Heiner Wilmer: Nicejski koncil i njegovi poticaji za danas

U svojoj knjizi «Demokracija treba religiju» Hartmut Rosa vidi «bjesomučni zastoj» koji obilježava naša zapadna društva kao temelj za agresivni odnos prema svijetu, okolišu i drugim ljudima (München 2022, 46). Ta agresivnost prožima naše socijalne odnose i interakcije: «Drugi, koji uvijek ima drugo mišljenje, koji uvijek nešto drugo hoće, drukčije voli i drukčije vjeruje i ne znam što sve još drugo ne čini, jednostavno je zapreka. On mora umuknuti» (42).

Niceja kao primjer uspješnoga sukobljavanja

Ta sveopća atmosfera agresivnosti i gašenja svake drugosti potkopava temeljne pretpostavke demokracije: ne radi se samo o legitimnosti onoga što drugi kažu, nego već mnogo više, o tome da se glas drugih uopće može čuti i u društvu prihvatiti.

Tendencija da se glas drugoga, koji drukčije misli, ušutka, uzrokuje daljnje teške posljedice za demokratski poredak: čini suvišnima svaku argumentaciju i svako opravdanje procesa mišljenja koji bi izričaj onoga koji drukčije misli mogli učiniti prihvatljivim. Tako se oslabljuje kritičko mišljenje i moć rasuđivanja, a s njima iščezava i ona duhovna snaga koja je zapravo uopće omogućila modernu avanturu demokracije.

Nicejski koncil može biti primjerom uspjelog sučeljavanja s onima koji drukčije misle. Jer on je ishod desetljetnih sporenja o vjeri, sukoba oko toga kako na najbolji mogući način primjereno častiti tajnu Boga. Rezultati koncila nisu se mogli postići bez izričaja koji su kasnije osuđeni kao hereza. Radilo se o ničemu manjem nego o pitanju je li Isus samo čovjek, kako je tvrdio Arije, ili je također i Bog. Kao što je poznato, probila se ispovijest o Isusu Kristu rođenu od Oca i jednake biti s njim. No, bez Arijevih i teoloških argumenata nekih drugih ne bi mogla nastati ortodoksija, ni nauk o vjeri, koji je opstao kroz stoljeća i mijene života. I danas smo pozvani svim se snagama suočiti s najdubljim uvidima evanđelja.

Crkva na najbolji način izražava svoj autentični nauk vjere ako susreće drugo mišljenje koje na najvišoj intelektualnoj razini zasniva alternativne teze, jedan drugi način kako formulirati nemjerljivu ljepotu Isusova Boga.

Ovo je veliko naslijeđe Niceje za duhovnu osiromašenost našega vremena: nemati straha od onih koji drukčije misle, ne bojati se snage njihovih argumenata. Jer upravo takvi intelektualni izazovi su nužni da se izoštre vlastita uvjerenja, da se ona uvjerljivo formuliraju, da se dograbi barem tračak one istine koju nijedan pojedinačni izraz ne može posve obuhvatiti.

U kršćanskom monoteizmu radi se o trojednom Bogu koji se pojavljuje u povijesti Isusa Krista. Vjeri je ostavljena zadaća proniknuti u tu tajnu. Riječ je o Bogu koji rađa, Bogu kojem odnosi nisu neki sporedni slučaj, nego njegovo najunutarnjije biće. Roditi znači nešto pozvati u postojanje bez kojega ne bi moglo postojati i bez kojega ne bi bilo ništa.

I u definiciji nauka vjere ne iščezavaju alternativna mišljenja i argumentacije, nit’ su ušutkani niti izbrisani. Štoviše i dalje odjekuju, upravo u definiciji koja se suprotstavlja tim drugim mišljenjima, jer se ona i oblikovala u sučeljavanju s tim drugim mišljenjem.

Niceja nam za naše vrijeme pred oči stavlja poučan paradoks po kojem se vjeruje da se od drugoga, od nekoga s drukčijim političkim mišljenjem koje ne odgovara našem ne može naučiti ništa te da druge jedino treba ušutkati. Zauvijek.

Potrebna je filozofija da se ostane vjeran evanđelju

Ako se izložimo izazovu jedne drukčije pozicije, ako se uzajamno potičemo na iznošenje najboljih argumenata, tad će se pokrenuti kulturalni procesi koji su trajali stoljećima i koji su obilježili povijest. Upravo poput Niceje koja je postala trajan poticaj za intelektualno razumijevanje kršćanske vjere.

Definicija Isusova božanstva, Logosa, utjelovljenoga Božjeg Sina zahtijeva još i danas misliti Boga na takav način koji zaokuplja naš um do krajnosti. Da ostane vjeran evanđelju, Nicejski koncil je bio spreman dovesti u pitanje najsigurnije postavke filozofskoga mišljenja o Bogu, u smislu monolitnog Boga bez odnosa. U kršćanskom monoteizmu radi se o trojednom Bogu koji se pojavljuje u povijesti Isusa Krista. Vjeri je ostavljena zadaća proniknuti u tu tajnu. Riječ je o Bogu koji rađa, Bogu kojem odnosi nisu neki sporedni slučaj, nego njegovo najunutarnjije biće. Roditi znači nešto pozvati u postojanje bez kojega ne bi moglo postojati i bez kojega ne bi bilo ništa.

Tako od početka hoće da bude Bog Isusa Krista. U toj tajni utjelovljena Riječ je naučila da je njezino podrijetlo iz Božjeg krila, iz kojega je proizašla, i da je s tim Bogom nespojivo bilo koje autokratsko držanje.

Tako uvijek iznova uči kršćanstvo o razlici između Boga evanđelja i boga-faraona apsolutne i neupitne vlasti. Distanca kršćanske vjere prema svakom apsolutizmu, bilo političkom ili kulturološkom, nalazi u promišljanju rađanja svoj najdublji razlog; ali u njemu također nalazi kritičnost kojoj mora ostati vjerna.

Kušnja jakog muškarca, koji trajno zapovijeda, namiguje monoteističkoj iskrivljenoj slici usamljenoga Boga. Niceja je kršćanski protuotrov toj kušnji. Taj je koncil šokirajuća poruka da Bog nikada nije bio sam i da je njegov bitak zajednička suigra voljâ koje se susreću i postaje tijelom na rubu svijeta – u jednom neuglednom judejskom selu.

Nicejski koncil nagoni da se Boga ne traži u moći, nego u neznatnosti; ne u središtima vlasti, nego na rubovima: u drvodjeljinu sinu, ne u onodobnom cezaru.

Imperativ da se priklonimo zaboravljenima, isključenima, ranjenima koje naša oholost svemoći hoće da izbriše iz društvenog zajedništva, nije nikakvo političko iskrivljenje kršćanske vjere. Više je to radikalna vjernost onom rađanju Logosa koje Niceja uvijek iznova postavlja pred našu vjeru kao neophodan zahtjev.

Stupiti na rubove svijeta, osjetiti ih kao mjesto na kojem (također kao Crkva) treba biti, nije ideologija jednog pape iz Latinske Amerike [Pape Franje], nego sekularna baština Nicejskog koncila koji i dalje piše povijest.

Granicama i nesavršenošću obilježeni čovjek Božja je strastvena ljubav na koju usmjeruje svoju najunutarnjiju naklonost da ga odredi za život koji se ne troši i za radost koja nikada nije izrabljivanje drugoga, nego radost zbog njegove drugosti.

Sjevernoamerički književni teoretičar Bell Hooks upozorio je da i stupanje u rubne prostore može uzrokovati zloupotrebu moći i stavove vladanja: «Mi koje živi na rubu nije mjesto vladanja, nego mjesto otpora. Stupite u taj prostor! Često se poništava govor o ‘drugima’, briše se. Nije nužno čuti tvoj glas, ako ja mogu o tebi mnogo bolje govoriti nego ti. Nije nužno čuti tvoj glas. Pričaj mi jednostavno o svome bolu. Htio bih upoznati tvoju povijest. I tada ću ti je ja ispričati na nov način. Ispričat ću ti je tako da će postati mojom poviješću, mojom vlastitom poviješću. Opisat ću te i napisat ću jednu novu sebi. Još sam uvijek autor, autoritet. Još sam uvijek kolonizator» (Chosing the Margin as a Space of Radical Openness, u: Framework – The Journal of Cinema and Media 36 [1989] 15-21,22).

Nicejski koncil nas potiče na radikalnu reviziju naše kulture

Istobitnost Nicejskog koncila [istobitnost Boga i Isusa] koja kršćanskoga Boga stavlja na rub, koja ga čini stanovnikom ruba, ne polazi od boga kolonizatora onoga ljudskoga, ni ljudskog mišljenja niti života.

Isusov Bog iz patnje marginaliziranih tijela ne stvara neku priču u trećem licu, nego je živi kao vlastitu patnju u tijelu Sina, utjelovljenoga Logosa; on je nastanjuje i osjeća je svojom u tijelu Uskrsloga.

Evanđeljem obećano otkupljenje neće stoga nikada biti oslobođenje od tijela [Fleisch] i njegove konačnosti, nego oslobođenje tijela i radosno određenje cilja naše ljudske konačnosti.

Niceja nas upravo danas tjera na radikalnu reviziju naše kulture koja je obilježena prisilom savršenosti i nedopustivosti zablude. S Nicejom možemo naći put pomirenja s našom ranjivošću, ranjivošću koja nas sve pogađa – nikoga ne isključujući.

To također znači oslobođenje od opsjednutosti antropologijom savršenosti koja nemilosrdno lebdi nad našom krhkom egzistencijom, bila ona crkvena ili tehnološka. Granicama i nesavršenošću obilježeni čovjek Božja je strastvena ljubav na koju usmjeruje svoju najunutarnjiju naklonost da ga odredi za život koji se ne troši i za radost koja nikada nije izrabljivanje drugoga, nego radost zbog njegove drugosti.

Niceja nas upravo danas tjera na radikalnu reviziju naše kulture koja je obilježena prisilom savršenosti i nedopustivosti zablude. S Nicejom možemo naći put pomirenja s našom ranjivošću, ranjivošću koja nas sve pogađa – nikoga ne isključujući. Biti ranjiv nije pridjev koji opisuje određenu skupinu ljudi (druge koje Bell Hooks spominje), ranjivost je duboka uvjetovanost naše zajedničke ljudske egzistencije.

Razmišljati o posljedicama rastanka od demokracije

Svi smo mi uistinu ranjivi, jer nitko suvereno ne raspolaže vlastitim životom. Nitko od nas nije sam odlučio stupiti u život nego je u ovaj život postavljen.

Uskraćenost da suvereno raspolažemo svojim životom koja se sastoji u tome da ne možemo raspolagati našim ishodištem, te s perspektivom prema sretnom cilju, koji nas kao dar u koji se nadamo iznenađuje, oslobođenje je i otkupljenje koje naše vrijeme neotklonjivo treba. Samo ponovno posvajanje ranjivosti kao nečega temeljnoga za naše ljudsko postojanje, za našu conditio humana ne može osloboditi od nasilne samovolje samo naše ljudske odnose, nego i političke zajednice, kojom su sve dramatičnije obilježene.

Misliti da smo jedini vlasnici suvereniteta nad životom, a da drugi to nisu, znači širom otvoriti vrata nesmiljenom totalitarizmu – kako podsjeća Michel Foucault: Svatko «može, ako zna igrati igru, drugome postati strašni i nadzakonski monarh: homo homini rex; čitav lanac politike presijeca se uplitanjem onog svakodnevnoga» (Das Leben der infamen Menschen, Belin, 2001, 33).

Ako Niceja Božju bit veže za njegovu trinitarnu strukturiranost, time što Bog dopušta obitavati na rubovima svijeta i onoga ljudskoga, i time što ga pušta uroniti u ranjivost koja smo mi sami, a da pritom ne gubi ništa od sebe, otvara se politički prostor gostoprimstva i poštovanja, čije ostvarenje ostaje zadaća svake generacije koja dolazi na svijet.

Naravno, svaki institucionalni i politički sistem prolazi, ali i poticaji koji proizlaze iz tog vremenski tako dalekog crkvenog skupa, pozivaju nas da razmislimo o posljedicama rastanka od demokracije da bismo tražili utočište u snazi i moći ljudi koji zloupotrebljavaju naše strahove.

---

Heiner Wilmer (1961), svećenik i teolog; od 1993. do 2007. učitelj, duhovnik u školi i ravnatelj škole. Neko vrijeme radio u Bronxu u New Yorku. Bio provincijal u Njemačkoj pa zatim poglavar svih dehonijanaca u svijetu. Od 2018. biskup u Hildesheimu.

---

Naslov izvornika: «Das Konzil von Nizäa und seine Impulse für heute: Herausgefordert durch Andersdenkende», u: Herder Korrespondenz. Spezial: Jesus gegen Christus. Neues vom Menschen aus Nazareth 1 (2025) 40-42. Preveo: Ivan Š.

---