Ante Arambašić: Nepal, zemlja probuđenih nada

U razdoblju od 8. do 13. rujna bili smo svjedoci velikih prosvjeda u Nepalu koji su taj narod podno Himalaja ostavili zavijen tugom zbog više od 70 izgubljenih mladih života, ali i s opravdanom nadom u bolje sutra. Nova privremena premijerka, kao i njezin uski krug suradnika, uživa povjerenje šire javnosti zbog svog neuplitanja te čak borbe protiv korupcije u državi dok je bila predsjednica Vrhovnog suda. Podsjećamo da je upravo posvemašnja korupcija bila pravi razlog izbijanja nemira, a povod je bila zabrana velikog dijela društvenih mreža, dok su glavni sudionici i nositelji prosvjeda bili takozvani članovi generacije Z, naraštaji mladih rođeni nakon 2000. godine.

Tek nešto manje od dva tjedna prije početka tih teških događanja, s. Meri Muše, pravna djelatnica zagrebačkog ureda Isusovačke službe za izbjeglice (JRS), posjetila je Nepal u sklopu Caritasovog projekta ‘EURP’ koji radi na reintegraciji Nepalaca povratnika iz radničke emigracije u svoju rodnu zemlju. Dojmovi koje je prenijela iznimno su dragocjeni ne bi li se dobila barem malo stvarnija slika o tome kako ljudi ondje zapravo žive, što se s njima događa i koji ih problemi muče, a napose kako bi se bolje shvatilo prosvjede koji su odmah potom uslijedili, a koje malo tko u tom trenutku predviđao, barem u onoj akutnoj mjeri u kojoj su se razvili.

Meri u svojim opisima ističe bijedu i krajnju jednostavnost u kojoj živi ogromna većina ljudi u Nepalu. Prihodi su niski, kamate velike, cijene visoke, dok u međuvremenu isti automobili i elektronički uređaji poput mobitela i osobnih računala koštaju neizmjerno više nego u zemljama zapadnog svijeta. A upravo su ti proizvodi simbol željenog blagostanja koje sustav ne promiče niti potiče za sve te je prestiž ali i gotovo obveza imati ih pod svaku cijenu i po bilo kakvoj cijeni.

Većina stanovništva obitava u ruralnim predjelima te, unatoč teško pristupačnom i ne iznimno plodnom zemljištu (gotovo sav teritorij države nalazi se u visokim planinama), glavni je izvor prihoda zemljoradnja, čak više od 80% državnog proračuna. Ako se još uz to uzme u obzir da se radi o monsunskoj zemlji – dakle, mnoge kiše, mnoga klizišta, mnogi odroni – te da snažni pa i razorni potresi često pogađaju Nepal, nije teško zamisliti da se u ljudima javlja želja za dostojanstvenijim i lakšim opstankom.

Društvo je podijeljeno kastinskim sustavom, postoji čak 125 kasta. Takvo nešto samo dodatno produbljuje razlike, štiti privilegirane, a najslabije izlaže iskorištavanju. U takvom sustavu najranjivije su skupine žene i djeca. Žene nižih kasta izložene su svakoj vrsti iskorištavanja, često ostaju trudne uslijed zlostavljanja i to na radnim mjestima, često nailaze na nerazumijevanja i odbacivanja kada se nađu u takvom stanju, te je visoka i stopa njihovog samoubojstva. Djeca često ostaju s bakama i djedovima ili posve sama, napose u ruralnim područjima, prelazeći kilometre do škole, da bi zatim od umora u školi zaspali te napokon prevalili isti iscrpljujući put natrag kući.

Ovi nas primjeri podsjećaju na ono što je papa Ivan Pavao II. nazvao ‘grijehom struktura’ – zlo koje je izravna posljedica nepravde određenih društvenih uređenja, kao i manjka osobne odgovornosti svakog pojedinca. Zlo s kojim nitko ne želi živjeti i koje svatko želi ispraviti – osim onoga tko od njega profitira. Ipak, Nepalci se ne prestaju nadati; ovi nemiri, koliko god bili bolni, pokazatelj su i želje za pravdom, za pravom na nadu.

Ipak, valja napomenuti da pozitivnih i osnažujućih inicijativa u Nepalu ima – s. Meri Muše je onamo putovala upravo u sklopu jedne od takvih, a radi se o projektu za reintegraciju nepalskih povratnika s rada u inozemstvu u svoju domovinu, projekta koji organizira i vodi nepalski Caritas.

Caritasova prisutnost i misija u Nepalu zaista su važne. Na neki bi se način moglo reći da je glavni uzrok migracija iz Nepala ne toliko gospodarsko i političko stanje u zemlji, koliko čvrsto uvjerenje, s kojim njeni stanovnici odrastaju, da životni uspjeh podrazumijeva napuštanje zemlje radi rada u inozemstvu. Brojna Caritasova nastojanja ondje rade na pozitivnoj promjeni takvog mentaliteta ne bi li se osnažilo državljane Nepala za odlučne inicijative u vlastitoj zemlji.

Nadalje, već spomenuti projekt reintegracije povratnika, napose iz Europske unije, pod nazivom ‘EURP’ odgovor je na jednu specifičnu pojavu koja je blisko povezana s onom maločas opisanom: naime, kada se vraćaju u državu, Nepalci nerijetko nailaze na stigmu neuspjeha s kojom ih se promatra, ponekad ih tako promatraju i sami članovi njihovih obitelji. Vratiti se znači ne uspjeti u životu. Stoga je cilj ovog Caritasovog projekta djelovati strukturno na taj kolektivni senzibilitet, drugim riječima pomoći takvom mentalitetu da doživi pozitivnu promjenu prema dubljoj i humanijoj empatiji.

Cilj Caritasov nije spriječiti migracije, cilj je osnažiti ljude u svakom pogledu – bilo za odluku o odlasku, bilo za odluku o ostanku, da se u bilo kojoj situaciji državljanin Nepala, kojeg god on društveno-ekonomskog stanja bio, osjeća sigurno i snažno u donošenju odluke za svoj život. U tom smislu posebno je zanimljiv projekt koji radi isključivo sa ženama. Više u istom tekstu govorilo se o tragedijama kojima su često izložene žene radnice, u emigraciji i u vlastitoj zemlji. Stoga je jedna Nepalka, po povratku iz emigracije te nakon jednog bolnog iskustva koje je i sama imala, pokrenula projekt kroz koji radi na edukaciji i osnaživanju žena radnica te na borbi za njihova prava, nudeći im psihološku pomoć i pratnju u procesu kroz koji prolaze.

Slojevita je stvarnost nepalskog društva u kojem se isprepliću tragedija i zanos, tuga i opravdana nada u bolje sutra. Teškoće su premrežene nevjerojatno humanim inicijativama. Nedavna događanja u toj zemlji kao da odražavaju svu složenost ljudskog napretka. Svim onim podržavateljima dobrih inicijativa možemo samo reći DANYABAD, što na nepalskom znači ‘hvala’ i moliti za brže ostvarivanje Kraljevstva Božjeg i njegove pravde u Nepalu.

Autor: Ante Arambašić