Može li škola (još uvijek) biti prostor nade?

Dok se nova školska godina polako zahuktava, u zrak se ucrtavaju stari obrasci. Novi izazovi. Novi okidači. Nove frustracije. Naizgled pred svima, a najviše pred onima koji su najumorniji: nastavnicima i roditeljima. A manje pred onima koji na sve to šute i nose u sebi: učenicima.

Učenici su ti koji preuzimaju skrivene trauma svojih roditelja, školskih sustava i društava. Svake godine raste broj djece i mladih s problemima mentalnog zdravlja. Dobna granica sve je niža. Statistika upozorava: više djevojčica je u terapijskom sustavu, ali i dječaci čine četiri puta više kobnih ishoda suicida.

U isto vrijeme, svi pokazuju prstom: u roditelje. U medije. U društvene mreže. A nastavnici? Oni su između svih tih linija, sve češće poput glinenih golubova. Između sustava koji ne poznaje fleksibilnost, inspekcija koje ne poznaju pedagogiju, roditelja koji su pod vlastitim pritiscima.

Broj nastavnika s dijagnozama burnouta, autoimunih bolesti i onkoloških dijagnoza raste. Ne zato što ne znaju predavati, već zato što ih sustav ne pusti da vide dijete. Planovi, programi, nastavne jedinice, norme, ishodi – sve je tu, osim prostora za odnos.

Gdje je tu učenik?

Učenik koje je postao mali potrošač. Konzument informacija. Ispunjivač tuđih ambicija. Nositelj “uspjeha”. A zapravo: biće koje uči. I uči najbolje onda kad se osjeća viđeno.

Paradoksalno, u doba “prenošenja znanja”, učenje pati. Učenici danas često znaju više o temama koje ih zanimaju nego njihovi nastavnici. I sve više doživljavaju školu kao mjesto gdje gube vrijeme. Istodobno, tjeramo ih da uče ono što neće koristiti, pod pritiskom ocjena, želja, strahova i natjecanja. Ako nisu najbolji, ne vrijede. Ako su prosječni, gotovo da su izbrisani. Kad je prosječnost postala sramota?

Kad nastavnik stane pred razred, on ne stane samo pred 22 učenika. On stane pred 22 obiteljska sustava, i pred vlastiti. Njegova ranjivost, njegova sjena, njegov životni kontekst ne ostaju kod kuće. Isti je slučaj s roditeljem. Roditelji koji ne mogu vidjeti svoje dijete, često ne mogu vidjeti ni vlastitu bol, sram, strah, krivnju. I to nije osuda. To je poziv da im pomognemo

Tko uči iz djetetovog ponašanja?

Dijete je simptom sustava. Ponašanje djece govori što nastavnici i roditelji još nisu imali priliku integrirati.

Kad nastavnik stane pred razred, on ne stane samo pred 22 učenika. On stane pred 22 obiteljska sustava, i pred vlastiti. Njegova ranjivost, njegova sjena, njegov životni kontekst ne ostaju kod kuće. Isti je slučaj s roditeljem. Roditelji koji ne mogu vidjeti svoje dijete, često ne mogu vidjeti ni vlastitu bol, sram, strah, krivnju. I to nije osuda. To je poziv da im pomognemo.

Može li škola biti korektivna?

U vremenima kolektivne traume, škola bi trebala biti kulturno i socijalno korektivna. Ne samo prostor znanja, već prostor odnosa, osluškivanja, rasta. Danas često nije. Ali može postati. Ako nastavnicima damo prostora da budu ljudi. Ako roditeljima damo prostora da ne moraju biti savršeni. Ako djeci damo dozvolu da budu više od uspjeha.

Možda ćemo krenuti u promjene tek kad se prestanemo pitati „čija je krivnja?“ i počnemo pitati „što treba biti viđeno?“.

Jer dijete ne čeka da mi budemo gotovi. Ono već jest tu. I pokazuje nam sve što trebamo znati – ako smo spremni gledati.

Serije, dokumentarni filmovi i svakodnevni izvještaji o mentalnom zdravlju mladih postavljaju bolno pitanje: možemo li kao društvo zaista zaštititi djecu? U porastu su anksioznosti, samoozljeđivanja, ovisnosti, a roditelji, ma koliko borbeni bili, često su nemoćni. Nastavnici su preopterećeni. Sustav je umoran. Djeca šute.

U toj tišini, pitamo se: gdje je pedagoška misao? Što bi o svemu tome rekao Johann Friedrich Herbart utemeljitelj pedagogije?

Herbart je smatrao da je svrha odgoja oblikovanje moralne volje. Dijete nije pasivan primatelj informacija, niti samo problem koji treba “rješavati”. Dijete je slobodno biće u razvoju, koje oblikuje volju kroz odnos s odgojiteljem.

Danas bi Herbart rekao: Dijete koje pati, koje se povlači, koje provocira, koje se ruši pred nama, nije defektno – nego nam pokazuje gdje sustav nije sposoban odgajati.

Mentalno zdravlje djeteta, u tom kontekstu, nije izvanpedagoško pitanje, već središnji pedagoški zadatak.

Herbart ne bi svaljivao krivnju na roditelje. Naprotiv, on bi istaknuo: roditelji koji nemaju alate, koji nisu podržani, koji su i sami ranjeni, ne mogu djelovati iz slobode. Oni ili djeluju ili se zatvaraju u strah, sram, krivnju pa reagiraju ili agresijom ili povlačenjem.

U vremenu sve većih rana, trebamo se vratiti odgoju kao mjestu susreta, oblikovanja volje i prepoznavanja unutarnje orijentacije. Jer ako ne znamo što činimo s djecom, sustav koji održavamo postaje tek formalna maska za kolektivnu nebrigu

Zato bi, u duhu pedagogije savjetovanja, zagovarao odgojno-pedagošku podršku roditeljima, a ne moralizaciju. Roditeljska odgovornost nije dovoljna bez pedagoške pismenosti.

Herbart bi s tugom gledao na škole koje nastavnicima ne dopuštaju da budu odgojitelji. U njegovu modelu, nastavnik je onaj koji povezuje znanje i moralni razvoj. Danas je, međutim, nastavnik birokrat znanja, opterećen normama, ciljevima i ishodima, bez prostora za odnos.

On bi rekao: Nastavnik koji ne može djelovati na volju učenika, već samo mjeri performanse, gubi svoju pedagošku funkciju.

Nije bio protiv znanja – naprotiv, inzistirao je na povezanom, zanimljivom, oblikovno djelotvornom znanju. Učenje bez smisla, koje nije povezano s životnim pitanjima, smatrao je štetnim.

U tom smislu bi danas postavio pitanje: kakav karakter i volju oblikuje ono što učenici uče? Ako je odgovor: frustriran, indiferentan, natjecateljski, onda bi rekao da je pedagoški cilj promašen.

Herbart bi nas podsjetio da odgoj nije prijenos, nego oblikovanje. Ne može ga nositi ni algoritam, ni kurikulum, ni “smart” ploča. Može ga nositi samo čovjek.

U vremenu sve većih rana, trebamo se vratiti odgoju kao mjestu susreta, oblikovanja volje i prepoznavanja unutarnje orijentacije. Jer ako ne znamo što činimo s djecom, sustav koji održavamo postaje tek formalna maska za kolektivnu nebrigu.

Herbart nam ostavlja zahtjevan poziv: “Voditi slobodno biće prema slobodi. To je zadaća odgoja. Sve drugo je dresura.”

---

Lucija Sabolić, polis.ba

---