Zašto Mate Mijić nije u pravu?

Komentator Mate Mijić u Večernjem listu 29. svibnja objavio je tekst obrušujući se na nadbiskupa Matu Uzinića nakon njegove izjave od prije nekoliko dana koja bi se mogla sažeti u tome da vjera nije i ne bi trebala biti u oporbi s građanskim odgojem u školama. Ta je Uzinićeva izjava u hrvatskom medijskom prostoru dobila veliki publicitet, a kritike su zadnjih dana stizale iz desnog spektra. Mate Mijić, politički savjetnik u komunikacijama, među ostalim savjetnik Domovinskog pokreta na proteklim lokalnim izborima 2025. u Slavoniji i Dalmaciji, proziva nadbiskupa Katoličke Crkve ni manje ni više za manjak vjere!?

Upitao sam se kako to da se osoba angažirana u konzaltingu političara osjeća pogođena izjavama jednoga nadbiskupa? Jedini uvjerljivi odgovor za mene je da Uzinićev stav – koji sam osobno percipirao naprosto kao zauzimanje za to da vjersko i civilno ne budu suprotstavljeni odnosno da kršćanstvo ne treba biti ideologizirano – iz ruku nekih čimbenika našeg političkog života izbio oružje vjere kojom vojuju svoje političke bitke zaodjenjujući ih religijom.

Ovaj Mijićev tekst ukazuje na to kako nije samo problematično kada se religijske zajednice upliću u politiku, već i kada politici bliski ljudi koriste religiju radi vlastitih ambicija. Uistinu, proteklih se godina sve do danas dio naše političke arene hrani korištenjem vjere i kršćanstva u kulturnim ratovima. To ne čudi jer se u nas, po uzoru na SAD, vode kulturni ratovi u kojima se religijski motivi koriste za ideološke društvene borbe. Kulturne ratove ne vodi religija već se radi o suprotstavljanjima društvenih skupina, često i oko religije u javnom prostoru i drugih pitanja poput obiteljskih i rodnih uloga, obrazovanja i kurikuluma, povijesnog nasljeđe i simbola.

Mijić propisuje “što je dostojno”, a što nije katoličkom biskupu. “Jasnoća” koju Mijić zaziva znači de facto nijekanje onoga što Crkva ističe, osobito po pontifikatu pape Franje (odnosno puno ranije sa sv. Ignacijem Loyolskim iz 16. st.), a to je princip razlučivanja. Naime, pogrešno je kršćanstvu pristupati kao zbirci gotovih recepata po kojima uređivati svijet i međusobne odnose. Osoba u svojoj slobodi procjenjuje na koji način konkretno u vremenu i prostoru ostvariti kršćanske postulate. Mijić dakako zazire od slobode i u njoj očito vidi samo opasnost, prije negoli šansu za rast u humanosti. Na taj se način stječe dojam da su neki od katolika postali najvećim neprijateljima slobode, premda je upravo sloboda temelj na kojem počiva njihova vjera.

Proteklih se godina sve do danas dio naše političke arene hrani korištenjem vjere i kršćanstva u kulturnim ratovima. To ne čudi jer se u nas, po uzoru na SAD, vode kulturni ratovi u kojima se religijski motivi koriste za ideološke društvene borbe. Kulturne ratove ne vodi religija već se radi o suprotstavljanjima društvenih skupina, često i oko religije u javnom prostoru i drugih pitanja poput obiteljskih i rodnih uloga, obrazovanja i kurikuluma, povijesnog nasljeđe i simbola

Mijić tvrdi da je dijalog vjere i svijeta „razvodnjavanje“ nauka. Time ponavlja retoriku onih koji svaki napor u prericanju kršćanstva na način da bi ga suvremeni čovjek mogao shvatiti (pri čemu je jasno da Uzinić za razliku od drugih u episkopatu uspješnije komunicira vjeru) proglašavaju izdajom i razvodnjavanjem nauka. No samo onaj tko ne poznaje teologiju može smatrati da se ona nije mijenjala i iznova izricala u raznim povijesnim razdobljima. Nisu li prvi Koncili crkvene povijesti kršćanstvo ustvari izrekli jezikom helenističke filozofije. Drugim riječima, vjera formulirana u Credu plod je dijaloga tadašnjeg kršćanstva s društvom obilježenom grčkim mišljenjem. Kada sam prošle godine teologa iz Vatikana Sergia Massironija upitao kako odgovoriti na slične optužbe naporima za posuvremenjenje kršćanstva i otvaranje Crkve, odgovorio mi je da je “ono što danas nazivamo crkvenim naukom plod kontinuiranog, nikada prekinutog dijaloga između primljene vjere i izazova nekog vremena” te da u “modernom svijetu postoje mnoge inicijative koje je Crkva prihvatila tek nakon Drugog vatikanskog koncila i koje nisu nastale unutar Crkve” poput ljudskih prava nastalih na terenu liberalnih postrevolucionarnih društava koje je Crkva dugo vremena odbijala, a “danas ih prepoznaje kao duboko evanđeosku temu”.

Mate Mijić očito ne poznaje genezu Dekreta o vjerskoj slobodi Drugog vatikanskog sabora. Taj dekret, koji je danas kamen spoticanja upravo ultratradicionalistima, dotiče problem koji i Mijić detektira – stavljanje na istu razinu kršćanstva i drugih ponuda u društvu – rješavajući ga na način da svečano proglašava slobodu svake osobe da odabere ili odbije istinu. Bez prisile i u potpunoj slobodi.

K tome, Mijić očito ne prihvaća ni ekumenizam koji više ne znači da treba sve privesti u krilo Katoličke Crkve. Mijić kritički odbacuje vrijednost i važnost dijaloga jer očito ne poznaje encikliku Ecclesiam Suam Pavla VI. iz 1964. o putevima Crkve u naviještanju evanđelja u kojoj se promišlja o središnjem mjestu koje za Crkvu mora zauzimati dijalog (koncentrični krugovi dijaloga Crkve i svijeta, katolika s ostalim kršćanima, Crkve unutar sebe). Dijalog nije neka moda, kaže papa, ili tehnika, već zahtjev naše objavljene vjere upisane u samu narav kršćanstva u kojemu Bog razgovara s čovjekom. Umjesto koncilskog kršćanstva koje je otvoreno izazovima današnjega svijeta, Mijić nameće identitetski katolicizam čije su značajke zatvaranje i osuda svijeta. Pritom zaboravlja da i kršćanstvo naučava kako nas istina nadilazi i kako prelat ne posjeduje istinu jer je Kraljevstvo Božje naprosto šire od granica Crkve.

Kod nas se kršćanstvo posreduje u velikoj mjeri u jednome, konzervativnom izričaju, često poistovjećujući takav s pravovjernošću. To se može činiti zato jer stav javnosti i o vjerskim pitanjima ne formiraju u teologiji upućeni autori već politika. Nije da toga nema u inozemstvu, ali ondje se jasnije vidi što je vjera, a što je politika.

Dopustit ću si ovdje i jedan crkveno-povijesni excursus. Mijić optužuje Uzinića za manjak vjere. To me je podsjetilo na situaciju s pojmom „liberalni katolici“ tijekom 19. st. Taj pojam nikako nije značio da su potonji zahtijevali liberalni pristup u prihvaćanju i tumačenju dogmi odnosno nauka. Liberalni katolici izričito su odbacivali indiferentizam, a jasno su isticali kako žele osnažiti vjeru nasuprot racionalizma. Nisu dakle tražili ni promjenu dogme, ni popuštanje crkvene stege, a nisu ni umanjivali zahtjevnost koja proizlazi iz vjere. Oni su išli za tim da pomire kršćanstvo s dostojanstvom ljudske osobe, evanđelje sa slobodama proisteklim iz novih strujanja u društvima nakon Francuske revolucije. Sjećam se situacije od prije 7-8 godina kada je jedan domaći vjerski portal u više tekstova one koji su se tijekom 19. stoljeća zauzimali za pomirenje Crkve i društva nastalog nakon prosvjetiteljstva, odnosno tzv. „liberalne katolike“ (među koje spada i Josip Juraj Strossmayer) jednostavno okarakterizirao kao krivovjerne. Prenoseći s američkih stranica poput First Things, hrvatski portal širio je tekstove ne vodeći računa o dosezima katoličke teologije i crkvene povijesti jer su mu prihvatljiviji bili američki konzervativni izvori. Nepoznavanje crkvene povijesti – konkretno međusobnog suprotstavljanja Crkve i liberalnog društva u 19. st. – uvjetuje nedovoljnu svijest o nužnom prihvaćanju Drugoga vatikanskog koncila za formuliranje ispravnog suda o događajima iz prošlosti, ali i za shvaćanje poslanja Crkve u suvremenom vremenu.

Mijiću je neprihvatljiva notorna istinu da je vjerski identitet odvojen od nacionalnog identiteta. Jasno je kao sunce da se katolikom postaje krštenjem, a članom nacionalne zajednice rođenjem. U ovome slučaju opet se pokazuje kako kod Mijića nije pitanje zaštita kršćanstva ili rast u vjeri, već pitanje identiteta. Kršćanstvo na koje se Mijić poziva uglavnom je samo identitetsko, a može se reći i da je bez teoloških temelja 

Vratimo se Mijiću koji odbacuje i Uzinićev kritički stav o krilatici Hrvat – katolik. Mijiću je neprihvatljiva notorna istina da je vjerski identitet odvojen od nacionalnog identiteta. Jasno je kao sunce da se katolikom postaje krštenjem, a članom nacionalne zajednice rođenjem. U ovome slučaju opet se pokazuje kako kod Mijića nije pitanje zaštita kršćanstva ili rast u vjeri, već pitanje identiteta. Kršćanstvo na koje se Mijić poziva uglavnom je samo identitetsko, a može se reći i da je bez teoloških temelja bez obzira što citira sv. Atanazija. Pozvat ću upomoć našeg uvaženog teologa Tomislava Kovača koji je nedavno napisao kako u nas „još uvijek postoji to nesretno poistovjećivanje vjeroispovijesti i nacije, koje jednako deformira univerzalističku narav vjere i pozitivnu neutralnost koju bi trebalo osigurati sekularno društvo. Odnos politike i religije kod nas često sliči na brak iz obostrane koristi.“ Kovač upozorava na oprez „s političkom manipulacijom religije, bez obzira s koje strane dolazila“ te naglašava da „religija ima snažnu kohezivnu snagu ne samo zato što se čovjek s njom lako emocionalno poistovjećuje, nego i zato što mu ona daje povoda da apsolutizira vlastitu istinu nauštrb istine drugih“.

Mijić koristi termin „modernist“ prihvaćajući značenje koje ima kod pretkoncilskih kršćana, odnosno onih koji odbijaju dosege Drugog vatikanskog sabora. Očito ne poznavajući činjenicu da su mnoge metode koje su prije Koncila promatrane sa sumnjom ili osudom, osobito povijesna i biblijska istraživanja danas uvelike prihvaćena od Crkve, npr. važnost povijesno-kritičke metode za proučavanje Svetoga pisma ili povijesno razumijevanje razvoja crkvenog nauka.

Mijiću je sporno to da je kršćanstvo u sekularnom društvu jedno od ponuda. Crkvena povijest obiluje primjerima kada su se u postizanju ispravnih ciljeva upotrebljavala dubiozna nekršćanska sredstva. Koncilske riječi i nakon više od šest desetljeća izvrsno pokazuju kako kršćansko poslanje isključuje bilo kakvu prisilu ili nasilje: “Istina [se] ne nameće drukčije doli snagom same istine, koja u dušu ulazi istodobno i blago i snažno” (Dignitatis humanae 1, 3). Današnji suvremeni kontekst nije bauk, već nova šansa za prenošenje kršćanske vjere čovjeku. Ali pod uvjetom da se to čini prihvaćajući koncilsko kršćanstvo.

Marko Medved