Legenda o planini (6): Sudbinska povezanost ljudi i planina

Iako je Šunjo bio nepismen, ova legenda je zaživjela, što je još jedna poveznica između religije i legendi, u čije dogme ljudi vjeruju čvrsto i bezuvjetno

KulturaReportaže

By: Josip Mlakić na 6. stu 2025.

Josip Mlakić: Putopis je nastajao tokom snimanja dugometražnog dokumentarnog filma “Legenda o planini” i temelji se na radnoj verziji scenarija. Ekipu su, uz mene, najčešće činila dvojica snimatelja, direktor fotografije Mirko Pivčević i pomoćnik redatelja Zdravko Terkeš, i vozači Anto Radić, Ivan i Anto Žuljević, koji su ujedno bili i naši vodiči.

Ljudi obično u kasnoj životnoj dobi razmišljaju o smrti, kada tijelo polako otkazuje poslušnost i kada se jave prvi znakovi nesanice. U ratu, koji je na ovim prostorima vođen devedesetih, čiji su tragovi vidljivi i danas, tridesetak godina kasnije, ljudsku smo smrtnost osvijestili do kraja, u relativno ranoj dobi, mnogo ranije nego što je to uobičajeno, što je gotovo pa pravilo na prostorima oboljelim od viška povijesti.

Planine, kao posljednje ljudsko utočište, iznjedrile su brojne legende. Stipo Šunjić Šunjo, šef jedne od lokalnih milicija za vrijeme Drugog svjetskog rata, više se godina skrivao na Vranici u strahu od terora nove vlasti koji je zavladao u poraću. To je, možda, posljednja velika legenda nastala uz Vranicu, u praskozorje postideološkog doba koje je došlo pedesetak godina kasnije, zajedno s digitalizacijom. To je ujedno i početak postmitološke epohe koja traje, u kojoj je zamrla čak i ideja o legendama. Danas možemo govoriti isključivo o virtualnim mitologijama koje ljudi grade oko vlastitog lika.

Legenda o Šunji nastajala je i širila se potajno, jer je njezin glavni akter bio ideološki nepoćudan, što je u drugoj polovici četrdesetih i početkom pedesetih bila najteža moguća stigma. Još za njegova života poprimila je oblik legendi kakve su nastajale svuda po svijetu. Priča o Šunji naslanja se na legendu Robinu Hoodu, obojenu lokalnim, epskim koloritom, poput legende o Mijatu Tomiću koji se u sedamnaestom stoljeću, u vrijeme osmanske uprave, odmetnuo na Vran planinu koja se nalazi u sjevernom dijelu Hercegovine, a kojem je predaja pripisivala nadljudske sposobnosti, kojeg nit je htjela puška nit u njojzi zrno. Slična predaja vezala se i uz Šunjino ime.

Krajem rata, Šunjo se zajedno s još desetak suboraca, uglavnom mladićima iz sela Ždrimci, s kojima je odrastao, odmetnuo na Vranicu. Imao je u to vrijeme trideset i pet godina i bio je nepismen. Posljednji pripadnici Šunjine skupine ubijeni su 1947., navodno u Bistričkoj rici. Šunjo je bio jedini preživjeli. Prema svjedočenju neimenovanog muslimana, što je legendi trebalo dati notu nepristranosti, pošto je Šunjo bio rimokatolik, odnosno Hrvat, Šunjo je tom prilikom, neokrznut, kroz kišu metaka pobjegao dublje u planinu.

Nakon sloma Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske, u svibnju 1945. godine, ustaško vodstvo osnovalo je u emigraciji Hrvatski pokret otpora te ga nastojalo povezati s oružanim skupinama, takozvanim križarima, koje su djelovale na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odakle su pristizale neprovjerene informacije o antikomunističkom pokretu otpora, zbog čega je u Jugoslaviju poslano nekoliko skupina sastavljenih od ustaških časnika i dočasnika s ciljem neposrednog uvida u situaciju na terenu. Oni su, po povratku, izradili izvještaje koji su trebali poslužili kao temelj i putokaz za daljnje aktivnosti vodstva u emigraciji. Ustaški bojnik Ante Vrban, koji se 1946. godine iz logora Fermo u Italiji ilegalno prebacio u Jugoslaviju, da bi na licu mjesta ispitao snagu i uvezanost grupa preostalih hrvatskih jedinica koje se još bore protiv partizana, u svom izvještaju po povratku u Italiju spominje i Šunju, kako se u Bosni sastao s grupom boraca pod zapovjedništvom Stipe Šunje.

Najjaču skupinu predvodio je Stipo Sičaja Gegan iz obližnje Rame koji je 1943. organizirao Ramsku miliciju, paravojnu jedinicu koja je u jednom trenutku brojala oko 1700 vojnika. Nije slučajno što su se narodne milicije, kojima je ustaška vlast osiguravala neophodnu logistiku, organizirale na tom području, u Uskoplju i Rami, koje je bilo strateški nevažno, gdje nisu postojali vojni garnizoni. Kroz ta područja većim dijelom rata vojske su uglavnom dolazile i prolazile. Milicije su osnovane s ciljem zaštite lokalnog hrvatskog i muslimanskog stanovništva. U Rami se to dogodilo nakon stravičnog pokolja koji su u listopadu 1942. godine počinili četnici Draže Mihailovića, kada je zvjerski ubijeno između 1200 i 2000 osoba. Zločin se dogodio tokom ofenzive talijanskih i četničkih snaga protiv partizana u Hercegovini. Tragedija i farsa bili su u ovom slučaju neodvojivi dijelovi iste cjeline: nesmetan prolaz četničkim jedinicama kroz Ramu osigurale su ustaške vlasti.

Nakon završetka rata, pripadnici Geganove milicije krili su se na obližnjim planinama, na Vranu i Raduši, koje su iznimno dobro poznavali. Nakon što je u kolovozu 1945. godine proglašena opća amnestija, većina Geganovih vojnika se predala novim vlastima. Gegan i njegovi najvjerniji borci nisu se htjeli predati, već su se nastavili boriti. Početkom studenog 1945. godine, Gegan je teško ranjen u borbi. Nije se htio predati pa je izvršio samoubojstvo.

Nakon što je ostao sam, Šunjo se većinu vremena skrivao na Vranici koju je dobro poznavao jer je još od djetinjstva dobar dio godine provodio na planini, čuvajući stoku, vjerojatno na Radovini, gdje su se nalazili ždrimački stanovi. Pećina, u kojoj se navodno skrivao, koja se nalazi na slabo pristupačnom terenu iznad izvora Bistričke rike, u narodu je ostala poznata kao Šunjina pećina.

Jedna od legendi koja se veže uz Šunju najvjerojatnije je posuđena iz narodne predaje koja ju je vezala uz posljednju bosansku kraljicu čiji je konj prilikom bijega pred Turcima, kao i konji njezine pratnje, bio potkovan naopako: Šunjo je zimi, kada zapada snijeg, da bi zavarao progonitelje, navodno nosio naopako obuvene opanke. Po drugoj, često je dolazio u grad, te tu sjedio i pio, po nekim pričama čak i sa svojim progoniteljima iz tajne policije, i svaki je put ispod pepeljare ostavljao poruku: Šunjo je bio ovdje. Iako je Šunjo bio nepismen, ova legenda je zaživjela, što je još jedna poveznica između religije i legendi, u čije dogme ljudi vjeruju čvrsto i bezuvjetno.

(Slična drskost pripisivala se i Jovanu Stanisavljeviću Čarugi, najpoznatijem odmetniku jugoslavenskog dvadesetog stoljeća, koji je pljačkao na prostorima Slavonije i Like za vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata, o čijim su pothvatima, po uzoru na sagu o Robinu Hoodu, u narodu nastale razne legende i pjesme koje su govorile o zaštitniku siromaha koji pljačka isključivo bogate. Mit o neuhvatljivom odmetniku proširio se širom kraljevine Jugoslavije, o čemu svjedoči i podatak da je Ivan Ćuk, jedan od najbližih suradnika Stipe Sičaje, imao nadimak Čaruga. Zanimljiv je podatak, što na ovu priču baca potpuno novo svjetlo, lišeno ukorijenjenih ideoloških predrasuda, da se Stipo Sičaja nakon Prvog svjetskog rata odmetnuo na Vran, u komite, poput Jove Stanisavljevića, gdje je ostao nekoliko godina, nakon čega su ga nove vlasti amnestirale.)

Jugoslavensko-austrijsku granicu, Šunjo je prešao ilegalno 1952., sedam godina nakon rata, i nastanio se u Freilassingu, njemačkom pograničnom gradiću koji se nalazi u blizini Salzburga, u kojem sam bio u par navrata, koji neprestano i u niskom letu nadlijeću putnički zrakoplovi, pripremajući se za slijetanje na obližnju salcburšku zračnu luku. Postoje dvije legende o njegovu bijegu preko granice, od kojih prva, na sličan način kao i legenda o porukama koje je ostavljao iza sebe, otvara pukotine u narativinom mitološkom tkivu: Šunjo je, navodno, prilikom ilegalnog prelaska granice nosio fenjer, što se opire svakoj logici, zbog čega su ga granični policajci uočili i pod prijetnjom oružja ga prisilili da se zaustavi. Šunjo je objesio fenjer na granu, da izgleda kao da je zastao, a zatim pobjegao u mrak, preko granice. Po drugoj, legalno je prešao granicu koristeći krivotvorene dokumente jednog svog poznanika za kojeg se s velikom sigurnošću tvrdilo da je bio suradnik jugoslavenske tajne policije.

Jedna od priča, koja je najvjerojatnije istinita i o kojoj su kasnije svjedočili brojni Šunjini suseljani, odigrala se u Ždrimcima 1947. godine. Šunjo je jednu večer, što je često radio, potajno došao u roditeljsku kuću, da prenoći. Informaciju o tome netko je proslijedio tajnoj policiji koja je opkolila kuću. Šunjo se, kada su ga pozvali da se preda, shvativši da ne može pobjeći, zakopao u đubrište koje se nalazilo uz staju i tu sačekao da agenti pretresu kuću, nakon čega je pobjegao na planinu.

Legenda o čovjeku otpornom na metke nastavila se širiti i nakon Šunjina bijega u Njemačku. Neki gastarbajteri, koji su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih odlazili u Njemačku na privremeni rad, a koji su odrastali zajedno sa Šunjom, pričali su kako su ga susreli negdje na ulici, u parku ili u trgovačkom centru i kako je Šunjo, u strahu od jugoslavenske tajne policije, prošao pored njih kao da ih ne poznaje.

Prvih poratnih godina, dok smo puni poleta nastavljali zaustavljene živote, nakratko je zavladala euforija, koja se vremenom gasila a da toga u tom trenutku nismo bili ni svjesni. Nalik slijepcima iz drevnih legendi, vođeni oprezom, bojažljivo smo kružili mjesečevim krajolicima grada, svjesni vlastite beznačajnosti. Više nismo razgovarali o Bogu, na kojeg smo u međuvremenu zaboravili. Okupljali smo se po improviziranim kafićima koji su nicali iz ruševina i stojeći za visokim barskim stolovima prosipali uvijek jednu te istu žuč. Iz otvora po ruševinama virile su posivjele vreće napunjene pijeskom, izrešetane mecima i gelerima, po kojima se širila plijesan, i po kojima su se vidjeli tamni tragovi curenja pijeska. Taj zaustavljeni pješčani sat nekada je mjerio posljednje minute svijeta koji je tonuo pred našim očima, pretvorivši se u međuvremenu u relikt vremena koje je ostalo iza nas, u tužni i prerano ostarjeli artefakt u čijoj su utrobi rđala uzalud potrošena zrna.

Ljeti smo se, poput omamljenih noćnih leptira privučenih svjetlom, okupljali uz rijeke i promatrali malaksale vode i plastične vrećice po niskom granju raslinja uz obale, gdje ih je ranije nanijela pobješnjela voda, u jesen, kada učestaju kiše, ili u rano proljeće, kada se po planinama topi snijeg. Drugi su ponovo otkrivali planine. Odlazili su gore i tu, nijemi i nevidljivi, razmišljali o vlastitoj smrtnosti.

Stipo Vukadin Pipuka, koji je u ratu teško ranjen, odmah po povratku s liječenja, usprkos posljedicama, otežanom kretanju i oslabljenom vidu, gotovo svakodnevno je odlazio pješice na Vranicu, i to sam. Otada, bez prekida, traju njegova hodoljublja planinom. U tom periodu prošao je planinu nebrojeno puta, uzduž i poprijeko, u svim vremenskim uvjetima, pa čak i zimi, kada je planina zbog visokih nanosa snijega nedostupna običnim smrtnicima. Po vlastitim tvrdnjama, često je znao krenuti na planinu rano ujutro i vratiti se navečer, prelazeći u tim svojim osamljeničkim rutama preko pedeset kilometara dnevno.

Stipo je nakon rata osnovao ekološku udrugu Aurea Vranica (Zlatna Vranica) koja je obnovila izletničku infrastrukturu Ždrimačkog slapa, uključujući i redovito održavanje pristupnog puta, zbog čega se do slapa može doći i osobnim automobilom. Stipo, također, prilikom svojih putešestvija Vranicom snima smeće koje izletnici ostavljaju iza sebe i snimke objavljuje na Facebook stranici udruge. Udruga je u listopadu 2024. godine izradila više drvenih korita od sušika, sasušenih stabala smrče, koja su postavili ispod nekih od brojnih izvora na planini, što je dio stare i neugasle tradicije.

(Izraz sušika gotovo je u potpunosti nestao iz jezika, jer se veže isključivo uz planine, što na svoj način govori o skrajnutosti planina u ljudskom imaginariju. Odnosi se na sasušena stabla četinara kakva se često mogu vidjeti na nepristupačnim dijelovima planine. Postoji u narodu i izraz jošika koji se odnosi na sasušena stabla johe, kakva se mogu vidjeti uz tokove rijeka.)

Stipo rad udruge financira i vlastitim sredstvima, po čemu neodoljivo podsjeća na Dauthodžu Mutevelića, skrbnika višegradskog Kamenitog hana s kraja 17. stoljeća, stotinjak godina nakon njegove izgradnje, iz romana Na Drini ćuprija Ive Andrića. Zbog nepovoljnih političkih okolnosti, u nedostatku sredstava za održavanje građevine o kojoj je skrbio, Dauthodža je koristio i vlastita sredstva, svjestan da vodi unaprijed izgubljenu bitku.

U to vreme, krajem XVII veka, po Bosni se pevalo, govorilo i šaputalo mnogo o Mađarskoj, koju je turska vojska, posle stoletne okupacije, stala da napušta. Mnogi je bosanski spahija, braneći svoj ugarski spahiluk u borbama pri tom povlačenju, ostavio kosti u mađarskoj zemlji. (…) Dalek i nejasan odjek svega toga dopirao je i dovde, ali niko nije ni pomišljao da bi ta Ungarija, zemlja iz pesama, mogla imati neke veze sa stvarnim, svakodnevnim životom kasabe. Pa ipak, bilo je tako. Sa turskim povlačenjem iz Mađarske izgubljena su i ostala izvan granica carevine, pored ostalog, i imanja onog vakufa iz koga se izdržavao karavan-seraj u Višegradu.

Tog plemenitog čovjeka Andrić opisuje na sljedeći način:

Taj mudri i pobožni, tvrdoglavi i uporni čovek, koga je kasaba dugo pamtila, nije se ničim dao odvratiti od svog bezizglednog napora. Radeći predano on se odavno bio pomirio sa saznanjem da je naša sudbina na zemlji sva u borbi protiv kvara, smrti i nestajanja, i da je čovek dužan da istraje u toj borbi i onda kad je potpuno bezizgledna.

Snimanje filma Legenda o planini započeli smo na Radovini. Snimali smo dronom i kamerom uspon skupine planinara, među kojima je bio i Stipo Vukadin, od Radovine do visoravni Kolo. Dan ranije, ja i Mirko Pivčević otišli smo na Vranicu i odredili diljem trase mjesta s kojih ćemo snimati. Prilikom snimanja, automobilom smo odlazili do svake od označenih točaka, postavili kameru, a zatim čekali da planinari uđu u kadar. Dronom smo provjeravali dokle su stigli. U jednom trenutku vidimo u kadru planinare kilometar-dva udaljene od nas, i kažem snimatelju da snima. Kadar traje, i čekamo da planinari pređu još desetak metara, da ga zatvorimo, međutim u tom trenutku Stipo zastane, podigne visoko u zrak obje ruke i iz sve snage poviče Eheeej! Eheeej!, okrećući se na sve četiri strane svijeta. Objašnjava mi kasnije kako to često radi, kako ga prilikom planinarenja obuzme neka milina i da ne može izdržati a da ne zastane i ponovi tu gestu, po kojoj je inače poznat. Kaže mi kako to čini i prilikom samotničkih hodoljublja planinom.

Po završetku snimanja, sjedimo ispred planinarskog doma u Radovini. Razgovor u jednom trenutku skrene na rat, na katastrofalno mentalno stanje veterana u općini, što je još jedina preostala tema vezana uz rat u našim međusobnim razgovorima. Stariji uskopaljski planinari, uglavnom ratni veterani, izuzetak su od tog pravila, što na svoj način govori o dubokoj i sudbinskoj povezanosti ljudi i planina.