Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Intervju s nadbiskupom Matom Uzinićem: Bez govora zajedničkim jezikom mira, pravde i solidarnosti, izdat ćemo i Boga i religije koje predstavljamo
Da bismo mogli dijalogizirati jedni s drugima na svim razinama, moramo naučiti dijalogizirati i s Bogom, koji nam se objavio u svojim riječima i svojoj Riječi, koji je ušao s nama u dijalog
Mate Uzinić (1967, Dubrava, Omiš) je nadbiskup Riječke nadbiskupije. U rodnoj Dubravi završio je osnovnu školu, a gimnaziju u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, gdje završava i teologiju. Za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen je 1993. godine. U Rimu, na Papinskom lateranskom sveučilištu, 2000. je postigao licencijat iz crkvenog i građanskog prava. Dubrovačkim biskupom imenovan je 2011. Službu je obavljao do 2020. Biskup Uzinić je pastir i teolog koncilskoga duha, otvoren suradnji vjernika laika, graditelj ekumenski, dijaloški i mirotvorno usmjerene Kristove Crkve, odgovoran za zajednički svijet, za bratstvo u pokretu.
Razgovor s riječkim nadbiskupom Matom Uzinićem otvaramo pitanjem vezanim uz nedavno proslavljenu stotu obljetnicu postojanja Riječke nadbiskupije, osvjetljujući potom određene povijesne okolnosti koje su Nadbiskupiju bitno obilježile te najveće izazove s kojima se suočava kao i one koji je u budućnosti čekaju. Osim ove obljetnice, povod razgovoru su i ovogodišnji Mediteranski teološki susreti koji se održavaju od 13. do 19. srpnja u Lovranu, a u čijem će fokusu biti obljetnice dvaju velikih crkvenih jubileja – 1700 godina od Prvog ekumenskog koncila u Niceji i 60 godina od završetka Drugog vatikanskog koncila. Nadbiskup u ovom kontekstu govori o razumijevanju dogme, dijalogu iz vjere, aktualizaciji vjere, značenju teologije…
Riječka nadbiskupija ove godine obilježava 100. obljetnicu postojanja – obljetnicu koja ne poziva samo na slavlje, nego i na razmišljanje o duhovnoj, društvenoj i kulturnoj ulozi Crkve na riječkom području kroz jedno stoljeće. Kako Vi osobno doživljavate ovu obljetnicu?
Doživljavam je kao milosno i zahvalno prisjećanja na obilnu milost koju nam je Bog udijelio kroz ovih sto godina i na sve one koji su mu u tome pomogli svojom uključenošću u život naše Crkve i njezino poslanje. Istovremeno ovu obljetnicu prepoznajem i kao priliku za pročišćeno i pomireno pamćenje i za oprost, jer nije sve bilo dobro. Obljetnice su i prilika za promišljanje sadašnjosti i izazova koje naše poslanje, naše biti Crkva u Rijeci i Riječkoj nadbiskupiji, sa sobom danas nosi. Izazovi su brojni, ali poslanje je isto: navješćivati i djelima pokazivati Isusa Krista, u kojemu i po kojemu nam je Bog pokazao i nastavlja pokazivati kako i koliko nas voli. Ako su to drugi mogli prije nas, a mogli su u vremenima koja su bila daleko složenija od ovog našeg, možemo i mi. Zato kao „hodočasnici nade“ idemo dalje, u novo stoljeće, zajedno, ruku pod ruku sa svojim Bogom i jedni s drugima, sa svima, kako je to na početku svoga pontifikata izrekao papa Lav nadovezujući se na papu Franju i njegovo tumačenje ovog jubilejskog gesla.
U kojem svjetlu promatrate povijest nadbiskupije, njezin hod kroz burne društvene i političke promjene? Bolna stranica povijesti jest odnos prema talijanskoj zajednici. Sigurno je još puno nezacijeljenih rana. Koliko se smatrate biskupom svih ljudi, a ne samo Hrvata?
Naša povijest je složena, kao uostalom i povijest drugih biskupija u turbulentnim vremenima dvadesetog stoljeća i njegovih ideologija na ovim pograničnim područjima. Naša biskupija nastala je za vrijeme talijanske uprave, a njezina povijest, osim Hrvata, uključuje Talijane i Slovence, tako da su se u naš biskupijski identitet utkali mnogi pojedinci različitih nacionalnosti. Spominjete kao bolnu stranicu povijesti odnos prema talijanskoj zajednici koja je nakon Drugog svjetskog rata ostala bez mnogih vjernika, redovničkih zajednica i svećenika koji su morali napustiti svoje domove i krenuti u izbjeglištvo. Spomenimo samo petnaest svećenika i desetak bogoslova i sjemeništaraca koji su napustili Rijeku s tadašnjim riječkim biskupom Ugom Camozzom te prešli u nadbiskupiju Pisa u kojoj je on postao nadbiskupom. To je doista bila bolna stranica ne samo za talijansku nacionalnu zajednicu nego za cijelu našu biskupiju koja je morala krenuti iz početka.
Ali nezacijeljene bolne rane prošlosti nema samo talijanska nacionalna zajednica, nego i slovenska i hrvatska. Zato je važno da pročistimo svoj pogled na svoju prošlost i da imamo pomireno pamćenje. To će nas osloboditi od napasti da naše pamćenje ostane sjećanje na drugoga koji nam je bio (i često, nažalost, ostao) neprijateljem, na ideologije i režime koji su prolazili i preko ovoga teritorija ostavljajući iza sebe žrtve, na zlo koje su počinili drugi i drugačiji, često naši susjedi, i da naše pamćenje postane pomireno pamćenje i naši jubileji prilika za susret i novi hod zajedno, u nadi. Pročišćeno pamćenje je pamćenje koje ne primjećuje samo ono loše kod drugoga i drugačijega, nego i ono dobro. A mi možemo i moramo zahvaliti na tolikom dobru koje su nam ostavili drugi, koji su ovu našu Crkvu voljeli i za nju živjeli prije nas, ali su zbog povijesnih okolnosti morali otići i svoje djelovanje i život nastaviti negdje drugdje. Pomireno pamćenje istovremeno uključuje i ponizno priznanje pogrešaka i propusta, odnosno zla koje smo mi i pripadnici naše zajednice počinili drugima u ime našega identiteta, bilo vjerskog ili nacionalnog. Naravno da to uključuje također zahvalnost za ono dobro koje smo imali priliku učiniti, nadograđujući ono što su drugi gradili prije nas. To uključuje i nadu da će drugi to nastaviti činiti i nakon nas.
Grad Rijeka i riječka nadbiskupija su bili u posebnom odnosu – riječ je o multikulturalnom prostoru u kojem je Katolička Crkva često pozvana na dijalog i svjedočanstvo u vrlo specifičnom kontekstu. Kako danas vidite odnos između Riječke nadbiskupije i grada Rijeke? Koje su prednosti toga odnosa, a gdje još postoji prostor za dublje međusobno razumijevanje?
Da, obilježje našeg grada, kao i nadbiskupije je multikulturalnost, od njegovih početaka, osobito onih industrijskih, a tako je i danas. Zato sebi rado tepamo kao „luci različitosti“, kako je glasio slogan pod kojim je Rijeka obilježavala naslov Europske prijestolnice kulture, hvaleći se duhom otvorenog, multikulturalnog i tolerantnog grada. Ponekad se, međutim, pitam jesmo li takvi jer je to naš izbor ili smo takvi zbog pasivnosti i ravnodušnosti, odnosno jer nas nije puno briga, jer svatko živi svoj život i ne osvrće se previše na druge? Želio bih podsjetiti da je pokojni papa Franjo smatrao da je jedna od najgorih diktatura našeg vremena diktatura ravnodušnosti. Riječka nadbiskupija i grad Rijeka, ali i Primorsko-goranska županija, razvili su vrlo dobru suradnju u suočavanju upravo s tom opasnošću, surađujući na brojnim socijalnim projektima, kao što je projekt Sv. Ana – Dom za žene i djecu žrtve nasilja, Hospicij „Marija Krucifiksa Kozulić”, Dom za osobe s demencijom, Zaželi – prevencija institucionalizacije i sl. Možemo spomenuti i brigu za beskućnike, osobito preko crkvenih udruga i redova, migrantski punkt kojima smo se pobrinuli za ljudski pristup migrantima koji su prolazili kroz naš grad, Razvojni integracijski centar sv. Vid, u kojemu se susreću ukrajinske izbjeglice i sl. Prednost ovog odnosa je u tome što nam daje priliku da surađujemo u svemu onome što je korisno i potrebno ljudima koji žive na ovom prostoru, odgovarajući na izazove i potrebe trenutka, a da time ne ugrožavamo principe sekularnog i pluralnog društva u kojemu živimo. Mnogi od ovih projekata su zadaća društveno-političke zajednice. Mi smo s njima započeli, ali mislim da bi ih oni, bilo grad bilo županija, trebali preuzeti, kako bismo se mi mogli više posvetiti onim našim primarnim zadaćama, ali i otkrivati neke nove potrebe i priliku za suradnju.
U kontekstu stote obljetnice sigurno se postavlja i pitanje budućnosti. U kojem smjeru, po Vašem mišljenju, treba ići pastoralna, društvena i duhovna prisutnost Crkve na području Vaše nadbiskupije? Koje biste izazove istaknuli kao ključne, a gdje vidite nove mogućnosti djelovanja?
Potaknut riječima pape Lava iz njegove homilije na početku službe rimskog biskupa (Trg sv. Petra, 18. svibnja 2025.), u svojoj sam ovogodišnjoj poruci za blagdan sv. Vida istaknuo dva izazova koji se po mom mišljenju danas snažno postavljaju pred našu riječku Crkvu, kao i Crkvu općenito. Prvi je izazov ljubavi. Papa nas je podsjetio na to da je Petru povjeren zadatak „ljubiti više“ – i svoj život dati za stado. Naš je uzor Krist i njegova ljubav. A to je ljubav koja ne traži svoje, nego se daruje – ljubav koja služi, koja ne postavlja granice, ljubav koja ide do kraja. Naša nadbiskupija ima mnogo institucija i djela koja su rođena iz takve ljubavi. No, pozvani smo ići dalje – ljubiti više, ne kako bismo dokazali da smo bolji nego da bismo svjedočili Krista, koji je prvi ljubio nas. To nije ljubav koja se nameće snagom, propagandom ili moći nego, kako kaže papa Lav XIV., „onom ljubavlju kojom je Isus ljubio“.
Potrebno je da postanemo sinodalna Crkva, da međusobno razgovaramo, da se slušamo i u otvorenosti Duhu Svetome, u duhu evanđelja razlučujemo znakove vremena i zajednički pronalazimo odgovore na poslanje naše Crkve i u njoj svakog od nas u novim vremenima i novim okolnostima.
I drugi je izazov jedinstva. Papa ističe kako želi Crkvu „koja je ujedinjena, znak jedinstva i zajedništva, koja postaje kvasac za pomireni svijet“. To je izazov i za našu Riječku nadbiskupiju, u našem sekularnom i pluralnom društvu. Potrebno je da budemo više međusobno povezani – u obiteljima kao kućnim Crkvama, u župama kao zajednicama obitelji, među župama unutar dekanata, a svi zajedno u jedinstvu s našom nadbiskupijskom Crkvom i njezinim poslanjem. To jedinstvo nije samo organizacijsko. Ono počinje u srcu. U bračnom sjedinjenju i otvorenosti životu. U povezanosti vjernika sa župnikom i župnika s vjernicima. U otvorenosti redovnika i redovnica da svojim karizmama obogate našu mjesnu Crkvu – i u našoj otvorenosti prema njima. U suradnji i zajedništvu svećenika međusobno – i sa mnom kao nadbiskupom – a i u mojoj povezanosti sa svećenicima i sa svim vjernicima. U službi bi trebala biti i tijela Nadbiskupskog ordinarijata koja nisu tu da vladaju nego da povezuju, da koordiniraju naše zajedničko poslanje. Naravno, cilj nismo mi. Cilj su oni kojima smo poslani. I oni koji ne dijele naše stavove, ali koje je Bog stavio na naš put. Evo to su izazovi. A mogućnost koja nam pruža priliku da se s ovim izazovima doista i nosimo na prikladan način je sinodalnost. Potrebno je da postanemo sinodalna Crkva, da međusobno razgovaramo, da se slušamo i u otvorenosti Duhu Svetome, u duhu evanđelja razlučujemo znakove vremena i zajednički pronalazimo odgovore na poslanje naše Crkve i u njoj svakog od nas u novim vremenima i novim okolnostima.
I ove godine nastavili ste s organiziranjem Mediteranskih teoloških susreta u Lovranu, koju se se već profilirali kao vrijedan prostor teološkog i društvenog dijaloga. Mediteran – kao geografski, kulturni i duhovni prostor – od davnina je mjesto susreta, ali i sukoba. Koliko je važno da se upravo s tog prostora čuje glas teologije, glas Crkve, ali i glas nade? Može li Mediteran biti model dijaloga u vremenu podjela?
Da, vrlo je važno. I mislim da nije dobro pitanje može li jer to nije nešto što nam je prepušteno na volju. Želimo li da Mediteran ponovo postane ono što je bio u povijesti, a bio je more koje povezuje, a ne more koje dijeli, on ponovo mora postati model za dijalog. Toga smo postali svjesni osobito u pontifikatu pape Franje koji je u više navrata, posebno na simpoziju u Napulju 2019., a zatim na susretu s biskupima Mediterana u Bariju i u Marseilleu, isticao teološku važnost i zadaću Mediterana. Prema njemu, gledajući Mediteran, njegovu prošlost susreta vjera, kultura, gospodarskih i kulturnih razmjena, ali i sadašnjost obilježenu brodolomima koji su Mediteran pretvorili u grobnicu, mjesto nepravde i nejednakosti, možemo naučiti iznenađujuće i često bolne lekcije koje nam on daje. Na tom tragu su teologinje i teolozi Mediterana tijekom Mediteranskih susreta u Marseilleu potpisali manifest „Za teologiju s Mediterana“, predlažući kontekstualnu teologiju Mediterana kao teologiju slušanja i dijaloga, teologiju “između”. Mislim da se u tu kontekstualnu teologiju Mediterana dobro uklapaju i naši Mediteranski teološki susreti, kako po sudionicima koji dolaze iz različitih kršćanskih i religijskih zajednica, tako i temama koje smo birali i produbljivali tijekom tih naših susreta.
Ovogodišnja tema Mediteranskih teoloških susreta – „Od dogme do dijaloga: teologija pred suvremenim izazovima“ – stavlja u središte dva ključna povijesna događaja: Prvi nicejski sabor i Drugi vatikanski koncil. S jedne strane, tu je dogma kao temelj vjere, a s druge, dijalog kao njezino otvaranje prema svijetu. Kako Vi doživljavate taj odnos između vjernosti dogmi i otvorenosti dijalogu?
Da bismo definirali dogmu bio je potreban dijalog. Smatram da je dijalog jednako tako potreban i nakon dogme. A to se, nažalost, često nije događalo. Zato je naša kršćanska povijest obilježena i međusobnim svađama, nasiljem, ratovima. Iako kao kršćani danas svi ispovijedamo vjeru u Isusa Krista – pravoga Boga i pravoga čovjeka, i dalje smo podijeljeni, zavađeni i umjesto da smo braća i sestre jedni smo drugima neprijatelji. Zato je važno, zapravo krajnje je vrijeme, da stupimo u dijalog, kako onaj unutar vlastitih zajednica tako i onaj s drugim zajednicama. U tome važnu ulogu i danas, kao i u povijesti, imaju teolozi i teologinje. Na tom su tragu nastali i nastavljaju se naši Mediteranski teološki susreti koje ne vidim drugačije nego kao našu aktualizaciju Drugog vatikanskog koncila i njegovih poticaja, ali i njegovog stila. Nije nevažno da je to koncil koji nije donio ni jednu dogmu. Ali je zato promicao i poticao dijalog na svim razinama i sa svima. Na tom su tragu i današnji napori za izgradnjom sinodalne Crkve, koje papa Lav nastavlja nakon Franje, jer samo unutarnjim dijalogom u Crkvi možemo donijeti najbolje odgovore za poslanje Crkve.
Naslov ovogodišnjih susreta – „Od dogme do dijaloga“ – snažno sugerira dinamiku razvoja unutar same teologije: od definiranja istina vjere prema njihovom razumijevanju i prenošenju u duhu dijaloga. Kako Vi tumačite taj prijelaz – je li riječ o napuštanju dogme, ili o njezinom dubljem povijesnom aktualiziranju, posadašnjenju? I što Crkva riskira ako ne prihvati taj put kao svoju stalnu zadaću?
Često se u odgoju ističe kako odgajatelj ne smije djeci koju odgaja reći da nešto moraju učiniti zato što on to kaže već da im treba objasniti zašto nešto moraju činiti. Izbor Drugog vatikanskog koncila da se umjesto za dogmu odluči za razumijevanje vjere i njezino prenošenje u duhu dijaloga prepoznajem upravo kao izbor da se prestane nametati nešto zato što to Crkva kaže, kako bi se ono što Crkva kaže kroz dijalog moglo ponuditi svima s kojima Crkva dolazi u doticaj, ponajprije vlastitim vjernicama, a onda i svima drugima s kojima dolazimo u doticaj i koji, kako kaže Prva poslanica sv. Petra, traže obrazloženje nade koja je u nama. U konačnici je rezultat isti, samo su putovi različiti. Rizik postoji samo ako nismo uložili dovoljno truda u evangelizaciju i katehizaciju vjernika, nego smo se zaustavili tek na njihovoj sakramentalizaciji. I to je, zapravo, veliki problem s kojim se danas često susrećemo. Imamo nedovoljno formirane vjernike, a često usprkos teološkim studijima i svećenike koji završetkom teologije prestaju raditi na svojoj teološkoj izobrazbi, a što za posljedicu ima to da je mnogima lakše da se zaustave na razini dogme, a bez dijaloga. Parafrazirajući evanđelje rekao bih da nam je za novo vino – a Drugi vatikanski sabor i njegovi poticaji i usmjerenje su to “novo vino” – potrebno da imamo i nove mješine, a njih nema bez vjernika koji su dobro upoznati sa svojom vjerom i kao takvi spremni i sposobni za dijalog s drugima i u stvarima vjere.
U svijetu obilježenom ratovima, izbjegličkim krizama, rastućim ekstremizmima i društvenim podjelama, važno je postaviti pitanje odgovornosti i uloge religijskih zajednica. Kako Vi gledate na odnos među religijama u suočavanju s tim izazovima? Mogu li, i moraju li, kršćanske crkve i religijske zajednice – unatoč razlikama – govoriti zajedničkim jezikom mira, pravde i solidarnosti?
Sveta Stolica je, kako u pontifikatu pape Franje, ali i njegovih prethodnika, tako i u ovom novom pontifikatu pape Lava, često glas vapijućeg u pustinji, glas koji se konstantno zalaže za mir, koji osuđuje utrku u naoružanju koja se opravdava potrebom za obranom, glas onih koji u suvremenom svijetu nemaju glasa. No, da se ne zaustavimo samo na papinskoj službi, sjetimo se i ekumenskih i međureligijskih nastojanja, osobito onih koja su, u osobitoj povezanosti s carigradskim patrijarhom Bartolomejom, u pontifikatu pape Franje doveli do Laudato si’, enciklike o brizi za zajednički dom i, u povezanosti s velikim imamom Al-Azhara Ahmadom Al-Tayyebom, dovela najprije do potpisivanja Dokumenta o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički život, a zatim i do Fratelli tutti, enciklike o bratstvu i socijalnom prijateljstvu. S druge strane prepoznajemo i pojave u kojima su vjerski i religijski vođe u službi gospodara rata, koji ih podržavaju i teološki opravdavaju, kao i koketiranja s nacionalizmima i populizmima. To se na ovom našem prostoru događa nažalost u svim religijama, a vidimo ga i izvan naših granica. Mislim da su upravo zato važni ovi naši Mediteranski susreti u kojima vidim malo sjeme da u budućnosti bude drugačije. Dakle i ovdje je pitanje postavljeno krivo. Nije riječ o tome mogu li, već jednostavno moraju. Naime, bez govora zajedničkim jezikom mira, pravde i solidarnosti, izdat ćemo i Boga i religije koje predstavljamo.
Uvijek postoji opasnost da se dademo zarobiti i ograničiti, da nama zavlada strah i da nas strah sputa u proročkom govoru. Da bismo to spriječili, potrebno je i nama teolozima uvijek na sebi raditi, produbljujući svoje teološko znanje i teološke obzore.
Dio vjernika, ali i šira javnost, stječe dojam da Katolička Crkva u Hrvatskoj često djeluje zatvoreno – bavi se sobom, vlastitim institucijama i strahom za vlastiti položaj, nego ljudima kojima je poslana. U tom kontekstu, premalo se čuje o realnim problemima ljudi: nepravdi, siromaštvu, nasilju, egzistencijalnoj nesigurnosti. Zašto, po vašem mišljenju, Crkva nerijetko ostavlja dojam da izbjegava dijalog s društvom? I što bi trebala promijeniti da ponovno postane glas nade, a ne sustav koji se brani?
Mislim da nije dobro generalizirati i da stvarnost generalno nije takva kakva se medijski čini. Često se, istina, bavimo sobom i svojim institucijama, osobito na nacionalnoj razini. To donekle ima i opravdanje u tome što su to pitanja koja su u nekakvoj zajedničkoj nadležnosti. Ova druga pitanja, osobito konkretni odgovori na konkretne potrebe ljudi, na suočavanje s njihovim siromaštvom, nasiljem, egzistencijalnom nesigurnošću i sl. rješavaju se na nižim razinama. Maloprije smo spominjali plodnu suradnju Riječke nadbiskupije na socijalnom planu s gradom Rijekom i Primorsko-goranskom županijom. Sličnim projektima se zasigurno mogu pohvaliti i mnoge druge biskupije, redovničke i župne zajednice. Problem je što puno tih naših nastojanja nisu u fokusu javnosti, dok neka druga jesu. Svakako, jedna od opasnosti na koju je Crkvu upozoravao papa Franjo tijekom svoga pontifikata je autoreferencijalnost, prignutost nad samu sebe i svoje potrebe. Ta zagledanost u samu sebe postaje sve veća time što Crkva ili pojedine crkvene institucije stare. To je slično kao i s ljudskim osobama. Trebamo odoljeti toj napasti. Crkva ne postoji zbog sebe. Postoji zbog drugih. Onih kojima smo poslani. Zato moramo biti „od ljudi za ljude“, kako kaže i moje biskupsko geslo. Tako ćemo doista nastaviti biti glas nade, a nećemo katkada izgledati kao institucija koja se brani pod svaku cijenu i koja služi sebi.
Danas se često postavlja pitanje relevantnosti teologije – kako u Crkvi, tako i u našem društvu. Sve je više „dvorskih teologa“ – onih koji se brinu o sebi, nastoje da se ne zamjere nego samo svide, da brane postojeće crkvene strukture i interese, umjesto da budu proročki glasovi koji pozivaju na hrabrost, obnovu i kritički dijalog. Kako Vi komentirate tu percepciju? Postoji li rizik da teolozi postanu instrument institucionalne sigurnosti umjesto poticatelji istinske teološke slobode i proročkog svjedočanstva?
Da, danas je teologija sve manje relevantna. Nisu tome uzrok samo teolozi. Živimo u takvim vremenima u kojima se sve manje važnosti daje ne samo teologiji nego i drugim humanističkim znanostima. Živimo u svijetu u kojemu je postalo puno važnije imati nego li biti. Naravno da to ne oslobađa potpuno krivnje i nas teologe. Ne znam koliko smo „dvorski teolozi“, u smislu da se želimo svidjeti, a koliko je riječ o tome da nemamo što reći, osim prepričavati i reciklirati ono što je već rečeno. Ne bih ni ovdje želio generalizirati. Ima i u našoj Crkvi onih koji imaju što reći. Pitanje je koliko to dopire do onih koji bi trebali slušati. Mislim da bi nam trebalo više emisija na televiziji u kojima će teolozi biti sugovornici u različitim društvenim i aktualnim temama. Isto tako mislim nam treba više unutarcrkvenog teološkog dijaloga. Inače, uvijek postoji opasnost da se dademo zarobiti i ograničiti, da nama zavlada strah i da nas strah sputa u proročkom govoru. Da bismo to spriječili, potrebno je i nama teolozima uvijek na sebi raditi, produbljujući svoje teološko znanje i teološke obzore. Naravno to ne znači da ne trebamo biti vjerni crkvenom učiteljstvu, nego to znači s njim surađivati i pomagati mu u njegovom poslanju. Važno je i ne zaboraviti da je teologija neodvojiva od molitve koja je dijalog s Bogom. Da bismo mogli dijalogizirati jedni s drugima na svim razinama, moramo naučiti dijalogizirati i s Bogom, koji nam se objavio u svojim riječima i svojoj Riječi, koji je ušao s nama u dijalog.
Razgovarao: Ivan Tučić, polis.ba