XIX. nedjelja kroz godinu | Molitva nije sredstvo, već cilj

Lk 18,1-8: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati: »U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’« Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«

Evanđelje ove nedjelje pred nas stavlja lik udovice koja ne prestaje kucati na vrata nepravednog suca. To je slika koja se duboko urezuje u pamćenje: žena bez moći, bez zaštite, bez imena – ali s neuništivom upornošću. Ona je sama, siromašna i prezrena, no ne dopušta da je sustav, hladnoća ili nepravda ušutkaju. Ona je slika vjere koja ne odustaje.

Udovica bez novca potpuno je bespomoćna u zemlji u kojoj su suci potkupljivi, a to je i danas slučaj u mnogim dijelovima svijeta. Siromah je nemoćan pred korumpiranim pravosuđem. Onaj tko može platiti, od suca neće dobiti ono što mu po zakonu pripada, nego ono što plati. Ustrajnost jedne siromašne udovice podsjeća na hrabre žene koje i danas prkose nepravdi koja “vapi u nebo”, često riskirajući vlastiti život tražeći pravdu.

Isus ovu prispodobu pripovijeda, kaže evanđelist Luka, „da valja svagda moliti i nikada ne sustati“. To nije samo poziv na mnoštvo riječi, nego na stav srca: trajno pouzdanje u Boga, čak i kada se čini da šuti. Ova udovica je ‘naporna’, ali Bogu se, čini se, sviđa da ga ‘gnjavimo’. On nije uzvišeni gospodar nedostupan svojim podanicima, kojega ne smijemo “uznemiravati” u njegovoj daljini, već Otac koji želi čuti naše srce (Christoph Schönborn). Njemu nije važno da ga uvjerimo, nego da ostanemo povezani s Njim – i kad ne dolazi odgovor.

Koliko puta se i nama čini da je Bog nijem? Koliko puta vapimo za pravdom, za iscjeljenjem, za mirom – i ništa se ne mijenja? I baš tada Isus kaže: „Valja svagda moliti.“ Ne zato što Bog zaboravlja, nego zato što molitva mijenja nas. Ona nas otvara, oslobađa od cinizma, čuva od ravnodušnosti.

Spasenje ne dolazi jer nije zazvano, Spasitelj kasni jer ga nitko ne iščekuje. Bog ne kasni zato što nije vjeran, nego zato što čeka da ga pozovemo. Da ga zazovemo kao Onoga bez kojega nema života. U ovoj udovici možemo vidjeti i sliku Crkve – zajednice koja ne prestaje moliti, iako joj se čini da je Bog daleko. Crkva je udovica jer njezin Zaručnik još nije došao u slavi. Ali vjera Crkve živi od čežnje: „Dođi, Gospodine Isuse!“ I kad ne vidimo pravdu, vjera ne šuti. Ona moli, vapi, nada se i propovijeda. Kao što Pavao u današnjoj poslanici poziva Timoteja, poziva i svakog člana Crkve: „Zaklinjem te … propovijedaj riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom.“

Isus je ovom prispodobom želio razbiti sliku Boga kao nepravednog suca. Bog nije sudac koji presuđuje iz dosade. On nije onaj koji odgađa milost, nego koji traži povjerenje. Bog ne želi strah, nego povjerenje.

Molitva nije trgovina, već relacija.

I što duže traje tišina, to je jače pitanje: Jesam li ja ustrajan jer vjerujem, ili jer se bojim da Bog šuti? Molitva ne treba biti uslišana u onome što tražimo. Njezin najveći dar je sama činjenica da molimo, da ulazimo u zajedništvo s Bogom. To je ključ: molitva nije sredstvo, nego cilj. Molitva nije sredstvo da dobijemo Božje darove, nego način da se susretnemo s Darovateljem. Kad se molim, ne tražim Boga da mi nešto da, tražim Njega samoga. Plod molitve nije uvijek ono što dobijemo, nego ono što postanemo – ljudi koji ne odustaju od nade, i kad im se svijet ruši.

Zato Isus završava pitanjem koje odzvanja kroz stoljeća: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ Ne pita hoće li naći uspjeh, moć, organizirane strukture, već vjeru. Vjeru koja ne popušta pred šutnjom. Vjeru koja, poput udovice, dolazi svaki dan na vrata nepravde i ne prestaje kucati. Vjeru koja i kad ne vidi Boga, ne prestaje vjerovati da On vidi nas.

Ali ostaje pitanje: moramo li doista „dan i noć vapiti“ da bi nas Bog čuo? Zar On ne zna što nam treba?

Isus je rekao: „Otac vaš nebeski zna što vam je potrebno.“ Zašto onda moliti? Zato što moliti znači vjerovati, a vjerovati znači pouzdati se. Moliti znači živjeti u nadi. Znači ne pomiriti se s nepravdom, s laži, s ravnodušnošću. Znači dopustiti Bogu da nam ustrajno srce pretvori u srce vjerno. Kad molimo, možda se ništa ne promijeni izvana, ali iznutra se sve mijenja. Postajemo slični onoj udovici: slobodni, hrabri, neumorni. A tada i Bog, koji nikada nije bio daleko, može doći i naći nas budne.

Branko Jurić, polis.ba