Fra Ivan Šarčević: ‘Stepinčeva Crkva’ je kao svetosavlje

---

Autor: Mladen Pleše, Telegram.hr; intervju prenosimo uz autorovu suglasnost.

---

Dok sam se pripremao za intervju s fra Ivanom Šarčevićem, jedan ugledni svećenik kazao mi je: “On je možda i najbolji među nama”. Mišljenje dijele mnogi iz Katoličke crkve s kojima sam razgovarao.

Zamolio sam ga za intervju, ali franjevac se nećkao. “Zadevrali ste me, kako se to kaže u Bosni! Stavili ste me na muku”. Na kraju je pristao jer, objasnio je, ima potrebu iznova se vratiti činjenicama koje se “sve više prekrivaju lijenošću duha, a posebno nacionalističkim šminkanjem i kultom ličnosti Franje Tuđmana, fetišizacijoim domovine i rata”.

---

Fra Ivan posebno se zanima za odnos vjere i sekularnog pluralnog društva, kao i za ekumenizam, međureligijski dijalog, opraštanje i pomirenje u multireligijskom poratnom društvu. Svojim teološkim i javnim angažmanom upozorava na zloupotrebu religije u politici, napose na ulogu nacionalizma u religijskom javnom govoru. Član je Franjevačke provincije Bosne Srebrene, a njegova je želja na fratarskim promjenama bila da ode u Beograd. “Dakle, uz moju suglasnost, premješten sam u samostan uz Plečnikovu crkvu sv. Ante.”

---

Uzinić se pokazuje uspravnim

Na pitanje zašto se istupi zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše i riječkog nadbiskupa Mate Uzinića suštinski razlikuju, Šarčević odgovara da to pitanje odražava manihejsko, dualističko svrstavanje na lijeve i desne, konzervativne i liberalne.

“Koliko pratim djelovanje Mate Uzinića, mogu kazati da je čovjek i biskup kojeg je posve pogrešno svrstavati u ljevičare, etiketirati ga kao liberalnog i bilo kako suprotstavljati Crkvi u kojoj i u ime koje nastoji djelovati. Mislim da je čovjek koji nastoji razlučivati, koji nekad i vrlo sporo govori kako bi domislio stvari, kako bi svoje riječi i postupke prosudio Isusovim Evanđeljem i praksom.

No, njegove riječi i postupke mnogi ne čitaju u svjetlu Evanđelja nego u ključu populističkog eksponiranja i političkog sukobljavanja. Mislim da se Uzinić ne straši konflikata, iako ih ne traži, pokazuje se uspravnim. Ali sukobi se ne smiju učitavati gdje ih nema ili nisu onakvi kakve ih mi vidimo, jer se time slabi nakana onoga koga se stavlja u konflikt, a njegova poruka pada u buku sukoba, što on ne bi želio.”

Slobodarski pastir iz Poljica

Do manihejskog etiketiranja dolazi, kaže Šarčević, jer živimo u politički nezrelom i intelektualno devastiranom društvu. “Dio medija i novinara nije toliko protiv vjere, koliko je protiv Crkve, njezina društvenog utjecaja i njezine sprege s politikom. S druge je strane crkvena hijerarhijska kultura koja klerikalistički želi sebi podložiti svjetovno, pa je protiv sekularnosti i svojih kritičara. S tako zaoštrenih pozicija neminovno se u suprotstavljanje postavljaju nadbiskupi Uzinić i Kutleša.”

Smatra da je to pogrešan pristup. “Nisam odvjetnik Uzinića – on je pokazao da umije biti sam na vjetrometini – niti bih nijekao razlike između njega i nadbiskupa Kutleše. Ali vrijedi ne učitavati podjele barem ondje gdje se akteri nisu takvima sami pokazali.”

Kaže da je imao priliku razgovarati s Uzinićem na duljem zajedničkom putu u Srebrenicu. “On je dijelom takav jer dolazi iz malog zavičaja koji je u cjelini hrvatskoga integralizma skrajnut. Dolazi iz ‘slobodarske’ Poljičke Republike. Ima nešto u Uziniću različitog u poimanju individualnosti i osobne slobode, pa ne dopušta, kako je on to sam kazao za papu Franju, da mu služba proguta osobnost. Uzinić je biskup Katoličke crkve, ali i osoba koja svoju pastirsku službu želi obavljati na svoj osobni način.”

Je li Kutleši BiH domovina?

Šarčević kaže da nije upoznao nadbiskupa Kutlešu, osim iz javnih nastupa. “Mogu ipak kazati da uopće nije mala stvar biti prvi u ‘hrvatskoj Crkvi’ jer to traži veliku odgovornost da se ne upadne u samodovoljni etnofiletizam hrvatskog tipa. Mislim da nadbiskup Kutleša, kao prvi svećenik iz Bosne i Hercegovine na zagrebačkoj stolici, ima teži zadatak od samo onog političkog, kako ‘pomiriti’ partizane i ustaše, pa i od onog koji je svesrdno prigrlio, da svoj rodni kraj kroz legendarno Tomislavovo krunjenje poveže s maticom Hrvatskom.

Uostalom, više je nego legitimno pitanje: je li Kutleši, i mnogim drugima, Bosna i Hercegovina domovina? I kako? Tu se onda postavlja pitanje: za koju domovinu treba mrijeti, kako on poziva i kako uostalom pozivaju mnogi svećenici?”

“Ne znam koliko se u tom pozivu – da u ljubavi prema obitelji, domovini i Bogu treba biti spreman dati život – hotimično zastupa ideologija ‘krvi i tla’, ali on je svakako upitan iz perspektive Isusa i njegova Evanđelja. U Isusovu djelovanju nema borbenosti ni takvih fraza, nego Isus sliči prorocima, posebno Jeremiji, s kojim su ga i izjednačavali, jer je u revnosti da narod bude povezan s Bogom, u revnosti za čistoću vjere, slabio – kako su ga optužili – borbeni duh naroda i nacionalni ponos.”

Sve nam je smrtno ozbiljno

Isus, napominje fra Ivan, nije bio nekrofilski ni žrtvenički orijentiran; volio je još živjeti. “Nije htio ići na križ nego je volio život i radovao se životu. Družio se s ljudima i na gozbama i u veselju, ali bez ekstrema, bez pijančevanja i zabave ‘do oduzimanja’. Isus je bio na antižrtveničkoj proročkoj liniji. Bog židovskih proroka ne želi žrtve, nego darivanje. Izričito se veli: Žrtve mi se ne mile! Žrtve uvijek traže krivce, odgovor, uzvraćanje, odmazdu, osvetu. Darivanje ne traži uzvrat. Isus kaže da ne žrtvuje nego daruje život za prijatelje; život mu nitko ne oduzima nego ga on sam daruje. A u nas je sve smrtno ozbiljno i žrtveničko!”

Famozni trinom “obitelj – domovina – Bog” rado uzvikuju i propovijedaju hrvatski klerici, ali valja vidjeti kako on stoji kod Isusa, upozorava Šarčević. “Isus nije bio ‘obiteljski svećenik’ niti je psihozom celibatera određivao bračne odnose niti raspoređivao obiteljska imanja. Štoviše, u usporedbi s nama bio je vrlo opor i oštar u odnosu prema majci i svojoj obitelji. Govorio je da su njegovi majka, braća i sestre oni koji vrše njegovu riječ.”

Isto tako, ne znamo da je Isus molio za domovinu i od svojih učenika tražio da za nju ginu. “Molio je i plakao nad narodom bez pastira, nad Jeruzalemom i bešćutnim, obijesnim gradovima blagostanja koji nisu prepoznali Božji pohod. Nije Isus nijekao vrijednost ljudskog zavičaja, rodne zemlje i narodnog zajedništva. I na križu mu je stavljen naslov rodnog mjesta, Nazareta, ali ne kao pohvala, nego kao poniženje i prezime.”

Glupi Bosanci i svećenici srebroljupci

To je ono, napominje Šarčević, što bi trebalo početi vrednovati – i nadbiskup Kutleša, Uzinić i svi mi u hrvatskom i u drugim narodima – vrednovati, a ne obescjenjivati pojedine ljude i njihove zavičaje.

“Zato dopustite da napravim usporedbu. Nazaret je bosansko Briševo ili neko drugo prezreno mjesto, a bosanska Galileja je jako slična bosanskom hrvatskom jeziku, kojega jedni preziru (najviše zbog turcizama, kao da u onom dalmatinskom i otočnom nema još više talijanskoga), a drugi se – toliki bosanski Hrvati! – poput Petra stide svoje domovine i zavičaja i jezika i spremni su zatajiti i sebe i obitelj i prijatelje i vjeru u Nazarećanina.”

Kad to čini veliki svećenik Petar, kako neće mali svećenici i obični puk, napominje fra Ivan. “Zato je najpogodnije da tim običnim pukom, bosanskim Hrvatima zanijekane domovine i prezrena zavičaja, duhovno i vrijednosno devastiranima, nedovoljno obrazovanima i poslovično proglašavanima ‘glupim Bosancima’, ali religiozno odanima jer pune crkve, i novčano darežljivima, manipuliraju svećenici nacionalisti i srebroljupci, a upravo oni u najvećem broju pune koncerte i nacionalne priredbe.”

Kutleša bježi od odgovornosti

Ljubav prema Bogu, podsjeća Šarčević, kao treći član etno-religijskog trinoma, tu dođe kao natkrovljujući teologem kojim se sve brani i opravdava. “Njega se nikad ne dovodi u pitanje, pogotovo ako ga izriču ljudi u svetim haljama koji su postali ‘gospodari baštine’ a ne ‘uzori stada’.”

Šarčević priznaje da nije mala odgovornost koju je prihvatio nadbiskup Kutleša. “Ali ne bi smio izmicati od nje kad je već preuzeo najvažniju biskupsku stolicu u Hrvatskoj, u hrvatskom narodu. Ponovit ću da je jako važno, da je pitanje vjere, da iznova počnemo, na primjeru Isusova djelovanja, razgovarati između se, saslušati se i razumjeti, biti dobrohotni i vrednovati pogotovo sve ljudske krajeve i iskustva.”

Pa postavlja pitanje: da se, primjerice, nekim slučajem Kutlešu razapne iz ljubavi prema domovini, zar ne bi današnji Pilat na njegovu križu stavio da je iz Prisoja, i zar se ne bi govorilo da je Hrvat iz Bosne i Hercegovine?

Primas južnoslavenskih katolika

“Nije ovo nimalo bezazleno. O odgovoru, odnosno poštivanju nečije domovine, a ne nijekanju i preziru, stidu ili oduzimanju drugima, ovisit će zdrava budućnost svih. Hrvati – nešto slično je i s drugim narodima – dijele se i domovinski i lokalno, po zavičajima.

Ima to iskustvo drukčijosti zavičaja i Uzinića u Rijeci, a još više Kutleše u Zagrebu. Nemojmo si lagati: postoje poželjniji i nepoželjniji zavičaji, dakle hrvatskiji i crkveniji! To nije evanđeoski, politički može biti!”

A tko određuje te kriterije valjanosti, pita fra Ivan. “Kako poštovati religiozne razlike unutar Crkve, ne samo religiozne razlike Hrvata-katolika, nego i drugih koji nisu katolici i koji su katolici, a nisu Hrvati? A što s onima koji nisu katolici, ali su Hrvati, ne samo Zlatko Hasanbegović i Hidajet Biščević, nego i mnogi drugi, ili oni koji su stvarno ljevičari, a ne idu na domoljubne koncerte i u ‘hrvatska nacionalna svetišta’? Imaju li takvi kakva mjesta s Isusom za stolom, imaju li ikakvih šansi kod Boga? Barem ako se sami ne isključuju iz njihova zajedništva, ako se, na našu žalost, i isključuju od nas, iz crkvenog zajedništva?”

Šarčević podsjeća da je zagrebački nadbiskup, barem u velikom dijelu dvadesetog stoljeća, bio primas zajedništva katolika južnoslavenskog područja uvijek kad je poštivao sve katolike po svim zemljama. “A tad je bio i najhrvatskiji primas, a ne obratno. Sjetimo se da su neki biskupi i svećenici, teolozi i novinari Katoličke crkve u Zagrebu bili pojam slobode mišljenja i govora, centar odakle se širio duh ekumenizma, dijaloga s ateistima i marksistima, centar kulture zajedništva i međureligijskog dijaloga.

Laž o harmoniji s Vatikanom

Bili su osjetljivi za ljudska traženja smisla i nisu primitivnim nacionalizmom gasili ljudsku čežnju za Bogom niti ljude tjerali od sebe i Crkve. Bili su takvi najviše jer su vjerovali u Isusa Krista, jer su slijedili njegovo Evanđelje i nastojali ga konkretizirati onako kako je to tražio Drugi vatikanski koncil.”

Na spomen Koncila, pitam Šarčevića zašto papa Franjo nikad nije bio dobro primljen u vrhu Katoličke crkve u Hrvatskoj i vjerskim medijima. “Nije samo papa Franjo bio neprihvaćen, niti je odnos Hrvata s Vatikanom uvijek bio harmoničan, kako se to površno tvrdi. Bolji su odnos s papom imali bosanski franjevci pod turskom vlašću, nego hrvatski episkopat u dvadesetom stoljeću.

Treba, naprimjer, čitati što se sve govorilo o Ivanu XXIII kad je primio zeta ruskog vođe Nikite Hruščova ili kad je otvarao pitanje ekumenizma s pravoslavnima i dijalog sa socijalističkim blokom. Ili kako su neki hrvatski biskupi i svećenici reagirali na otvaranje pape Pavla VI prema socijalističkim zemljama, osobito kad je primio maršala Tita.

Bog nije naše vlasništvo

Odnos hrvatske Crkve s Vatikanom nije onakav kako to prikazuju nacional-povjesničari i površni novinari. Čak ni Ivana Pavla II nisu ispravno shvatili mnogi hrvatski katolici, a ni nekatolici u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, posebno s obzirom na nacionalizam i međureligijski dijalog. Zar su zaboravili kako su neki biskupi i svećenici brundali što je Asizu organizirao međureligijski molitveni susret i još k tomu sklonio kršćanske simbole?”

Slično se dogodilo kad su mnogi ustali, zajedno s Matom Bobanom i nekim hercegovačkim franjevcima, protiv kardinala Franje Kuharića jer je digao glas protiv hrvatsko-bošnjačkog rata, podsjeća Šarčević. “Odnos hrvatskog višeg klera prema papi je promjenjiv, a oni onda uvjetuju odnos i ponašanje njima odanoga puka. Recimo, da je sad živ šibenski biskup Srećko Badurina i da kojim slučajem drži govor u Kninu za proslavu Oluje – naravno, prema onome što je i kako govorio u jeku balvan-revolucije i najgorega rata s krajinskim Srbima – bio bi, ako ne izviždan, zasigurno kažnjen šutnjom prezira.”

Papa Franjo je, po tumačenju fra Ivana, nastojao izvući Crkvu iz eurocentričnosti, iz nacionalističkih i sektaških, ali i ustaljenih rigidnih ponašanja klerikalnih svećenika i prelata. “Tražio je da Crkva bude otvorena i da ide ususret ljudima. Tražio je od biskupâ i svećenikâ da shvate kako ima ljudi otvorenih prema Isusu, a koji nisu u Crkvi; tražio od nas svećenika i biskupa da otvorimo vrata da Isus može izići iz naših zagušljivih prostora jer nije Bog naše vlasništvo.”

Sveci kao borbene zastave

Šarčević podsjeća da se uz pitanje migranata, socijalnu osjetljivost, ekumenizam, ekološku odgovornost, pitanje žena i ljudi drukčije seksualnosti, uz empatiju za periferne katolike i narode, papi Franji najviše prigovarala nekanonizacija kardinala Alojzija Stepinca. “Neki su ga zbog toga proglašavali sotonom – mislim tu i na svećenike i časne sestre – i molili su Boga za njegovu brzu smrt!”

Na pitanje zašto je svetost Stepinca postala prvorazredno političko pitanje, Šarčević odgovara da je slučaj složen, a kad ga čuju, mnogi od nas postaju zapaljivi i isključivi. “Ništa se ne postiže ni kad se želi biti najdobronamjerniji. U nas se o bitnim stvarima ne raspravlja mirno, a vrijedilo bi na širokoj razini sinodalno raspravljati o važnim pitanjima naše Crkve, od laika do biskupa, od vjeroučitelja do redovnika, od intelektualaca do teologa. A ne očekivati da se čak politika i političari angažiraju i u Vatikanu ‘srede tko će biti naš svetac’!

Svakako nije u duhu crkvenog zajedništva, Crkve kao Božjeg naroda, da pojedinci ili uski krug ljudi određuje koga hoćemo za svece. Iznova vrijedi preispitati: koju vrstu svetaca posebno štujemo, kojima se rado molimo za zagovor, a koji su nam potrebni samo kao borbena zastava, da se pokažemo, dokažemo, suprotstavimo?”

Zašto nam treba sveti Alojzije?

Fra Ivan je, zamolivši za oprost, nastavio postavljati pitanja: “Zašto nam Stepinac treba kao svetac, ili svetost baš treba Stepincu? Koji je Stepinac bio po redu vatikanski izbor za zagrebačku stolicu? Kakav je bio odnos Stepinca s Kraljevinom i jugoslavenskom državom, a kakav s Pravoslavnom crkvom? Ako je Stepinac bio u dobrim odnosima s pravoslavnima, zašto dvostruki aršini u našoj Crkvi i u našim odnosima prema pravoslavnima? U kakvu je odnosu Stepinac bio s ustašama? Je li zbog stvaranja hrvatske države prešućivao zločinački karakter NDH? Može li se do željenog cilja, do stoljećima sanjane države, doći kroz etničko čišćenje Srba i logore?”

Stepinac je, ističe Šarčević, nastradao na politički montiranom procesu. “No, je li nastradao zato što je surađivao s ustašama ili što je odbio svaki dijalog s novom komunističkom vlašću? Za razliku od Ante Pavelića, sarajevskoga nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića i nemalog broja svećenika i važnih ljudi, nadbiskup Stepinac je ostao vjeran svojoj službi, ostao uz svoj narod, nije se sklonio na sigurno. Imao je čvrstoću i nepopustljivost, i do mučeništva.”

No, upozorava fra Ivan, ima raznih mučeništava i mučenika. “Nije ovo relativiziranje. Što naprimjer s četrdesetak katoličkih svećenika ubijenih jer su surađivali s partizanima ili su optuženi kao simpatizeri? Da ne pričamo o ustaškom smaknuću trojice pravoslavnih srpskih episkopa i blizu dvjesto pravoslavnih sveštenika?”

‘Stepinčeva Crkva’ je naše svetosavlje

Trebalo bi, smatra Šarčević, mirno sagledati koliko Stepinčevo mučeništvo može biti uzorom drugima, koliko je univerzalno. “Ako može, zašto onda iz Crkve nema nikakve kritike vladajućima danas? Ili u Hrvatskoj još uvijek vladaju komunisti i Srbi? Ako je Stepinac izabrao Rim a ne Beograd, papu a ne Tita, zašto je bilo toliko protivljenja papi Franji? Posebno je neevađeoska i necrkvena sintagma ‘Stepinčeva Crkva’, što je hrvatska varijanta srpskog svetosavlja.”

Postoje i druga pitanja, nastavlja Šarčević, vezana uz Stepinca i neke druge biskupe, svećenike i redovnike iz toga razdoblja. “Je li postojala mogućnost drukčijeg puta ili su drugi griješili protiv Boga i Evanđelja ako su prihvatili novu političku stvarnost i surađivali s novom vlašću? Ne kažem bili špijuni ili dojavljivači – kakav je bio tajnik nadbiskupa Stepinca i neki drugi – koje spominjem ne da osudim, nego da ukažem na strašnu složenost vremena i da su stvari vrlo delikatne. Lako je manihejski lupati i praviti se heroj prošlosti u kojoj smo šutjeli ili nismo živjeli.”

Naposljetku, kaže, važno pitanje za svu hrvatsku javnost glasilo bi: “Jesu li u Hrvatskoj promjene prema većim pravima i slobodi činili katolici i crkvenjaci – a čini se da nisu, nego je to više učinila lijeva građanska struja. Potvrđuju to antiklerikalac Stjepan Radić, a pogotovo Hrvatsko proljeće, kojem je samozvano prišao i jugokomunistički general Tuđman. Mislim da smo sa Stepincem prilično zabasali, a trebalo bi kod te važne povijesne osobe hladno i trezveno sve preispitati. S mnogo više delikatnosti i skromnosti, a ne ponašati se kao da smo mi akteri ustaške države, Stepinčevi adlatusi ili uži savjetnici ili protagonisti komunističkoga poraća.”

Miri se samo tko zna oprostiti

Fra Ivan je temu o kardinalu Stepincu zaključio ovim riječima: “Mnogi misle ako samo spomenu Stepinčevo ime, da im rastu njihova crkvenost, ugled i vjera. Isus je svoje suvremenike opominjao da ne dižu spomenike prorocima koje su njihovi očevi ubijali, a da pritom proroke – Ivana Krstitelja – ubijaju, a na njega viču ‘Propni ga, propni!’ sve dok ga nisu razapeli.”

U svojim radovima i nastupima fra Ivan često je govorio da su za budućnost Bosne i Hercegovine postojala dva koncepta. Jedan je zastupao hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i to je svjetovno-politički, nacionalistički model. Drugi je kršćansko- evanđeoski model Franje Asiškog.

“Primamljiva je mantra u Hrvata, a slično je i u Srba, da se političkim manipulacijama poziva na pomirenju ustaša i partizana, odnosno četnika i partizana. Međutim, ideologije su nepomirljive, mogu se miriti samo konkretni ljudi, i to samo oni koji hoće i znaju oprostiti, koje pokreće nada novoga zajedništva i konkretno stvaraju novo društvo, a ne žive na račun prošlosti i ne mire se kako bi ustali protiv trećega, novog neprijatelja. Tako se dogodilo u Bosni i Hercegovini u odnosu Hrvata i Srba te Hrvata i Bošnjaka. Mislim ovdje na političku razinu, a ne na razinu naroda.”

Od cvijeća napravili cvijeće zla

Šarčević citira prof. dr. Vinka Srhoja iz Zadra koji je govorio o lažnom pomirenju sa zlim ciljevima: “Pomirenje Franje Tuđmana i Gojka Šuška, ili negdašnja dva smjera hrvatskog disidentstva, ogledni je primjer takva pomirenja: ideje prvoga o banovinskim granicama Hrvatske i drugoga o pripajanju Hercegovine Hrvatskoj. Iz takve fiks-ideje ni srpski neprijatelj u Hrvatskoj nije bio više sotoniziran od muslimanskog u Bosni, premda je prvi razarao samu Hrvatsku, a drugi se, ne šteteći cjelovitosti Hrvatske, tek borio za integralnu, ili unitarnu, BiH”, Srhojeve su riječi.

Šarčević konstatira da se s olimpskih visina ideologije pomirenja spalo u stanje demografske katastrofe. “Zemlja je ostala bez katolika i Hrvata, a zbog patološke mržnje prema Bošnjacima nanesena je nepopravljiva unutaretnička nepravda prema bosanskim Hrvatima. Istodobno, iako ekonomski moćni, Hercegovci su se preobrazili u najfrustriraniji dio Hrvata. Oni za sebe misle da su najhrvatskiji i najkatoličkiji, a onda su im – nitko drugi nego njihovi miljenici i slijepi vođe Tuđman i Šušak – dokinuli Herceg-Bosnu, porekli obećanje da će pripasti Hrvatskoj i, što je još najodurnije, prisilili ih da žive u federaciji sa svojim ‘povijesnim’ neprijateljima Bošnjacima.”

Ideološkim pomirenjem se tako, kaže fra Ivan, od cvijeća napravilo cvijeće zla! Pa se pita: “Hoće li u budućnosti biti mudrih i trezvenih ljudi, ne samo s hrvatske nego i bošnjačke i srpske strane, koji će pomoći bosanskohercegovačkim Hrvatima da se politički i duhovno, religiozno i kulturno, vrate svojoj domovini BiH? Jer ona je, baš kao Isusova Galileja i Nazaret, zemlja u kojoj ne živimo samo mi, nego i drugi, koju nije moguće očistiti od nenaših.”

Tuđmanova Bosna bez Hrvata

Zbog ovakvih stajališta dio bosanskih franjevaca našao se na udaru s različitih strana. “Ti klevetnici nisu uvažavali kontekst i druge uvjetovanosti bosanskih franjevaca, nego su ih difamirali da su udbaši, da boluju od štokholmskog sindroma, da su slabi Hrvati, Alijini Hrvati, daidže, zeleni, da ne govore čisti hrvatski jezik, da su necrkveni, da ih narod ne sluša…”

Ti svodnici masa, nastavlja fra Ivan, nikad ne bi mogli tako denuncirati ljude koji im ništa loše nisu učinili da to nije dolazilo s odobrenjem i podrškom glavnih i važnijih ljudi iz Crkve i politike. “Čak i nekih franjevaca kojima su Bosna Srebrena, odnosno neki njezini ljudi, stajali na putu ostvarenja projekta Bosne bez Hrvata. Ili, ljepše kazano, na državotvornom putu ostvarenja Tuđman-Šušak-Bobanova plana pripojenja Herceg- Bosne – čitaj Hercegovine – Hrvatskoj. To se uklapalo u Milošević-Tuđmanov plan podjele Bosne i Hercegovine ili, ako hoćemo, preseljenja rata iz Hrvatske u Bosnu i naposljetku odseljenja većine Srba iz Hrvatske.”

No, u posljednje doba, priča Šarčević, pitanje Bosne i bosanskih Hrvata je iščezlo. “Ušutio je Nino Raspudić, ušutjeli su se klevetnici, stvar je završena. Ne posve bez krivnje i samih bosanskih Hrvata. Tako od predratnih 800 tisuća Hrvata u BiH, sad ih je malo više od dvjesto tisuća; nekad je Sarajevska nadbiskupija brojala blizu pola milijuna, da bi sad pala na stotinjak tisuća vjernika.

Raseljavanje Hrvata u Hercegovinu

Nisu samo Srbi i Bošnjaci krivi za hrvatsku katastrofu, za to što u Derventskom dekanatu od predratnih 53 tisuće sad ne živi ni tisuća katolika. Ili što su u Hercegovini formirana sela Šuškovo i Bobanovo, ne samo da ondje ne bi bili brojniji Bošnjaci, nego i da se bosanski Hrvati ne vraćaju u svoj nedaleki Konjic i Neretvicu.”

U skoro dva stoljeća od Ante Starčevića do danas, upozorava Šarčević, nikad se trezveno, domišljeno ni intelektualno pošteno nije raspravljalo o odnosu politike i Crkve u Hrvatskoj prema bosanskim Hrvatima polazeći od bosanskog konteksta i gledajući cjelinu svih hrvatskih razlika i specifičnosti. “Barem onako kako su to promatrali najbolji sociolozi, razlikujući jezično bogatstvo, ali i antropološku i kulturološku geografsku uvjetovanost Hrvata: dinarski, panonski, mediteranski i orijentalni tip.”

Prof. dr. Ivan Šarčević (62) rodio se na Rami, a franjevačku gimnaziju i novicijat završio u Visokom. Zaredio se 1988. godine. Diplomirao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a magistrirao i doktorirao teologiju na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu. Predaje na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, gdje je bio i dekan. Član je PEN centra Bosne i Hercegovine, a bio je glavni urednik uglednog franjevačkog časopisa Svjetlo riječi.

Hrvatska bahatost i licemjerje

Hrvatska vanjska politika, kaže Šarčević, najviše se svodi na brigu za Herceg-Bosnu i HDZ Dragana Čovića – tako je od Tuđmana do Zorana Milanovića, Andreja Plenkovića i Gordana Grlić-Radmana.

“To Hrvatima u Hrvatskoj – a da ne govorimo o onima u Boki ili Vojvodini – troši energiju i živce, pa kažu: ‘Dosta više te Bosne!’, iako se oni brinu za Hercegovinu! Tako traje embargo na stvarnu raspravu o Bosni i produžava se povijesna trauma.

Nezacijeljene rane, koje se samo privremeno i lažno liječe nacionalnim izljevima u sportu, koncertima, velikim obljetničkim slavljima, u jalovom javnom pokazivanju samima sebi.”

Sve prati hrvatsko licemjerje. “Svi se prave najbolji Hrvati i u svojoj bahatosti dijele lekcije kako ljudi trebaju živjeti u Bosni sa Srbima i Bošnjacima i kako trebaju biti Hrvati oni koji to dovoljno nisu. I drugo: sve se pokriva europskom lemozinom, hrvatskim novcem kojim upravljaju nastavljači ratnog projekta Herceg-Bosne, zapravo oni kojima nije stalo ni do cjeline zemlje, ni do hrvatskoga nacionalnog interesa, nego samo do sebe, svojih krajeva i tajkunskih pajdaša.”

Direktori ratnih fabrika smrti

Bosanski franjevci nisu podržali projekt Herceg-Bosne kako su ga zamislili Franjo Tuđman i Mate Boban jer se tu radilo o golom fizičkom opstanku katolika, hrvatskog naroda i zajednice Bosne Srebrene, objašnjava Šarčević. “Nema tu posebne mudrosti: to je nužnost opstanka, a ne nekakav velikodržavni projekt izvan matične domovine, dakle izvan Bosne i Hercegovine. Riječ je o protivljenju podjeli zemlje Bosne i Hercegovine s Miloševićem, koji je, naravno, s velikosrpskom politikom najodgovorniji za rušenje Jugoslavije i daleko je veći direktor ratne fabrike smrti od velikohrvatskog Titova generala Tuđmana.”

“Uz Tuđmana, tog sveznadara i ‘povijesnog romantičara’ za Bosnu, kako ga je nazvao njegov dvorski pisac i tumač Ivan Aralica, u kreiranju Herceg-Bosne važniji od Mate Bobana bio je Gojko Šušak i neki hercegovački franjevci i svećenici. Šušak, širokobriješki đak, čovjek iz hrvatsko-hercegovačke emigracije, pizza-majstor, ledeni ministar bez riječi i osmijeha, on je najvjerniji Tuđmanov sluga i najsvetija ikona većine hercegovačkih Hrvata. Dopustite da ovdje citiram sjajnu, još davno napisanu opservaciju Vinka Srhoja:

‘Šuškov granitni položaj drugog čovjeka u državi osiguralo mu je povjerenje hercegovačkih Hrvata koji su, udruženi s političkom emigracijom iz same Hrvatske, i živote i novce uložili u ostvarenje ‘vjekovnog sna’ svih Hercegovaca: o životu svih Hrvata u jednoj državi ma kakva ona bila i ma tko je vodio. Hoće li njihove snove ostvariti bivši komunistički general Tuđman ili antititoist i ekstremni nacionalist, norvalovac Šušak, njima je bilo svejedno. Cilj je opravdavao svako sredstvo i svaku kadrovsku križaljku.’”

Konačno rješenje hrvatskog pitanja

Tuđman i Šušak, ističe Šarčević, međusobno si opraštajući prošlost koja je prvog dovela na položaj jugogenerala, a drugoga otjerala u progonstvo, našli su se oko jednoga cilja: “konačnog rješenja hrvatskog pitanja u takozvanim povijesnim granicama”.

“Pritom su znali da je to moguće ostvariti samo ratom koji su, već krajem osamdesetih, mirisali u dimu tek razgorijevajuće jugoslavenske barutane. Isprepleli su se vezama međusobne zahvalnosti u borbi koja nije bila samo nacionalnooslobađajuća, nego i ona za vlast, koju ni u tek rađajućoj demokraciji neće biti lako smijeniti dok se ne provede dokraja doktrina paralelnog ratovanja za hrvatska dobra i razdiobu nacionalnog bogatstva.”

“Tuđman i Šušak bili su politički dioskuri koji mogu samo zajedno živjeti i umrijeti. Tuđman je očajnički trebao Šuška, ali i ustaškog stožernika Ivu Rojnicu, primjerice, koji je koordinirao skupljanje novca za nabavu oružja, baš kao i jugogenerale Martina Špegelja i Antona Tusa, bivše agente poput Josipa Manolića ili ekstremiste poput Vice Vukojevića. Jer kasnih osamdesetih i ranih devedesetih sve je bilo na kušnji, pa i sam Tuđmanov opstanak.”

Tuđman je prezirao Muslimane

“Kad opstojnost Hrvatske više nije bila upitna, ni Tuđmanu više nitko nije bio neophodan ni nezamjenjiv, izuzev samog Šuška kao hercegovačkog warlorda koji mu je osiguravao besprizivnu, fanatičnu potporu Hrvata u susjedstvu uvijek kad mu je ona trebala.” Ideja pomirenja, s druge strane, omogućavala je i učvršćenje na vlasti onih koji su podržavali Tuđmana i HDZ bez obzira tko su bili i što su radili u političkom predživotu.

“Sve ovo vezanje – Tuđman je govorio pomirenje – desnih i lijevih, ustaša i partizana, nastavlja se i kasnije, često u najprimitivnijim i s posljedicama kobnim eksperimentima. Primjerice, od stratega i viteza, zapovjednika HVO-a Slobodana Praljka do raznih drugih crvenih buržuja, poput ex-Jugoslovena i direktora mostarskog vojno-avionskog Sokola Draga Čovića, raznih političkih transvestita i režisera nacionalnog, a koji danas – tako ojađeni i osiromašeni – kukaju nad ugroženošću naroda koji bezočno duhovno i materijalno pljačkaju.”

Ima još nešto, napominje fra Ivan, što mu se čini važnim i vrijedilo bi također mirno i ohlađeno istražiti i raspraviti. “Za razliku od Pavelića, Tuđman je prezirao Muslimane, a pogotovo Mate Boban i bobanovci. Ako Paveliću muslimani nisu bili uvijek ravnopravna braća, bili su cvijeće kojim se kitio, s njima je odrastao i s njima se školovao. Tuđman, međutim, nije ispravno ni izgovarao ime ‘musliman’, a Boban i bobanovci nemaju nikakav nacionalni plan, nego im je hrvatstvo, hrvatska država i nacionalizam sredstvo kriminalnog bogaćenja i moći. Na tom putu su im se fizički ispriječili Muslimani, dakle Bošnjaci, pa ih je zato trebalo ‘očistiti’.

Mitska nesreća Herceg-Bosna

I naravno u njihovu projektu zasmetali su im neki bosanski franjevci, primjerice, provincijali Luka Markešić i Petar Anđelović, urednici Svjetla riječi i neki drugi franjevci. Dakle oni koje su etiketirali daidžama i Alijinim Hrvatima, te se njih proglasilo i udbašima, slabim Hrvatima i necrkvenima. Velikosrbi i republičkosrbi su im, razumljivo, postali najbolji saveznici.”

Osnovna je oznaka bobanovštine, ocjenjuje Šarčević, bahatost, sirova pljačka, egoizam i zamjena neprijatelja. “Od velikosrba najcrnji povijesni neprijatelji postali su muslimani. Kako se samo zaboravlja da se pod ingerencijom Bobana, inače čovjeka već prokušanog u strukturama prošloga režima, vrećama nosao novac iz Hrvatske u Herceg-Bosnu, i kako se ‘srcem ponosnim’ usred rata trgovalo naftom, cigaretama i oružjem.

I ovdje je za budni duh očito kako se razni perverznjaci služe dijaboličnom laži da za čuvare bezbožnog režima i udbaše proglase neke bosanske franjevce, samo zato što su podigli glas protiv etničkoga čišćenja, logora i nove hrvatske mitske nesreće nazvane Herceg-Bosna. Kojoj se nikad neće znati granice, nego će služiti kao sredstvo pljačke, političkih manipulacija i surova vladanja.”

Razdvoji carevo od Božjeg

Fra Ivan se cijeloga života bavi odnosom vjere i sekularnog pluralnog društva. “Nisam sociolog, ali sam nešto čitao i družio se s pokojnim Željkom Mardešićem, našim nepročitanim, a najpreciznijim religiologom vjernikom, i od njega učim. Mislim da je sekularnost – a ne sekularizam kao ideologija, ne dakle kao militantni laicizam – najbolji društveni okvir za vjeru, odnosno za suživot više religija i religioznu praksu u pluralnim društvima.

Mogli bismo kazati da danas pribivamo sakralizaciji sekularnog, odnosno sekularizaciji sakralnoga. Na svjetovnim koncertima ili državnim priredbama nije primjereno da se uvijek slavi misa, prikazuju sveti simboli. Kao što nije primjereno da političari ili sportski estradnici drže duhovne nagovore po crkvama. Nije riječ o nepoštivanju i nesuradnji dviju sfera, nego o nijekanju najreligioznijeg načela koje je Isus izrekao: Caru carevo – Bogu božje. Dakle, svjetovno u svjetovnom – vjersko u vjerskom.

Naravno, nije to lagano razdvajati, ali ovo što se sad radi – da se nacionalno ne samo izjednačava s vjerom, nego se nacionalni identitet postavlja nad evanđeoskim – notorna je idolatrija, ateizam u srcu vjere, nijekanje Boga s Bogom na usnama, sekularizam kao najbezbožniji čin obučen u religiozno ruho i obred.”

Franjevci bosnofili

Fra Šarčević drži da su na bosanske franjevce utjecale okolnosti koje dobrim dijelom uvjetuju njihove odluke i djelovanja. “Mislim da su bosanski franjevci prilično uvjetovani svojim višeetničkim i višereligijskim kontekstom i da su u svojoj glavnoj struji djelovali po evanđeoskom načelu čitanja ‘znakova vremena’. Odnosno vodili su se Franjinim načelom da se djeluje sukladno mjestu i vremenu, secundum loca et tempora.

Nismo mi bosanski franjevci ništa izuzetno. Kao ni drugi, nismo lišeni nacionalizma – najzavodljivije i najsekularnije ideologije koja se uvlači u dušu, uzima je, i koja sve vrste ljudskih beščašća oblači u velike ideje: bogoljublje, domoljublje, rodoljublje. Mislim da je vrlo važno što su u zadnjih više od sto godina, otkad prevladava projekt integralnog hrvatstva i zagrebocentričnosti, Bosnu Srebrenu vodili i u njoj imali autoritet odgovorni ljudi i ‘bosnofili’, odgovorni kako za katolike tako i za druge građane i čitavo društvo u Bosni i Hercegovini.”

Fra Ivan je želio kazati nešto više o Bosni Srebrenoj. “Tu se miješaju činjenice i moje želje, dakle ono što jest i što bih želio da Bosna Srebrena bude. Ova zajednica jedina je zapadna, kršćanska i katolička institucija koja traje od srednjega vijeka do danas. To današnje bosanske franjevce, i bez njihovih zasluga, čini jedinstvenima i ponosnima u Bosni i Hercegovini, pa ih mnogi smatraju čuvarima povijesnoga pamćenja ove zemlje.

Nacionalizam osionih vlastoljubaca

Dakle, rekao bih da je prva specifičnost bosanskih franjevaca povijesnost. U bosanskih franjevaca gotovo sve je povijest. A to znači: kad su se god, kažimo jednostavno, franjevci humano ponašali, djelovali po Evanđelju i Franjinu primjeru, uvažavajući povijesni kontekst, naši su vjernički, ili ako hoćemo teološki predšasnici razumijevali ljudsku povijest i događaje.”

No, ako bi upravne položaje zauzeli “tupi, nezreli ili narcisoidni derani, kako uzurpatore poglavarskih pozicija naziva starodrevni prorok Izaija, onda bi i u Bosni Srebrenoj nastajala skretanja. Što bi, u inače složenom vanjskom kontekstu i stalnoj muci svake manjine da ne nestane, povećavalo unutarnje krize u provinciji. Franji Asiškom se pripisuju riječi da je ‘autoritet nekog nerazumnog poglavara kao mač u ruci ludaka’.

Nacionalizam je najčešće sredstvo tupih i osionih vlastoljubaca, kušnja svakoga tko želi vladati i pokoriti one koji su različiti. Ni bosanski franjevci nisu pošteđeni te kušnje.”

Za većinu katoličkih medija Šarčević konstatira da su neotvoreni i neslobodni, da su organ, nadopuna ili proširena verzija pojedine crkvene institucije. “Iako ih je manji broj, ima dobrih medija, i ne samo katoličkih. Tamo gdje su urednici i suradnici shvatili da su mediji važni za odgoj, formiranje osobne slobode i vjere koja traži slobodu mišljenja i govora, a ne da donose samo informacije o podvizima i slavljima biskupâ i poglavarâ ili da su platforma za borbu protiv neprijatelja, ‘komunikacijska psihijatrija’ za liječenje starih uvreda i neispričanih trauma.”

Križ bez Isusa

U katoličkim, i uopće religijskim medijima često dominiraju teološki nepismeni ljudi, upozorava Šarčević, a u javnim medijima rijetko da ima teološki obrazovanih novinara. “U nas su tobože katolički novinari oni koji slijepo i odano služe podobnim, državotvornim biskupima, a retka ne znaju napisati o vjerskom značenju naprimjer slobode mišljenja i vjere, savjesti, grijeha, krivnje, opraštanja, dijaloga, ekumenizma…

Jedan od glavnih katoličkih novinara u Hrvata, Darko Pavičić, bio je zadnji koji je u onom režimu kritizirao slavlje na Stepinčev dan. Ne toliko što je bio protiv Stepinca, nego na matrici sekularističko-crkvenog sukoba oko moći u društvu, dakle oko toga tko će imati vlast: Partija ili Crkva. On je sad među vodećima u određivanju što je javna vjera, javno katoličanstvo i kako će Crkva, zajedno s HDZ-om, imati glavnu moć u društvu!

Nema tu govora o osobnim pitanjima vjere. I ne treba ih možda ni biti, ali je šteta da sve postaje takvo, i katolički, vjerski mediji… U tom kontekstu, Thompsonovi i slični koncerti i priredbe su u medijskom prostoru najuspjelija sinteza i ventil politike i religije, zemlje i neba, kraljevskoga hrvatskoga mača zabodena u zemlju i fluorescentne međugorske Gospe i križa bez Isusa na hrvatskom katoličkom nebu”, zaključio je fra Ivan Šarčević.

---