I. nedjelja adventa | U čas kad i ne mislite

Mt 24,37-44: U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti.
Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.

Advent je vrijeme iščekivanja, ali i vrijeme buđenja. U zaključku današnjeg evanđeoskog odlomka stoji poziv „Budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.“ Poticaj je to da prestanemo živjeti na površini i da naučimo gledati dublje i šire, da počnemo stvarnost promatrati manje partikularno, ne razmatrajući samo vlastite interese već razvijajući osjećaj za druge. Bog je na djelu, a na nama je izbor hoćemo li se uključiti u njegovo djelo spasenja, ozdravljenja i oslobođenja, ili ćemo biti indiferentni spram njegove prisutnosti. Budnost u evanđelju nije tjeskobno čekanje katastrofe, nego osjetljivost na tragove Božje prisutnosti. Pozvani smo tražiti i nalaziti Boga u svim stvarima, dati se oplemeniti njegovim poticajima i postupati nastavljajući djelo koje je sam Krist započeo.

Božju prisutnost prečesto ne zamjećujemo. Navikli smo na svoje brige, imamo svoje male želje i nade, svog autopilota koji nas vodi kroz život unutar naše zone komfora. Sveto pismo nas podsjeća da su još u pradoba, u Noino vrijeme, ljudi živjeli po sličnom obrascu: jeli su, pili, ženili se i udavali (Lk 17,27). Nije bilo ničeg spektakularnog, oduvijek je život bio borba za preživljavanje unutar koje valja naći prostor za sebe. U toj običnosti mnogi su promašili Božji dolazak, prestali se nadati i odbili angažirati oko nečeg višeg, banalizirali su svoju stvarnost i tako eliminirali Boga iz nje.

I u našem vremenu je lako živjeti s istom kratkovidnošću. Posao, brige, rutine… i više ne očekujemo da bi Bog mogao progovoriti usred običnog utorka popodne. Evanđelje nas poziva: nauči gledati, jer Gospodin dolazi u čas kada i ne misliš, ali ne da te iznenadi, nego da te probudi. Valja nam se zato učiti Boga ponovno prepoznavati: u vapaju siromašnih, u ganuću zbog nepravde, u bijedi nepoučenih, u svemu onome što nas potiče da se prenemo i angažiramo, da gradimo zajedništvo i solidarnost. Sin Čovječji ne dolazi samo na kraju vremena, već u svako vrijeme, kucajući i baš sada na moja vrata.

Advent je vrijeme kada smo pozvani da otvorimo svoje duhovne oči. Isusov poziv da bdijemo nije poziv na život u paranoji, već poziv na izgradnju usmjerenog srca. Čovjek bdije nad onim što voli. Ako iščekujemo nekoga koga ljubimo, budni smo ne zato što se bojimo njegova dolaska, nego zato da ga ne propustimo. Ne iščekujemo u strahu od kazne, nego u radosti susreta.

Tradicija Crkve nudi brojne mogućnosti vježbanja u budnosti, od kojih možemo izdvojiti tri. Prvi je dnevni ispit savjesti (egzamen). Za to je potrebno izdvojiti nekoliko minuta navečer kako bismo se osvrnuli na dan i pitali: „Gdje si danas došao, Gospodine, kako si me pohodio?“ Drugi je stav zahvalnosti. Zahvaljivati u svemu (1Sol 5,18) čini nas pažljivima na Božju milost koju smo primili i slobodnijima da svoje darove dijelimo s drugima. Treće, jednostavno moliti za otvorene oči, ponavljati „Gospodine, daj mi vidjeti!“ uzdajući se u Božje milosrđe.

Bog iznenađuje svojom blizinom. Advent nas poziva da ga prestanemo čekati u izvanrednom i spektakularnom, i da počnemo živjeti s vjerom da se on objavljuje u svakodnevnom, u običnom, u neprimjetnom, napose u slabom i obespravljenom. Neka nam ovaj Advent podari oči koje vide, srce koje prepoznaje i duh koji bdije, da ne propustimo dolazak Onoga koji već kuca na naša vrata.

Stanko Perica