Sveta Mala Terezija (1873-1897): Djetinja duša

Prva molitva u životu naučena bila je „Terezice mala ponizno te molim kaži Isusu da ga jako volim“. Kasnije, u radu sa mališima po školama, isto slušam, to je bila njihova prva molitva. Tako sveta Terezija stoji na početku mnogih djetinjstava. Kao most između djece i Isusa, djeteta. U kući se pričalo i čitalo o zaigranoj, radosnoj svetici, i djeca su je voljela isto tako, jednostavno, neposredno, veselo. Bilo je nešto neodoljivo i privlačno u njezinoj osobi. Sama o sebi govori u duhovnom i autobiografskom štivu “Povijest jedne duše”. Otkrivaju se detalji te privlačnosti. Odrasla u građanskoj, obrtničkoj obitelji, otac je urar, majka čipkarica. I njen je život tkanje delikatno, lijepo i bogato. Neobična je, nesvakidašnja, na svijetu, zemljana, a opet kao da i nije od ovoga svijeta. Nije li to, svakako osobina svetaca. Od prvih riječi i koraka nadaje se kao odrasla, starmala, a opet djetinje neobuzdana, a u odrasloj dobi zadržava sve značajke punog, zdravog, vedrog djetinjstva. Povijest jedne duše doživjela je mnoga izdanja i prijevode, a u hrvatskom, iz 1925. godine su reprodukcije slika Male Terezije. U jednom se trenutku dosjetila kako bi voljela slikati pa i pjesme Isusu posvetiti. I tako počinje i pisati i slikati. Iz pjesama, slika, i cjelokupne Povijesti se iščitava Terezijin mali put da se dođe do Isusa. Ona ga svetim putom naziva. Život cjelokupni se svodi na male, jednostavne svete korake prema Nebu. Bitno je da su koraci ispunjeni ljubavi. Ljubav je prva intencija. Terezija je u stalnom traganju za Nebom, čezne za Nebom, i sve što je okružuje, od roditeljske kuće, obiteljske tragedije, i gubitka majke, do prirode, sve joj daje odgovore. U neprestanom je razgovoru s Bogom. Priča joj iz najbližih, iz sakramenata, iz siromaha njenog vremena, i ljepote prirode što je okružuje.

Sjećanja iz djetinjstva na Tereziju bila su sva u pričama, od one kako mala buduća svetica dane svoje djetinje provodi, da bi se oporavila od bolesti, na selu, kod majčine prijateljice dojilje, a ona je opet u tačkama voza po svojim baštama. Kući se vratila velika, debela, od sunca potamnjela beba. Kakvu je to smiješnu sliku stvorilo u dječjoj mašti, ne treba posebno ni objašnjavati. Svetica na tronu od trave u tačkama. Onima pak koji su nas odgajali bilo je bitno prenijeti da nema svetosti bez prizemnosti, i svakodnevice, bez radosti i bez povezanosti sa onim odakle smo potekli, bez povezanosti sa zemljom. Zemlja je naše prvo Nebo, i samo preko nje, sa svim njezinim ljepotama, i mukama, prirodom i stvorovima, dolazi se do Neba. Zemlja je ogledalo Neba. Mjesto gdje se zemlja i Nebo susreću čovjekova je duša. Tereza je svoj mali put svetosti tako razvijala da se malim koracima ljubavi taj put lakše prelazi. Bili ma tko, i bili ma gdje, sve što činite, činite iz ljubavi. Nebo se onda u vama ogleda. Na zemlji onda već Nebo živite. A u svakodnevnom voljeti svoje bližnje, teška je zadaća. U dosadama svakodnevnog ponavljanja, mukotrpnim radovima. Tereza u tome vidi posvetu čovjeka. I onda kad je najteže, najmučnije, kad životni križevi pritišću, a ona u svojoj povijesti navodi mnoge svoje križeve, Bog je taj koji daje neiscrpno vrelo energije da se taj križ spremnije podnese. I nije na kraju kako ljudi hoće, niti onda kad vas najviše sputavaju, nego, tako kod Terezije, bit će kako Bog hoće. S tim pouzdanjem, djetinjim, ona živi, piše, i podučava. Onda se ne živi iz straha, potrebe ili ljudskog pritiska. Živi se od Boga, slobodno. Kao da se rijeka lišila korita koji je sputava.

Terezija pogledom na more, u prvom svom susretu, uviđa da ni Bog, kao ni more, nema mjere ni granica. Takvo je i njegovo milosrđe. Njeni su susreti sa prirodom redovito takvi, zagledana u knjigu prirode nalazi odgovore na mnoga svoja traženja. Uočavala je ljepotu ruža, bogatstvo zelenila, mora livadskog cvijeća. Tu je shvaćala da Božje milosrđe nije ograničeno nikakvim koritima, vagama, mjerilima, i ljudskom oku se pričinja da netko više a netko manje dobija, a u prirodi, lijepa je i ruža i tratinčica, i mirisni i bijeli cvjetovi. Nitko im ne može ljepotu osporiti. Ne treba ih čak ni uspoređivati. Bogu su pogotovo svi jednako lijepi i mili. Vesele njegov pogled. Kako li je tek onda s ljudima. Terezija sebe naziva malim bijelim cvijetom, a ljudima obećava da će ih ružama zasipati.

Kako je brzo i kratko živjela, tako je brzo i po kratkom postupku svetom proglašena. Uz Terezu Avilsku, koja joj je bila uzorom, i Hildegardu iz Bingena, najmlađa je crkvena naučiteljica. Iz njenih dvadeset četiri vječno mladih godina cijela se vječnost prosipa. Njena je Povijest kažu mnoge zadivila, neke od duhovnih patnji i dvojbi liječila, neke savjetovala, neke odgajala. Jer svetost nije nasljedna, svetost se odgaja. Čitajte njen nauk, i čitanje spašava.

Na kraju, prije velikih životnih odluka, baka bi mi govorila, nemoj se brinuti, ja sam te preporučila svetoj Maloj Tereziji. Ako sam u čemu pretjerala, nek mi Terezica oprosti, ali i ovo je dar, o njoj pisati.

Roberta Nikšić