da nas netko vidi, voli i prihvati kao jedinstvene osobe. U tom jednostavnom razgovoru dogodilo se uskrsno otkrivenje. Bog zove svakoga osobno – po imenu. To nije samo dio priče; već je duboka teološka istina: Bog nas poznaje, zove, i čeka naš odgovor. To je srž Evanđelja: Bog nas poznaje po imenu.

Isus ne dolazi odmah. Marija traži, plače, razgovara s anđelima, ali ni sama ne prepoznaje Isusa. On ne žuri da je odmah uvjeri. On pušta da osjeti svoju tugu, čežnju i sumnju. To je velika pouka za nas, kako kao pojedince, tako i kao Crkvu. Bog nas vodi kroz procese. Duhovni život nije instant-logika. Istinska vjera raste kroz traženje, tišinu, pa i u suzama. Papa Franjo je često naglašavao o „duhovnoj pratnji“ i važnosti slušanja. Ovaj odlomak Evanđelja pokazuje božansko strpljenje: Isus ne nameće istinu – On je osobno otkriva, u trenutku kad smo spremni primiti je.

Isus daje Mariji daje zadatak: „Idi mojoj braći i reci im…“ Tako ona postaje prva glasnica Uskrsnuća. U društvu i religijskoj kulturi tog doba to je pravo iznenađenje: žena, i to ne iz visokog sloja, nego iz vlastite patnje, donosi radosnu vijest apostolima. Time se otvara prostor za važnu ulogu žena u Crkvi – ne samo kao ukrasi ili pomoćnice, već kao nositeljice Božje riječi, učiteljice vjere i svjedokinje Uskrsnuća. Marija Magdalena postaje prva među svim vjernicama, redovnicama, teologinjama, majkama i župnim suradnicama – svima koje svojim životom i riječima šire Kristovu poruku.

U današnje vrijeme moralne i duhovne zbunjenosti, Marija Magdalena nas podsjeća da nitko nije izgubljen za Boga. Ona je zaštitnica ranjenih i onih koji se obraćaju, simbol vjernosti i slobode, poslanja i ljubavi. Njezina priča nadahnjuje svakoga tko traži novi početak, svakoga koji plače nad prazninom života – i svakoga tko u dubini duše čezne da ga Bog zazove imenom. U vremenu podjela, ideoloških sukoba, crkvenih razdora i rastućeg individualizma, ovaj evanđeoski tekst pokazuje put: osobni susret s Gospodinom, strpljivo slušanje, spremnost na promjenu i djelovanje iz ljubavi. Crkva ne napreduje argumentima, nego svjedočanstvom. Njezin pravi rast dolazi ne kroz borbe, nego kroz istinsko obraćenje.

Krešimir Cerovac, polis.ba