Sveti Toma Blizanac

Katolički kalendar za lipanj zauzeli su sveci koji su osobito čašćeni. Naravno riječ je o svetom Anti i o svetom Ivi. Koncem mjeseca slave se i prvaci apostolski Petar i Pavao. Lipanj je poslovično pun svetaca. Nastavlja se i u srpnju, ali u njegovoj zadnjoj četvrtini kada se obilježavaju Ilina i Sveta Ana. Na početku srpnja je blagdan svetoga Tome, jednog od dvanaestorice, onog kojem je jedan događaj iz evanđelja prišio atribut nevjerni. A evanđelist ga naziva i Blizanac.

Tko je sveti Toma i što u nekoliko rečenica reći o njemu? U čuvenoj Zlatnoj legendi piše da njegovo ime znači ponor ili blizanac. Piše da dolazi od grčke riječi tomos što je, suprotno, od značenja riječi atomos, djeljiv ili odvojiv. Ponor znači jer prodire u dubine božanstva. A blizanac je jer je dvostruko iskusio Uskrsloga: i vidio ga i dotaknuo ga. Možda Toma znači od Theos i meus (Bog moj)?

Tomu će njegov apostolski zadatak odvesti u Indiju. Prema spomenutoj legendi opirao se najprije, poput Jone, a onda baš kao i najpoznatijoj evanđeoskoj sceni pristao: “Ti si Gospodin moj, a ja sluga tvoj, neka bude volja tvoja“. U Indiju je krenuo po svom prvom zanimanju: graditeljskom umijeću. Otišao graditi kraljevsku palaču, a sagradio Božju Crkvu. I na kraljevskom je dvoru poučavao, pa ih je upoznao s dvanaest stupnjeva vrline. O Tominom djelovanju u tom kutku svijeta svojim imenom svjedoče Tomini kršćani. A o tome navodno svjedoči i Marco Polo kao i veliki portugalski pjesnik Camoens.

Kao i svi ostali apostoli, izuzev Ivana, svoj je život darovao za Krista i navještaj. A kao zanimljiv detalj pripisuje mu se i krštenje sveta Tri kralja.

Nama su svakako zanimljivi detalji iz samih evanđelja. Osim što progovara u sceni koja se tiče oživljavanja Lazara, s nekoliko riječi prisutan je i u događaju posljednje večere. Ipak, najvažnija je scena ona u istoj dvorani gdje se odigrala drama velikog četvrtka, u dvorani gdje su se učenici krili kada im Gospodin kroz zatvorena vrata dolazi. Zgoda o ukazanju bez Tome a zatim i sa Tomom samo tjedan dana kasnije čita se svake godine na Mali uskrs. Zašto nema Tome u prvoj toj sceni? Je li pobjegao jer se prepao? Da li se vratio kad se malo razabrao? Jesu li ga prokivali njegovi drugovi s kojima je po galilejskim prašnjavim cestama tolike kilometre prepješačio? Ništa ne znamo. Samo slutimo. Uglavnom vratio se Toma. Pronašao je grupicu prestrašenih ali ohrabrenih, zatvorene i tihe, ali nekako mirnije i s većim samopouzdanjem. Razaznaje od njih što se desilo. Ipak, ne želi biti naivan. Želi se sam uvjeriti. I ne samo vidjeti nego i svoje prste i ruku staviti u ranjiva mjesta Učiteljeva.

I dok još nije utišala rasprava, eto opet Isusa. Dolazi kroz zatvorena vrata. Ponaša se kao netko tko cijelo vrijeme sjedi tu i sluša. Sve zna. Zna da Tomu muči to što nije iskusio Uskrsloga. Bori se sa sobom, ali i sa svojim prijateljima. U tom trenutku prilazi mu Gospodin, i obraća se baš njemu. Pokazuje mu ranjiva mjesta (kome mi pokazujemo naša ranjiva mjesta nego onom u koga imamo povjerenje). Odvija se dijalog. Toma na koncu svjedoči. Ne postavlja više nikakva pitanja. Konstatira Gospodin moj i Bog moj.

Tko je onda Toma? Kakve veze ima s nama? Trebamo li mi imati veze s njim?

Kršćanin se postaje krštenje. Barem formalno. Ali praktično se postaje životom. Kao djecu kršćane se krsti. U jednom trenutku ono što su obećali roditelji i kumovi na našem krštenju, dužni smo sami preuzeti. Nije dovoljno tradicija, priča, pa i svjedočanstvo subraće. Nužno je da to jednom sami prigrlimo i složimo se. U tom smislu sveti je Toma svima nama blizanac. Možda još bolje rečeno u tom smislu trebali bismo svi mi njemu biti blizanci. Prvi korak u vjeri treba biti sumnja. Bolje iskrena sumnja nego lažna namještenost. Pa zar Isus nije najviše kritizirao licemjerne? Iskreni, pa makar i u krivo išli, imaju nadu da će se jednom povratiti, da će shvatiti… Amen.

Mišo Sirovina