Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Tomáš Halík (intervju): O putu u dubinu
Deset pitanja Tomášu Halíku
Unatoč svima bolima i nesporazumima, ovo je veličanstveno i iznimno zanimljivo vrijeme
Autor: Till Schönwälder
Češki filozof religije, teolog i svećenik Tomáš Halík ubraja se među najvažnije mislioce današnjice. Obilježen razdobljem komunizma, ovaj višestruko nagrađivani autor („Popodne kršćanstva“, 2022.) vrlo je tražen sugovornik. DIE FURCHE postavila je 77-godišnjaku deset pitanja o sadašnjosti i budućnosti kršćanstva.
Koliko je problematičan rascjep između konzervativnih i progresivnih struja u Katoličkoj Crkvi?
Tomáš Halík: Smatram da je opasno pogrešna dijagnoza tumačiti sukobe u Crkvi kao napetosti između konzervativnih i progresivnih struja. Najveći jaz postoji između površne religioznosti i vjere koja živi iz svoje duboke dimenzije – duhovnosti, živog, dinamičnog osobnog odnosa s Bogom koji obuhvaća cjelokupnu stvarnost. Netolerantni predstavnici ekstremnih krila, i konzervativci i progresivci, nisu suprotnosti, nego su zapravo slični jedni drugima u tome što dijele istu zabludu: precjenjuju ulogu institucionalnih struktura Crkve.
Jedni spasenje pronalaze u svojoj nedodirljivosti, a drugi u neprestanoj promjeni. Najdublji jaz otvara se između onih koji se iscrpljuju u „kulturnim ratovima“ i onih koji na stvarne potrebe vremena odgovaraju crpeći duhovnu snagu iz vlastite dubine. Naglašavam da pod duhovnošću nipošto ne podrazumijevam bijeg u vrt privatne pobožnosti, nego njegovanje vatre koju je Isus donio na zemlju, u misli i srca ljudi, a ponajprije u njihove međusobne odnose.
Kako gledate na opadanje vjere u Europi, koje je, među ostalim, dijagnosticirao i papa Leon XIV.?
Tomáš Halík: Misija svakog pape i svakog pastira Crkve, kao i proročanska misija teologā, uključuje i „oživljavanje vjere iz njezina propadanja“. Jer vjera pojedinaca – uključujući i kardinale – kao i vjera Crkve u svakom povijesnom trenutku nalazi se na putu na kojem su neizbježni padovi i propadanja, umor te traženje izlaza iz slijepih ulica. Od pape Leona očekujem da nastavi hrabrost svog prethodnika u traženju izlaza iz slijepih ulica klerikalnog katolicizma te da se kreće prema otvorenom, ali prije svega dubokom katolicitetu, koji je trajna zadaća svih krštenih. A upravo je duhovnost ta duboka dimenzija vjere kojoj se trebamo najviše posvetiti.
Ostaje li u posustaloj kršćanskoj zajednici u Europi više mjesta za „istinske“ vjernike?
Tomáš Halík: Potrebna promjena mora biti upravo ta velika promjena: napuštanje težnje za teritorijalnom ekspanzijom i od misionarstva shvaćenog kao prozelitizam (misionarstvo u negativnom smislu, nap.) prema istinskome „dubinskom zaokretu“. To, naravno, podrazumijeva radikalno odbacivanje shvaćanja manjine kao „svetog ostatka“, kao geta „posljednjih pravednika“. Kršćanstvo manjinā mora uvijek biti otvoreno za potragu za uskrslim, tj. radikalno preobraženim Kristom, koji dolazi k nama kroz druge. Potrebno je razumjeti temeljni paradoks kršćanstva, kenozu: kada smo mali i slabi, možemo biti svjedoci veličine Krista, njegovog tajanstvenog rasta. Suprotno tome, naša vanjska „veličina“ može prikriti i ugušiti bitno. Sekularizacija je jedan od rijetkih Božjih lijekova protiv bolesti trijumfalizma, klerikalizma, površnosti i autoreferecijalnosti Crkve.
Nalazi li se Katolička Crkva danas ponovno pred reformacijom?
Tomáš Halík: Ova je reformacija barem započela time što je papa Franjo proglasio sinodalnost glavnim zadatkom kršćanstva u trećem tisućljeću – kao povratak apostolskim korijenima Crkve i sinodalnim elementima Crkve prvih stoljeća, ali u novom sociokulturnom kontekstu – te da je sazvao Sinodu o sinodalnosti. Naravno, podjele – ako hoćete, čak i stanovite šizme – prate svaku obnovu Crkve. A mi koji pamtimo više od pola stoljeća od posljednjeg koncila, ipak ih stalno doživljavamo u različitim oblicima. Što se tiče otpadanja suhih grana, ne vidim u tome ništa tragično.
Je li Crkva različitih brzina doista održiva?
Tomáš Halík: Ako svjetska Crkva doista želi biti sinodalna, mora postati decentraliziranija, supsidijarnija i fleksibilnija, kako bi mjesne Crkve mogle primjereno odgovoriti na promjenjive društvene okolonosti i djelovanje Duha Svetoga u „znakovima vremena“. Glavne prepreke takvom razvoju su prije svega strah, duhovna tromost, autoreferencijalnost i rigidnost.
Jedinstvo Crkve ne smije značiti uniformnost, nego jedinstvo u različitosti, u ljubavi – to jest u međusobnom poštovanju i spremnosti da razumijemo jedni druge, nastojeći promatrati razlike više kao bogatstvo nego kao prijetnju. Treba, međutim, dodati da je temeljni preduvjet za takav razvoj odgovorno razlučivanje između duha vremena i znakova vremena, između površnog prilagođavanja okolini i umijeća kontemplativnog osluškivanja. U konačnici, uvijek je riječ o istome: o umijeću duhovnog razlučivanja, o kontemplaciji, o nadilaženju površnosti – bilo s desne, bilo s lijeve strane, te o putu u dubinu.
Ako se sva „vruća pitanja“ ne bi rješavala razborito i hladne glave, ako strukturnim promjenama ne bi prethodila promjena mentaliteta, metanoja (temeljita unutarnja promjena, nap.) ili obraćenje, i ako ih takva promjena ne bi pratila, teško bi se mogao očekivati dobar rezultat.
Potrebno je ovo vrijeme živjeti kao sudioništvo u misteriju Uskrsa, u kojem mnoga zrna moraju umrijeti da bi se preobrazila i donijela plod. Unatoč svima bolima i nesporazumima, ovo je veličanstveno i iznimno zanimljivo vrijeme.
Kolika je opasnost od kršćanstva koje teži političkoj vlasti?
Tomáš Halík: To je opasnost koju nipošto ne smijemo podcijeniti – jer određeni oblik vulgarnog evangelikalnog fanatizma postaje gotovo karikatura ognja Duha Svetoga. Najdragocjenije se uvijek nalazi u neposrednoj blizini najopasnijeg; već je G. K. Chesterton ustvrdio da su „hereze poludjele istine“. Zato je ovdje potrebna duhovno razlučivanje.
Nedavno preminuli praški kardinal Dominik Duka služio je svečanu sprovodnu misu za Charlesa Kirka, istaknutog predstavnika tog neofašističkog evangelikalnog pokreta, poznatog po svojim rasističkim istupima. Crkva je pritom bila ispunjena predstavnicima populističkih, proruski orijentiranih stranaka, koje su ovu liturgiju iskoristile kao dio svoje izborne propagande.
Fanatični trumpizam Kirka i njemu sličnih iz MAGA-sekte stoji u izravnoj suprotnosti s katoličkim socijalnim naukom. Tim je to opasnije što se u takvim pojavama doista zlorabi Božje ime: Bog na kojeg se pozivaju Trump i njegovi pristaše, slično kao Bog „ Prosperity Gospela“ ili Bog ruske vojske kojega priziva patrijarh Kiril, nije Otac Isusa Krista, nego blasfemično božanstvo, projekcija težnje za moći koja, u konačnici, zahtijeva ljudske žrtve.
Koja je najvažnija zadaća kršćanstva u 21. stoljeću?
Tomáš Halík: U ovom opasno nejasnom vremenu, usred vatrometa površnih, sugestivnih ideoloških parola te zaglušujuće buke reklama, populistima uspijeva uništavati svijet i produbljivati duhovnu sljepoću i gluhoću. Crkva bi u takvom svijetu – kako je govorio pokojni papa Franjo – trebala biti „poljska bolnica“. Ona ne mora samo privijati rane, nego i dijagnosticirati te liječiti zarazne duhovne i duševne bolesti poput populizma, nacionalizma i vjerskog fanatizma, koji guraju svijet u ralje amoralnih autoritaraca poput Putina i Trumpa. Ne smijemo podcijeniti ruski imperijalizam, koji sustavno priprema daljnje ekspanzije, niti njegove saveznike, koji potkopavaju europsko jedinstvo, poput Orbána i Fica te nacionaliste u drugim zemljama. Ako Zapad, pod utjecajem naivnih pacifista, izda Ukrajinu, u toj će se zemlji, koja želi postati dijelom europske obitelji naroda, probuditi opasan nacionalizam – i rat ondje neće nikada završiti.
Ne smijemo se prepustiti panici, nego moramo biti svjesni da su nacionalizam i populizam eksplozivne zamke tekućeg svjetskog rata.
Je li strah od “islamizacije” Zapada i praznih crkava opravdan?
Tomáš Halík: Predstavnici Crkve koji šire strah od „islamizacije Europe“ svakako bi trebali promisliti o vlastitoj mogućoj odgovornosti za proces „dekristijanizacije Europe“. No, je li glavni zadatak Crkve, evangelizacija, doista u tome da puni crkvene klupe? Nisu li prazne crkve možda znak toga da je Crkva svoju misiju površno razumjela?
Ako ostavimo po strani „župno razmišljanje“ (parohijalno mišljenje) i doista tražimo prije svega Božje Kraljevstvo i njegovu pravednost, mnogo će nam se dodati. No, pritom nas vjerojatno očekuju iznenađujuće nove stvari, drugačije od punih crkava i brojnih župa. Uvoz svećenika iz inozemstva, ali i viri probati te uključivanje žena u klerikalne službe, nisu dostatna rješenja. Potrebno je iznova razumjeti crkvene službe i uspostaviti nove; ne možemo novo vino ulijevati u stare mješine. To zahtijeva dublju teologiju i duhovnost služenja u Crkvi. Potrebno je povezati duhovnu teologiju, ekleziologiju i „javnu teologiju“. Među najproročkijim izjavama pape Franje jest njegova tvrdnja da će sinodalna obnova Crkve donijeti novi način bivanja kršćaninom i novi način bivanja Crkvom u svijetu koji se upravo rađa. Možda se taj novi oblik neće temeljiti na crkvenim klupama i mjesnim župama, nego na živim cenaculima (dvorane Posljednje večere, nap.), duhovnim centrima susreta, dijaloga, kontemplacije, sinodalne „konverzacije u Duhu“ i zajedničkog liturgijskog slavlja. Upravo takve zajednice mogle bi oblikovati novi način “kršćanskoga života”.
Riječ je o sinodalnom obnavljanju kao produbljenju, ne samo modusa operandi, nego i modusa essendi Crkve.
Kako je internet promijenio Crkvu i duhovnu skrb?
Tomáš Halík: Internet, umjetna inteligencija i mnoga druga dostignuća tehnološkog napretka mogu biti „dobri sluge, ali loši gospodari“. Zato je potrebno razborito razlučivanje i sloboda od svake ovisnosti. U pastoralu postoji mnogo sadržaja – propovijedi, kateheza i slično – koje pripadaju području informiranja, mogu se digitalno prenositi i treba ih hrabro, kreativno i odgovorno koristiti. No, ne smijemo precjenjivati njihovu ulogu.
Ne zaboravimo riječi Martina Heideggera: tehnika je savladala udaljenosti, ali nije stvorila blizinu. Euharistija i drugi sakramenti, kao i osobno duhovno praćenje, neraskidivo su vezani uz dodir, tjelesnu blizinu i kontakt očima. Stvarna prisutnost Krista u Euharistiji pretpostavlja i stvarnu prisutnost vjernika jednih uz druge. Rešetke u ispovjedaonicama nekoć su simbolizirale odvojenost od klera, prikrivanje osobne odgovornosti i legalistički pristup vjeri. No i nakon uklanjanja starih ispovjedaonica, još uvijek su ostale mentalne rešetke i zidine u srcima; u Crkvi još uvijek postoje mnogi „berlinski zidovi“. U svijetu „pseudoblizine“ i „pseudoprijateljstava“ koji se stvara na internetu, Crkva je pozvana biti mjesto i škola istinske bliskosti.
Ima li kršćansko-židovski Zapad budućnost?
Tomáš Halík: Pojam „kršćansko-židovski Zapad“ nastao je nakon Drugog svjetskog rata kao izraz osjećaja krivnje kršćana koji su uvidjeli da je neprijateljstvo prema židovstvu dovelo do neomarcijanske hereze „Njemačkih kršćana“ pa čak i do savezništva s nacističkim, novopoganskim antisemitizmom. Možda bi danas bilo još važnije naglasiti ključan, a često zanemaren odnos kršćanstva prema njegovom „nepoznatom i nepoželjnom djetetu“, sekularnom humanizmu. Aggiornamento Crkve prema moderni, geslo posljednjeg koncila, došlo je prekasno, u vremenu kada je moderna već bila prošla. Danas je nužno razumjeti izazove i opasnosti postmoderne i radikalnoga kulturnog pluralizma.
Potrebno je nastaviti izlazak iz katolicizma moderne prema istinskom katolicitetu, dubljem ekumenizmu i sinodalnoj kulturi komunikacije u složenom postmodernom svijetu. Današnji izazovi za Crkvu više nisu ateizam i sekularni humanizam, kao što je to bio slučaj u vrijeme koncila, nego, s jedne strane religijska ravnodušnost, a s druge strane rast duhovnosti koja se razvija izvan tradicionalnih crkvenih okvira.
U suvremenoj političkoj retorici taj se izraz često upotrebljava kako bi se izrazila nostalgija za „Christianitasom“ o kojem su u 19. stoljeću sanjali romantičari. No takvo idealizirano „kršćansko kraljevstvo“ nikada nije postojalo, ne postoji i nikada neće postojati, ono je isključivo ideološko-utopijska fikcija, proizvod tvornice iluzija.
Kroz povijest je kršćanstvo neprestano mijenjalo svoj sociokulturni oblik i ulogu, pri čemu je svako razdoblje donosilo vlastite zadatke, prilike i izazove. Zadaća teologije je proročki razlučiti te povijesne znakove. To je težak, odgovoran i često nezahvalan posao. Identitet kršćanstva nije nešto statično, nego se trajno razvija. Život Crkve očituje se u sudjelovanju u ressurrectio continua, u rastu Kristove prisutnosti u povijesti, što se ne smije brkati s pukim rastom broja vjernika na bogoslužjima.
Izvor: Die Furche 48, 27. studenog 2025., str. 37-38. Prijevod: Predrag Mijić, polis.ba